Mario Lalich ima doista živopisnu biografiju, ali i još živopisniju karijeru. Rođeni Splićanin kasnih osamdesetih godina prošlog stoljeća otišao je trbuhom za kruhom u Ameriku gdje, kao što će i sam priznati, dosta slučajno zgrabio fotoaparat i počeo graditi karijeru.Otada je izlagao po SAD-u, dobivao brojne nagrade, a ovih dana izlaže u svom rodnom Splitu.

Povodom njegove izložbe Postsezonske opservacije u splitskoj Galeriji umjetnina kratko smo porazgovarali sa živopisnim fotografom.

Zašto izložba baš sad i baš u Splitu? 

Split je moj rodni grad, u kojem sam proveo svoje djetinjstvo i mladost, te grad koji je jedinstven kao malo koji grad na svijetu. A nagledao sam se gradova i gradova otkad sam Split napustio u 21. godini života. Split je puno više od onoga što je u ovom trenutku nažalost postao. Ionako se cijeli život trudim odmaknuti od bilo koje politike i konzervatizma općenito, pa njegovu jedinstvenost ne gledam kroz masovnu ratno religijsku histeriju, koja te može skoro svakog dana zaprepastiti, već ga gledam kao prelijep, začuđujuće dobro očuvan stari europski grad u kojem još uvijek živi mnogo interesantnih, posebnih ljudi. Ali opće stanje je otprilike ovakvo: gdje je kuna ili kvadrat u pitanju, drž gaće. Ali također Split je grad gdje sam doveo svoju djecu da provedu fantastično djetinjstvo. Možda najbolja ocjena Splita leži u engleskom prijevodu njegovog imena. Sada ponovno živim u Splitu te mi je ova izložba jednako, ako ne i više važna od bilo koje moje izložbe do sada. Uostalom, velika većina fotografija s ove izložbe je snimljena ili u Splitu ili u Tučepima, u kojima također provodim dosta svog vremena. 

Najavljena je velika promjena u izložbenim radovima. Do sad ste izlagali konceptualni rad, a sad izlažete zabilježene snimke. Zašto? 

- Ova izložba nikako nije bila planirana, nastala je iz ideje splitskog fotografa Roberta Matića koji je pratio moje “snapshot” fotografije na mojim privatnim društvenim mrežama te me spojio s ravnateljem Galerije Umjetnina Brankom Franceschiem. Inače, ovo su “radovi” koji su sušta suprotnost ikakvim mojim prijašnjim radovima. Ovo su fotografije napravljene sa kompakt digitalnom kamerom, neke su snimljene čak i sa iPhoneom, sve su snimljene “u prolazu”, kao nekakav dnevnik mog svakodnevnog života, intimni vizualni dnevnik koji sam vodio za samog sebe. Ima tu svega i svačega, te je sve neopterećeno ikakvim konceptom ili prodajom, ili budućom izložbom (za razliku od mojih prijašnjih radova, u kojima bih smislio koncept, te ga ultra pažljivo producirao i snimio). Sastavljajući ovu izložbu osjećao sam se kao dijete koje piški u pijesak da bi radilo skulpture. Samo za usporedbu, na jednoj mojoj prijašnjoj izložbi u Portlandu sam izlagao tek 8 radova velikog formata, a na ovoj izložbi izlažem čak 228 radova koje uopće nisam printao na fotografski papir, već ih prikazujem samo kao slideshow na 3 velika ekrana u potpuno zamračenoj prostoriji.
 
Zašto ste odlučili otići u SAD? 

Nije bas da sam planirao ikakve odlaske, o tome se pobrinuo moj neprestani unutarnji nemir. Sve se nekako dogodilo samo od sebe, kao sto je slučaj i sa većinom događaja u mom životu. Sve velike životne odluke sam donio u tri daha, ne bih mijenjao ni one najlošije jer sve to stvara čovjeka onakvim kakav je. Samo je pitanje koliko čovjek poštuje samog sebe. 

Što biste opisali kao najveći uspjeh u karijeri? 

Teško je reci što smatram najvećim uspjehom, ali ono sto mi je najviše pomoglo u početku moje karijere je uvrštenje jedne moje fotografije u prestižni Communication Arts Photography Annual. Tada je počelo ”nizbrdo”. Najveći osobni uspjeh možda je taj sto se još uvijek uzbudim kao malo dijete kada snimim kakvu dobru fotografiju. 

Što biste savjetovali mladim fotografima? 

Ja ne vjerujem baš da mogu dati neki posebno dobar savjet mladim fotografima, zbog toga što vjerujem da talent za fotografiju ili imaš ili nemaš. Sve tehničke aspekte fotografije čovjek može relativno brzo naučiti. Dobro oko je pitanje talenta, to te nitko ne može naučiti. Treba samo snimati sto vise. Evo možda jedan dobar savjet: nije bitno s kojom kamerom snimaš, bitno je što i kako snimaš.