Početkom mjeseca imali ste premijeru filma 'Egzorcizam' redatelja Dalibora Matanića, desetak dana ranije premijeru dječje predstave 'Snježna kraljica' u Trešnji, a uskoro i dvije predstave u vašem teatru 'Hotel Bulić'. Stalno mijenjate uloge - od kazališnih i filmskih, do onih u stvarnom životu. Što je lakše, igrati u dječjim ili u predstavama za odrasle?

- Ne pravim razliku između uloga u dječjem i repertoaru za odrasle. U Trešnji sam odigrala stotine izvedbi. Djeca su jako pronicljivi gledatelji. Vrlo odgovorno im treba pristupiti u svakom smislu kreacije. To su budući gledatelji i važno im je vrlo rano stvoriti kriterije.  

Djeca prepoznaju laž, treba puno rafiniranih načina da ih se uvede u svijet koji im može biti pamtljivo iskustvo i važno za razumijevanje svijeta, ali i za stvaranje estetskih kriterija..... da kasnije mogu lako prepoznati podvale i laži....da vrlo rano povise svoje kriterije.

Glumite, režirate i producirate predstave. Kako spajate ta tri posla i je li vam dovoljno dugačak dan?
- Nažalost ne,  prošli mjesec sam imala i po tri probe dnevno, mijenjala pozicije, i glumačke, redateljske, u međuvremenu i producentske. Osjećam adrenalin više nego stres pa se ne žalim. Naravno da mi treba odmora, ali barem zasad rad priželjkujem više. Sve su mi tri pozicije vrlo inspirativne, nekad shizofrene kad se nađem istovremeno u glumačkoj i redateljskoj poziciji. Najgore je mojim glumcima s kojima sam igrala u predstavama koje sam i režirala. Osjećali su kontrolu za vrijeme izvedbe, to pokušavam izbjeći jer tad osjećam dvostruku odgovornost sto partnerima može otežavati.

Radite kao slobodnjak većinu karijere. Zašto ste to odabrali? Ne bi li vam bilo lakše da ste dio nekog sustava, na stalnoj plaći i da u slobodno vrijeme radite predstave od kojih vam ne ovisi kućni budžet?
- Sigurno bi mi bilo lakše, ali bolje se ne osvrtati na odluke. Sigurno bih bila na dobitku u nekom smislu sigurnosti, financijske prije svega. Ali pitanje je da li bi me to dovoljno glumački inspiriralo. Ovdje je sve više loših okolnosti, ali s druge strane umjetničkih izbora koje želim, uvjeta koje sama stvaram s ljudima s kojima ja želim raditi. Svaka od tih pozicija ima dobre i loše strane, stvar je procjene okolnosti u kojima na nešto pristajete. Ja sam smatrala da umjetnički važnije stvari mogu realizirati u nezavisnoj poziciji. Iako sve je teže na nezavisnoj sceni, to je sizifovski posao.Nije lako biti u konstantnom stresu oko osiguranja minimalnih uvjeta za život. 
 
Svojedobno ste vrlo uspješno vodili Scenu Gorica, kamo ste dovodili najveća redateljska i glumačka imena hrvatskog teatra. Kako ste preboljeli političku smjenu i što ste naučili iz te  epizode?
- Bilo mi je krivo što je tako završilo. Nisam naravno htjela raditi teatar samo za sebe nego stvoriti umjetnički i organizacijski kontinuitet u prostoru koji dotad nije imao vlastitu produkciju. Prošlo je već dosta od tog angažmana, to smatram svojim važnim producentskim pothvatom, tamo je igralo preko trideset naslova s najboljim hrvatskim glumcima i glumicama od Ane Karić, Spire Guberine, Ivice Vidovca, Borisa Buzančića. Mislim da sam stvarala repertoar koji je povisio kriterije očekivanja gledatelja i razinu produkcije tada. 

Prodrmali ste i političku scenu u Šibeniku, a onda su se koplja lomila i kad ste imenovani ravnateljicom Splitskog ljeta. Tih nekoliko godina bilo je prilično burno u vašem životu. Kakve ste pouke izvukli nakon svega? 
- Doživjela sam razne neugodnosti, ne znam da li dovoljne da me učine pametnijom za buduće slične situacije. Doživjela sam neprobojnost sustava , žao mi je propuštenih prilika, ali vrlo brzo sam sa svoje pozicije morala tražiti nove angažmane pa nisam imala vremena za kuknjave. Moj ritam i način umjetničkog života ne podnose takvu reakciju U svim tim selekcijama nije bila bitna moja biografija nego neke lokalne političke okolnosti u kojima nisam imala sanšu. Procjena je bila da takav repertoar nije potreban. 

Vaš teatar Hotel Bulić iz godine u godinu radi angažirane predstave koje korespondiraju s vremenom u kojem živimo i svim anomalijama koje donosi. Pratite li novine, vijesti, političke emisije? Je li stvarnost inspirativna? 
- Pratim koliko stignem, zapravo se dosta informiram i preko Facebooka.. Dosta mi je novinara među prijateljima, neku selekciju informacija već dnevno dobijem. Zasićeni smo ogromnom količinom negativnih vijesti, hiperinflacija skandala koji nažalost ostaju na toj razini, ništa se konkretno ne zaključi niti okonča nekom odlukom koja bi značila pomak u standardima....ne udubljujem se previse u takve materijale  jer je ishod poprilično izvjestan. 

Pokušavam svojim djelovanjem održati integritet koji onda vazi i kao neki primjer u javnom prostoru. Vrijeme je vrlo inspirativno, ali nisam sklona kazališnim rješenjima koja direktno reagiraju na stvarnost. U Ibsenovoj Nori koju radim vrlo se intenzivno osjeća problem i današnjeg vremena, a da ne upiremo prstom u današnje izvore problema niti ilustriramo. Nemir vremena osjeća se u unutarnjim dilemama likova. 

Rekli ste jednom da ne radite predstave koje se nužno sviđaju publici. Je li to najbolja formula kad imate malu, neovisnu kazališnu kuću?
- Zapravo nikad ne mogu procijeniti sto publika može zavoljeti. Pogrešna je procjena da znamo kako ce reagirati, a to najčešće znaci sklonost nekom lakom repertoaru jer se smatra da je odlazak u kazalište svojevrstan bijeg . Međutim kad pogledate koje su sve predstave stekle kultni status onda je jasno da ljude privlače različite teme, dileme, da nije točno da ih zanima lagani sadržaj nego da se žele kroz kazalište suočiti s velikim pitanjima, temama. Kazalište neće dati odgovor, ali može proširiti razumijevanje, odvesti na neke druge razine doživljaja, emotivno, intelektualno....

Kako se nosite s činjenicom da, kako je jednom rekla za vas Zoja Odak – 'stršite na hrvatskoj kazališnoj sceni, da ste atipični primjerak glumačke i redateljske profesije'. Bi li vam bio kompliment da vam se kaže da ste ženski Oliver Frljić?
- Svatko tko odabere manje konformističku poziciju strši jer je u nas prevladavajući takav angažman. U tom smislu sam slična svima koji u bilo kojoj profesiji biraju manje lagan put. 

Što vas motivira da postavite primjerice predstave poput 'Svršimo s Božjim sudom' ili  'Lampedusa Beach' u kojoj se bavite izbjeglicama koje se žele domoći talijanskog otočića? 
- Artaudom sam se bavila nakon prestanka ravnateljske pozicije. Bilo mi je jako važno ponovo ući u glumačko, performersko u sebi. To sam mogla jedino preko takvog radikalnog autora s kojim sam se mogla vratiti glumačkom biću. Mislila sam raditi samo jedan tekst, na kraju se to pretvorilo u trogodišnji projekt u koji sam uključila i druge umjetnike. Proširili smo istraživanje eksperimentiranjem sa zvukom,tekstom, angažirali smo i znanstvenika koji se bavio istraživanjem genoma biljaka....koncept koji bih rado nastavila....

Koliko dugo niste igrali u 'Trešnji' i jeste li zadovoljni premijerom?
- Iz Trešnje sam otišla na ravnateljsko mjesto u Gorici. Bilo mi je neobično vratiti se u prostor u kojem sam igrala brojne uloge više godina. Nakon toga sam otišla najprije na ravnateljsku poziciju  pa u nezavisne uvjete. Izvrsna je ekipa, jako puno mladih talentiranih glumaca i glumica koji imaju prilike raditi dječju repertoar velikih naslova, autora. 

I s vašim teatrom radite predstave za djecu. Rekli ste da je zanimljivo suočiti domete doživljaja iz djetinjstva  s onima koje otkrijete kasnije. Kako je to izgledalo u Snježnoj kraljici i Potjehu kojeg pripremate?  Kad će biti premijere i tko igra u njima?
- U svojoj produkciji radim Ivanu Brlić Mažuranić. Stvaram iz dvije pozicije, glumačke i redateljske....Potjeha smo napravili jako dinamično , s velikim, lijepim slikama...Atmosfera bajki Ivane Brlić Mažuranić otkriva jedan fantastičan svijet ali i nemir i dileme, njene preokupacije i  društveni kontekst u kojem je stvarala.. 

U predstavi Kako je Potjeh tražio istinu igra Luka Nižetić s kojim radim drugi put, u zadnjoj godini mandata u Gorici radili smo Aladina. Luka je izvrstan scenski, stvorili smo jednu dinamičnu, maštovitu predstavu. Ima čistoću, scensku lakoću...Predstava je izašla u Tvornici 13.11., početkom 12-og mjeseca imamo nove izvedbe u Kulturnom centru Travno.

Noru planiramo premijerno 29.11. isto u Tvornici kulture. 30.11 ponovo je možete vidjeti u Tvornici kulture.Radim predstavu Nora prema Kući lutaka od Henrika Ibsena s fantastičnom ekipom Helenom Minić Matanić, Markom Cindrićem Igorom Kovačem, Lucijom Šerbedžijom, Darkom Japeljem,. Scenografiju radi Silvio Vujičić, kostime Oliver Jularić, svjetlo Tomislav Maglečić, a ton Branimir Božak. Bavimo s  velikim tekstom koji skandalizira jednako kao i u vrijeme kad je praizveden.Toliko o našem vremenu.

Što prije nastaje – ideja za predstavu ili budžet? Odnosno, koliko novac utječe na repertoar?
- Biram naslove koji su mi važni u tom periodu, ne kalkuliram . Zato sam postavljala i Artauda, i praizvela tekst Maje Hrgović. Dosta sam praizvedbi tekstova imala, autore koji su manje izvođeni u Hrvatskoj. Ti tekstovi na neki način pronađu mene. Budžet je uvijek minimalan, rješenje je ponekad u koprodukcijama, ali velike kuće planiraju repertoare puno ranije i teško mogu uklopiti nezavisne projekte čije financiranje se odvija na godišnjoj razini pa ne možemo biti sigurni u kojim omjerima možemo raditi suradnje. 

Koliko sponzori imaju sluha za vaše ideje i je li lako pronaći novac mimo dotacija Ministarstva kulture, ili je on dovoljan?
- Sustav poreznih olakšica nažalost nije riješen na način koji bi olakšavao tom sektoru ulaganje u kulturu. Ovako to ovisi o politikama pojedinih poslovnih subjekata, u drugom slučaju radilo bi se o kontinuiranom ulaganju od kojeg je korist obostrana. Ne bi ovisila o senzibilitetu pojedinih ljudi iz uprava i marketinga, nego bi to bio promišljen poslovni potez.