Slučaj Ivana Kušana ustvari je sličan slučaju Williama Saroyana iz prethodnog izdanja rubrike Ulov iz knjižnice. Kad čujete ime ovog pisca najčešće ćete pomisliti “Ah, da, onaj pisac za djecu” i u tome nema ništa loše, dapače, meni se sasvim iskreno čini da je pisati za djecu vrlo često daleko zahtjevnije nego pisati za odrasle. Nije, dakle, loše biti pisac za djecu, ali Kušan je daleko više od samo pisca za djecu pa ako je to jedino ili najvažnije što se o njemu ima reći, onda kao da se zaboravlja ostatak njegova bogatog opusa, a to bi stvarno bila velika šteta.

Bio je Kušan i slikar, prevoditelj, književni urednik, scenarist, na kraju i akademik, ali za ovu je priču to sve manje važno, ono što je za mene kao čitatelja najznačajnije njegov je opus za odrasle, opus koji, kao i svaki drugi, ima vrhunaca i knjiga koje ustvari tek popunjavaju bibliografiju, ali ima i sasvim ozbiljnih uspješnica. “Prerušeni prosjak” jedna je od njih.

Ukratko rečeno, knjiga se sastoji od četiri dijela. Dva kraća romana i dvije duže novele, jako uvjetno postavljeno, a u njima autor, sve u prvom licu, opisuje svoja putovanja u Francusku, Rusiju, Njemačku i Sjedinjene Američke Države. Naravno da se, pročitavši ovakav kratki opis, prvo pomisli na putopis, ali ova knjiga je onoliko daleko od bilo kojeg putopisa koji ste dosad čitali koliko je teleskop James Webb trenutačno daleko od majčice nam Zemlje. Jako daleko, dakle.

Kušan je izravan, nepretenciozan, duhovit i iskren pripovjedač. U svoje dogodovštine čitatelja uvlači lako i brzo, a ono što ga uopće i goni da putuje po svijetu, osim one legendarne da mu rit vidi puta, želja su (preciznije: žeđ) za uvijek novim i novim romantičnim i erotskim iskustvima, ali i potraga za samim sobom, neki pokušaj da se otkrije pravi ja koji je možda različit kod kuće i stotine pa i tisuće kilometara daleko od kuće. Ovaj drugi poriv nema veze s modernim, new age potragama za samim sobom, isto kao što nema veze ni sa suvremenim odlascima na put u kojima iscrpljeni trudbenik zgažen milijunima obaveza nakratko bježi od pritisaka svakodnevnog života i malo se opušta u ulozi turista. Kod Kušana to dolazi spontano i, reklo bi se, organski - kad je već na putu, onda misli i analizira, pokušava uhvatiti sve aspekte činjenice da mijenja mjesto boravka, uključuje u to i fine, iz prve ruke proživljene kulturološke opservacije koje se najčešće vrte oko osi mi, socijalistička Jugoslavija, s jedne strane i oni, široki svijet, s druge.

Nevjerojatno je zanimljivo iz današnje distance čitati o razlikama između svakodnevice koju smo dijelili mi, naši roditelji, bake i djedovi i one koja se odvijala tamo negdje na zapadu (ili istoku, kad je Rusija u pitanju), a nepripremljenog će čitatelja posebno dotaknuti to što se autor uopće ne suspreže, u svojim je razmišljanjima divno slobodan i neopterećen, ni natruhe tu nema neke cenzure ili ne daj Bože autocenzure. O jogurtu, kad smo već kod toga, u knjizi nema riječi, ali na nekoliko se mjesta nariče nad time kako je pivo u ugostiteljskim objektima u domovini sramotno toplo, a vani, u bijelome svijetu dođe na stol u zamrznutoj krigli. Eto, ako ništa drugo barem smo u jednom segmentu života napredovali, i kod nas je danas teško naći toplo pivo u kafiću. Za ovu knjigu su ipak najvažnija romantična, erotska i ljubavna iskustva. Kako to već biva (ili kako je bivalo), kamo god se gospodin pisac djene, tamo negdje već postoji neka dama s kojom će se nešto odviti, u koju će se on zaljubiti ili će se ona zaljubiti u njega. Način na koji Kušan opisuje svoje seksualne avanture danas je teško zamisliv i ustvari je fantastičan znak vremena. Iako žudi za ljubavlju i romantikom, u njega nema patetike ili melodrame, duhovit je i ciničan (za današnju tankoćutnost možda katkad i malo previše), slobodan u izrazu i iskren u namjerama, kao nekakva produhovljenija, bistrija, zaljubljivija i daleko vedrija verzija jugoslavenskog Bukowskog.

U jednoj epizodi iz SAD-a Kušan se druži i pije (naravno) ni manje ni više nego s Carverom. Koji u to vrijeme još nije Carver, nego tek neki tip koji je objavio jednu knjižicu pjesama. Kasnije je u pogovoru zbirke priča “Katedrala” (Algoritam, 1997. - još jedan ulov iz knjižnice!), koju je preveo na hrvatski, pisao o tome da je negdje u Italiji, gledajući RAI, vidio vijest o Carverovoj smrti i da je tek tad shvatio da je onaj lik s kojim je onomad cugao u međuvremenu postao jedan od najpoznatijih svjetskih pisaca.

Sjajno je danas čitati ovu knjigu jer tu Kušan još ne zna tko će Carver postati, a ni on sam još ne zna tko će postati pa evo jedan kratki citat koji opisuje njihovo druženje s tim da ga je umjesto Ray u knjizi nazvao Jon, kao što je, pretpostavljam, i drugim stvarnim likovima promijenio imena: “Jon je bio nastavnik na faksu, simpa kit, pomalo jebivjetar, ali vrlo talentiran novelist i ne baš loš pjesnik. Odlično je svirao gitaru, volio country i užasno mnogo cugao. Napisao je i knjižicu pjesama ‘Pijem dok vozim’. Tu smo se i našli”.

Čak i ako vas ne zanima kako je jedan ozbiljno veliki pisac iz naših krajeva doživljavao široki svijet, čak i ako ste kojim slučajem ravnodušni na katkad urnebesne ljubavne avanture, njihove uzroke i posljedice, čak i ako vas ne može kupiti neposredan stil i gotovo nevjerojatna fluidnost teksta, ovu se knjigu isplati posuditi da dobijete mali uvid u to kako su živjeli neki od najvećih pisaca. Posudite je zbog toga, a od nje ćete dobiti mnogo više od toga.