Oduvijek sam volio romane u kojima detektivi, istražitelji, rješavači zagonetke, nastupaju iz podređenog položaja. Iako, oni su gotovo uvijek u podređenom položaju jer moraju razmrsiti klupko uzroka i posljedica koje izgleda nerazmrsivo, a kao što bi rekao William od Baskervillea, dovoljno je da se umiješa kakav anđeo i sva logika pada u vodu. Više sam mislio na one istražitelje koje ne štiti značka i državni autoritet ili barem društvo u kojemu vladavina zakona ipak koliko toliko nadvladava zakon jačega.

Fra William od Baskervillea je (vjerujem da svi znaju da je riječ o Ecovu romanu "Ime ruže) odličan primjer takvog istražitelja u podređenom položaju. Osim bivšeg statusa inkvizitora te pameti i znanja, iza njega ne stoji nikakav autoritet, sila, značka, državni ili neki drugi aparat. Odnosno, sva ta sila autoriteta radi više protiv nego za njega. Mislio sam na one koji istražuju na nemogućim mjestima i u nemogućim uvjetima.

Poput Williama od Baskervillea ili fra Ive Lašvanina u odličnom romanu Josipa Mlakića "Tragom zmijske košuljice", koji ima još teži posao od fra Williama od Baskervillea, jer ne samo da nema ovlasti i autoritet, nego je u osmanskoj Bosni 18. stoljeća građanin drugog reda, gotovo pa na korak do državnog neprijatelja, a istražuje ubojstvo muslimana čije je tijelo nađeno na zemlji koja pripada kršćanima. Takvi junaci i takve priče imaju neku drugačiju unutrašnju snagu. Odličan serijal s takvim junakom jest onaj o inspektoru Arkadiju Renku, koji u prvijencu "Park Gorki" doduše jest milicijski inspektor u Moskvi (vrijeme je dubokog socijalizma i hladnog rata), ali je već u sljedećem romanu "Zvijezda sjevernjača" kažnjenik, odnosno na prisilnom radu na ribarskom brodu tvornici koji plovi dalekim sjevernim morima. U kasnijim romanima inspektor Renko će biti rehabilitiran, ali uvijek u nemilosti ili će istraživati slučajeve u Njemačkoj, Havani, okolici Černobila, gdje njegova milicijska, odnosno tad već policijska, iskaznica ne vrijedi ni boba, a kamo li pol' pišljiva boba koliko vrijedi u Moskvi.

Začudo većina Martin Cruz Smithova odličnog serijala o Arkadiju Renku prevedena je kod nas - "Park Gorki", Zvijezda sjevernjača", "Havanski zaljev", "Staljinov duh" i "Vukovi jedu pse", nedostaju još "Three stations", "Tatiana", "The Siberian Dilemma" i "Independence Square". Iako možda griješim dušu pa mi je neki od tih prijevoda promakao, ali ne vjerujem. Još u goroj poziciji je kineski istražitelj Shan Tao Yun zatvoren u kažnjeničkom logoru u Tibetu. Gdje je trostruki "gubitnik" - Kinez je u logoru za Tibetance, nije budist i zatvoren je kao komunist, bez pisanog traga i sudske presude. Nažalost, kod nas je prevedena tek "Mantra lubanje".

Svi ti likovi su neobično dragi u svom plemenitom luzerstvu.

Roman Oriane Ramunno "Dječak koji je crtao sjene" smješten je u tvornicu smrti, koncentracijski logor Auschwitz u božićno vrijeme 1943. godine, u koji dolazi najbolji njemački kriminalist Hugo Fisher da istraži sumnjivu smrt liječnika Brauna, jednog od onih koji u Auschwitzu, uz dr. Mengelea (koji je također u romanu), koriste zatvorenike kao pokusne kuniće. Moram reći da je roman teško ispustiti iz ruke unatoč nizu užasa koje prikazuje, a Auschwitz je mjesto najvećih užasa, od gaženja novorođenčeta čizmama do ulaska u plinske komore i masovnog paljenja trupala. Roman prilično pošteno prikazuje, koliko je to u romanu moguće, to mjesto. Kao i drugi junaci koje sam navodio, i Hugo Fisher provodi istragu gdje njegov autoritet ne vrijedi mnogo, ali za razliku od njih on je pristao biti nacist i član stranke i jest dio državnog i zločinačkog aparata. Teško da može biti simpatičan i plemenit. Kažem, roman je teško ispustiti iz ruku, ali...

Tu je nekoliko "ali", a ono najveće "ali" jest smije li se mjesto poput Auschwitza koristiti za radnju jednog kriminalističkog trilera? Nije li to svetogrđe? Nemam odgovor na to pitanje i prepustit ću svakome od vas koji pročitaju taj roman da na to pitanje odgovori sama ili sam. Iako mislim da književnost ima pravo ući bilo gdje. Ali kakva i tko o tome sudi?

Drugo pitanje, opet uz napomenu da se roman ne ispušta iz ruku, jest jesu li povijesne činjenice dovoljno poštovane. Barem u mogućnosti da su se dogodile.

Na to pitanje mi je nešto lakše odgovoriti. Ako postoji apsolutno zlo, a Auschwitz je mjesto apsolutnog zla, onda postoji i apsolutno dobro, a apsolutno dobro je bilo koje dobro, i najmanje, koje se suprotstavlja apsolutnom zlu. Većina onih koji su preživjeli holokaust u svojim svjedočanstvima govore o tome kako se dogodio niz čuda da prežive. A ta čuda uglavnom su zrnca dobrote gdje ih ne očekuješ. Kad Branka Lustiga razjareni SS-ovac bičuje te ovaj zaplače i zazove majku na hrvatskom jeziku, SS-ovac progovori hrvatski i ispostavi se da je Nijemac iz Osijeka i da je poznavao njegova oca koji mu je davao da pije na dug. Lustig to bičevanje vjerojatno ne bi preživio. Njemački susjed Ephraima Kishona u Budimpešti učlanjuje se u neku vojnu organizaciju samo kako bi mogao što lakše pomoći Kishonovoj obitelji, a njegov rođak, oficir Waffen SS-a, glumi zaručnika Kishonove sestre, iako je nikad nije vidio, kad ih sumnjičavi kućepazitelj želi prijaviti. Sam Kishonov bijeg iz radnog logora, nekoliko tjedana prije nego što sve otpreme u Auschwitz, čitav je niz čuda. Gotovo svaki preživjeli može ispričati takva čuda. A ponavljam, i najmanje zrnce dobrote na mjestu apsolutnog zla veliko je čudo.

Zato se romanu mogu oprostiti neke stvari koje djeluju povijesno nevjerojatno. Pa tako i rasplet. Pa tako i "sretan kraj" (iako ništa iz Auschwitza nema sretan kraj) koji je nategnut preko svake granice, ali u obranu "sretnog kraja" moram reći da će svaki čitatelj, pa i ja, svim srcem i dušom navijati za taj "sretan kraj", ma koliko on bio nemoguć, nevjerojatan i povijesno teško moguć. Ali jednostavno želim vjerovati da su i na mjestu apsolutnog zla mogući čudo i neki sretniji kraj.