Skoro je i deset godina prošlo otkako je prihvaćena kandidatura Slovenije za počasnog gosta Sajma knjiga u Frankfurtu. Godina je bila 2014, a slovensko je gostovanje predviđeno za 2022. Gostovanje će zbog pandemije u međuvremenu biti odgođeno za 2023, a svih tih će godina Ministarstvo kulture i cjelokupna društvena zajednica ulagati novac, i to veoma ozbiljan novac, za pripreme. Važne i manje važne slovenske knjige prevode se na njemački i engleski, i izlaze kod najeminentnijih europskih i svjetskih izdavača, Slovenija je veoma vidljiva na međunarodnim sajmovima, knjiškim i kulturnim manifestacijama i priredbama, a broj slovenskih pisaca za koje se izvan zemlje zna u ovih se desetak godina priprema značajno povećao. Kako piše u programskim dokumentima, ne radi se samo o počasnom gostovanju na najvažnijem svjetskom sajmu knjiga i jednoj od najvažnijih kulturno-poslovnih manifestacija općenito, nego je riječ o "modelu trajne promocije slovenskog književnog stvaralaštva u inozemstvu". Ciljevi ove u osnovi vrlo masivne, organizacijski zahtjevne i ne pretjerano jeftine operacije su dvojaki: gospodarski i duhovni, kulturološki i turistički, ali u osnovi dugoročno najvažnije je što se na ovakav način štiti i od nestanka osigurava jedan slabofrekventni, iliti mali jezik, te kultura i identitet koji su iz njega proizašli. Pa iako takav poduhvat košta, ipak je manje skup, i mnogo je prosperitetniji, od hrvatske kupovine borbenih aviona. Jer što će i koga će hrvatski borbeni avioni štititi, osim, možda, krivokletnika pred sudom i osuđenog utajivača poreza Luku Modrića i mit o njegovoj družini?

Slovenski poduhvat tim je veći i ambiciozniji što je Slovenija do sad ne samo najslabije vidljiva zemlja koja će se pojaviti kao počasni gost u Frankfurtu, nego je slovenski jezik - nakon islandskog koji je poseban slučaj - daleko najmanje frekventan među jezicima, zemljama i kulturama, koje su od 1976. bile u frankfurtskom fokusu. Bilo bi ih zgodno i nabrojati, samo da vidimo u kakvom će se kontekstu Slovenci naći. Godine 1976. partner sajma bila je cijela Latinska Amerika. Dvije godine zatim tema je bila Dijete i knjiga. Četiri godine kasnije: Subsaharska Afrika. Pa opet bienalno: religije. Godina 1984. bila je posvećena Georgeu Orwellu. I onda od 1986. pa do danas slijedi niz zemalja i kultura: Indija, Italija, Francuska, Japan, Španjolska, Meksiko, Flandrija i Nizozemska, Brazil, Austrija, Irska, Portugal, Švicarska, Madžarska, Poljska, Grčka, Litva, Rusija, arapski svijet, Koreja, pa opet Indija, Katalonija, Turska, Kina, Argentina, Island, Novi Zeland, pa još jednom Brazil, Finska, Indonezija, pa opet Flandrija i Nizozemska, i još jednom Francuska, pa Gruzija, Norveška, i dvije epidemijske godine zaredom Kanada, pa opet Španjolska.

U ovoj velikoj avanturi, koja je pomalo i velika igra iluzije i imaginacije, postoji nešto što me je na najpozitivniji način podsjetilo na Sloveniju s kraja osamdesetih, i na onu iznenadnu promjenu perspektive, pogled na sebe s visina, s akcijama pretumačenja i sabotiranja Štafete mladosti, i ekološko-identitetskog markiranja zemlje u sloganu "Slovenija, moja dežela". Tad su Slovenci - go-dinama prije raspada - iskoračili iz Jugoslavije, tojest iz svega onog lažno-ceremonijalnog i mito-manskog što je Jugoslavija bila, a danas, putovanjem u Frankfurt na Sajam, Slovenci izlaze iz one duboke, najdublje europske provincije, u kojoj su se zadesili nakon što su izgubili Jugoslaviju. Ovaj hrabri iskorak u simboličkom je i metaforičnom smislu kraj posljednje slovenske nevolje s Jugoslavijom.

U čemu je moguća slovenska hrabrost? U tome što se usuđuju postati vidljivi u svojoj anonimnoj malenosti. To je razlika između njih i Islanda ili Gruzije u Frankfurtu. Dok su Island i Gruzija, premda neveliki te jezikom i alfabetom distancirani i neuočljivi, itekako prisutni u europskoj imaginaciji, dok su Island i Gruzija toponimi zajedničke europske čežnje za bliskom egzotikom, ili za egzotikom unutar vlastitoga šire postavljenog identiteta, Slovenija je za tu Europu i europskost - ništa. Ustvari, nešto malo više od ništa, jer ništa je, ipak, Hrvatska.

Da bi prestala biti ništa, Sloveniji ne mogu pomoći ni Luka Dončić, danas najbolji košarkaš svijeta, ni Melanija Trump, najčuvenija svjetska predsjednikovica. Da biste ne bili ništa morate postojati kao tvorci iluzije, priče i pripovijesti, legende, mita i slike svijeta… Način na koji postoji Island, ta zemlja tisuću gejzira, ima mnogo više veze s Björk Guðmundsdóttir - siguran sam da ste čuli tu gospođu, moju skoro pa ispisnicu - i, primjerice, Halldórom Kiljanom Laxnessom, nego s fudbalom, rukometom i geostrategijom. Uostalom, i te gejzire vidljivim čini Björk. Kao što ih je nekad ranije vidljivim činio Hogar Strašni, ako ga se sjećate.

U svakom slučaju, u posljednjih sto i pedeset godina, otkako Europa postoji na današnji način, kao neka vrsta kolektivne svijesti o zajedničkom prostoru obuhvaćenom rubrikama u dnevnim

novinama, televizijskim dnevnikom i meteorološkom slikom u vremenskim izvještajima nakon dnevnika, Island postoji kao posve artificijelno, gotovo imaginarno mjesto, čija prisutnost uveliko nadilazi i fizičku veličinu tog otoka i broj njegovih stanovnika. Nešto bi se slično, samo na drukčiji način, s drugim pretpostavkama, ali i drukčijom egzotikom, moglo reći i za Gruziju.

Slovenija, pak, na takav način ne postoji. Kao što ne postoji ni Hrvatska. Obje zemlje bile su prekrivene pojmom Jugoslavije, te njezinim značenjem i smislom. Čak i u ovom trenutku, trideset godina nakon što je Jugoslavija pošla u propast, ona u kulturnom, emocionalnom pa i identitarnom smislu postoji u europskim i izvaneuropskim glavama intenzivnije i prisutnije nego Slovenija i Hrvatska. Premda je nema, Jugoslavija ima na osnovu čega postojati. Premda ih ima, tu su, žive, zdrave i relativno bučne, Slovenija i Hrvatska nemaju na osnovu čega postojati. Ili, u slučaju Slovenije, nisu imale na osnovu čega postojati, sve dok nije stvorena svijest o vlastitom nepostojanju, ili o tavorenju u dubokoj i najdubljoj cankarevskoj provinciji. Ako je hanekeovska austrijska provincija negdje Bogu iza nogu, cankarevska je provincija još mnogo, mnogo dalje i dublje od toga. A Hrvatska? Hrvatska je tamo gdje je Luka Modrić. Izvan Hrvatske, dakle.

U svoj nastup u ulozi počasnog gosta Sajma knjiga u Frankfurtu Slovenija je uložila dva i pol milijuna eura. Izlagački prostor bit će veličine 2500 metara četvornih. Vjerojatno će biti senzacionalno dizajniran, ali kako će se Slovenija zbilja uprisutniti i prispodobiti na tako prostranom mjestu, pred očima tolikog uglavnom nemuštog, neobaviještenog i za malene temeljno nezainteresiranog svijeta? Pitanje je tako i toliko zanimljivo da bih nakon dvadesetak godina pauze ove godine, možda, otišao na Sajam knjiga u Frankfurt. Samo da to vidim. Samo da vidim kako su se Slovenci stvorili većim nego što stvarno jesu i kako su Europi saopćili pripovijest o sebi. Hoće li u tome biti tako uspješni, jasni i rječiti, kakvi su bili neke 1986. ili 1987. kada su Jugoslaviji saopćavali pripovijest o sebi? Ovo je, zapravo, mnogo lakše nego što je bilo ono. Ali je tavorenje u tridesetogodišnjoj provinciji potrošilo potencijalne duha.

Postojala je u Ljubljani ideja, od koje se, vjerujem, u međuvremenu odustalo, da se slovenski kontekst nadopuni prekograničnom suradnjom, pa da u sve budu uključena i južna braća. Međutim, onda su Janšini došli na vlast - što je, sjetimo se, bila velika radost za Plenkovića i hrvatsku političku elitu - te je frankfurtski projekt na neko vrijeme prešao iz faze ekspanzionizma u fazu izolacionizma. To je osnovna, u osnovi samoubilačka karakteristika svih balkanskih nacionalista: u ime nacije oni uništavaju i škope nacionalnu kulturu, obuzdavaju njezino širenje, te prihvaćanje i obuhvaćanje drugih. Ali, srećom, Janša je na izborima zbrisan, tako da će slovenskog Frankfurta biti. A bolje je da ga bude bez južne braća.

Hrvatska, razumljivo je, nikada neće biti počasni gost Sajma knjiga u Frankfurtu. Prije godinu-dvije, ministarstvo časne Obuljen-Koržinek nije više financiralo ni onaj bijedni štandić, na kojemu su Miro Gavran i ostala podobna književničad iz Matice hrvatske, Hrvatskog slova, Verbuma i Školske knjige mogla izlagati svoje nabožne i domoljubne sveščice. Časna Obuljen-Koržinek je bijesna, jer je projekt književne rekonkviste neumitno propao, a Vijenac, tobožnje novine za kulturu, objavljuju i "smrt književnosti". Biva, ako su Dubravka Ugrešić, Slavenka Drakulić i Slobodan Šnajder - dalje da ne nabrajam - za Europu hrvatska književnost, onda je bolje da se vratimo molitvenicima i katekizmima. Je li tako ministrice?