Priču možemo započeti i ovdje: s čišćenjem knjiga.

Uvrtjela sam si u glavu da se trebam osloboditi knjiga, kaže Slavenka Drakulić u priči/zapisu/eseju "Djevojčica s naočalama". Dugačak se život proteže između odrastanja slabovidne djevojčice u kući bez knjiga do stana ugledne književnice i intelektualke pretrpanog knjigama koje joj "prijete pasti na glavu". U studentskim danima činilo se da knjiga nikad dosta, nikad previše. Sad se živi s prepunim policama. Knjige leže posvuda, savijaju police poredane u dva reda, nagurane ovako i onako, poprijeko i odozgora.

Postoji polica s pedesetak važnih knjiga, kaže Slavenka Drakulić, i postoje - ostale, knjige kupljene u vrijeme studija, elegantni kompleti, izdanja filozofske biblioteke, novije knjige. Enzensberger joj se povjerava kako on pakete izdavača s novim knjigama ostavlja pred vratima, da ih susjedi riješe. Potpisane knjige koje dobiva sređuje tako da im otrgne stranicu s posvetom autora - iscijepana stranica ide u ladicu s ostalim takvim stranicama, a ostatak knjige pred vrata.

Tako to s knjigama koje dolaze pred kuću. Ali što s knjigama-ukućankama. Kako se njih "riješiti"? Što uopće znači "riješiti se" knjiga? Ostaviti ih na ulici, pokloniti knjižnici, pokloniti kćeri? Riješiti se svih knjiga ili neko čvrsto jezgro ipak zadržati? Kako napraviti takvu selekciju? Što recimo s knjigama Danila Kiša, barda mladosti i studentskih dana, ili s knjigama pokojne prijateljice Irene Vrkljan kojoj je posvećena ova najnovija knjiga Slavenke Drakulić, zbirka "O čemu ne govorimo".

"Pitam se što me zaista, osim male snage, sprečava da se poduhvatim tog zadatka. Teško mi je priznati, teško mi je uopće napisati da se radi o - preostalom vremenu. Starost je upravo ta izvjesnost. Prikriveni razlog premišljanja o knjigama, odnosno o reduciranju stvarnosti na ono nužno, jest da je vremena, zbog mojih godina, sve manje. Rado bih iza sebe (a cijena riječi 'iza sebe' je velika) ostavila kakav-takav red."

Dakle, govorimo o preostalom vremenu. Onome što ostaje iza nas. I kakvom-takvom redu. Kaže se da se kuću posprema prije poroda i prije kraja, kad se život useljava ili kad se život iseljava. "O čemu ne govorimo" knjiga je o ovom potonjem, knjiga o bolesti, nemoći, samoći i smrti, o onome o čemu šutimo jer tako nalažu dobri maniri, kult mladosti i ljepote, kult happy enda i kult uspjeha. Priču smo mogli započeti i s pričom/zapisom/esejom "Tanka koža". Zapis započinje rečenicom "ležim na podu bolničke sobe". Nije to success story mada junakinja pobjeđuje prefriganu bolest. Naratorica/akterica, kažimo Slavenka, leži na blijedožutom linoleumu, primjećujući ispod bolničkog kreveta tamnocrvenu kap osušene krvi. U bolnicu je primljena s dijagnozom korone. Na odjelu za intenzivnu njegu provela je dvanaest dana, od čega šest na respiratoru. Njegovatelji su joj pokazivali palac gore, ako bi bila budna, ili bi je potapšali po ramenu debelom, gumenom rukavicom. Iz narkoze se probudila gluha. Zbog maske za kisik nije mogla ni govoriti. Prstom je pokazivala da ne čuje, da je žedna, dodirujući uho i usne. Sad Slavenka leži na podu. Pokušala je ustati i istuširati se nakon dvadesetak dana koliko su o njenoj higijeni brinuli bolničari i bolničarke. Ali tijelo je bilo preslabo, noge kao od gume. Slavenka ne paničari dok leži na podu s kapljicom tuđe, osušene krvi. Prije ili kasnije netko će se pojaviti na vratima. Mumlja nepoznati jezik, krklja nerazumljive riječi pokušavajući dozvati pomoć.

INTERVJU: YOMI ADEGOKE Potrebno je voditi rasprave o opasnostima cancel kulture. Inače će to činiti desnica...

Na intenzivnoj, "svijest o tijelu prethodila je svijesti o sebi kao osobi, o vlastitom Ja." Postojalo je samo: "mokro, hladno, neudobno, prevruće, bolno". Ja je izbrisano. Slavenka Drakulić iza sebe ima sadržajan, bogat, intenzivan, uspješan i realiziran život, čitavu "filmsku biografiju", kako se kaže, materijaliziranu i na samom filmu ("Slavenka ili o boli", Petar Krelja, 2011.). Odskok u život učinila je već u djevojačkoj dobi. Nije se libila frontalnog sukoba s malograđanštinom, buržujskim načinom života, mizoginijom, seksizmom, nacionalizmom, provincijalizmom, dilentatizmom, postkomunizmom. Preživjela je komunizam, preživjela je emigraciju, tranziciju, jedno s više, drugo s manje smijeha. I tako kroz čitav život, obilježen pročitanim i napisanim knjigama, obilježen borbom s kroničnom bolesti. I gdje smo sad? Kako se jedan takav golem život može reducirati na "izbrisano Ja", na "mokro, hladno, neudobno, prevruće, bolno". Kako se Ja može reducirati na prazne linije iz obrasca oporuke: "Ja_____ od oca______ i majke______ rođen u______, dana_____ godine, s prebivalištem u______, pri čistoj savjesti, zdravog razuma i bez ičije prisile...".

"O čemu ne govorimo" mješavina je autofikcije i fikcije, zbirka i roman, odnosno zbirka sa svim elementima suvremenog romana. Iz autofikcijskog zapisa prelazimo u fikcijsku priču, ponegdje u autofikciji naslućujemo elemente fikcije, na drugim mjestima naslućujemo da razliku između autofikcije i fikcije poznaje samo autorica. Legura je čvrsta, solidna poput mesinga, žilava poput štavljene kože. Autofikcija potvrđuje autentičnost iskustva, fikcija univerzalnost. Slavenka Drakulić (Rijeka, 1949.) unutar je svojeg teksta, unutar svojih tekstova, od "Smrtnih grijehova feminizma" (1984.) i "Holograma straha" (1988.), preko eseja "Kako smo preživjeli" (1997.) i "Oni ne bi ni mrava zgazili" (2003.), do romansiranih biografija "Frida ili o boli" (2007.) i "Dora i Minotaur: moj život s Picassom" (2015.). U manjinskom smo limbu starih i bolesnih. Onih koji nemaju pravo na svoj glas. Onih koji su na margini društva. Slavenka nas je zgazila pišući o ratnim zločincima i o boli, a gazi nas i sad, pišući o starima i bolesnima, o zadnjim stvarima. Drame je ovdje uvijek višak, ne manjka ni sarkazma i sardoničkog humora, ali ne nedostaje niti obrata.

U staračkom smo domu u posjeti osamdesetogodišnjoj glumici, priča "Snijeg, tako divno mekan". Starica je tamo već godinama, najprije u apartmanu sa suprugom, a nakon smrti bračnog partnera u sobici s krevetom, ormarom, noćnim stolićem i jednom stolicom. Posjeta za više gostiju nije predviđena, "ali zato imam balkon" tješi se "korisnica" doma.

U skučenoj sobici starica se povjerava, priznaje da se prije nekoliko godina zaljubila. To je iskustvo koje želi podijeliti sa Slavenkom. Dok je suprug bio bolestan, obilazio ih je prijatelj, ponekad sa ženom, ali najčešće sam. Pomagao je oko muža, presvlačio ga, a kad bi muž zaspao, popili bi čašu vina. Tako se pokrenula strast. Isprva bi se držali preko stola za ruke, izmjenjivali utješne riječi. A onda su se malo dulje zadržali u zagrljaju, potražili jedno drugom usne. Suprugu je bivalo sve gore, prijatelj je dolazio svakodnevno, postajao sve bliži. Privlačnost je bila fizička. Nastavila se nakon muževe smrti i trajala još neko vrijeme. Nije to bila zaljubljenost, premda se to tako kaže, kaže starica, samo strast kojoj se žudjela prepustiti. To je priča koju je željela podijeliti sa Slavenkom: "Zapamti je, nitko drugi ne zna za nju".

Oproštajna priča osamdesetogodišnjakinje negacija je starosti, nemoći, bolesti i smrti. Ona je motiv i sukus zbirke "O čemu ne govorimo". Čitava zbirka/roman negacija je starosti, nemoći, bolesti i smrti. Naratorica/akterica padne s bolničkog kreveta, padne s ljetne terase, proljetne livade, s jesenskog sumraka, padne s dočeka Nove godine, kad je izašla prva knjiga, ili još prije, padne s onog sunčanog dana kada je potpisala vjenčani list, padne iz širokog svijeta, iz svjetlosti, u šaru bolničkog linoleuma, i još dublje od toga, na mjesto gdje se šare i oblici počinju gubiti, a zatim krene natrag, kroz tekst, preko rečenice "ležim na podu bolničke sobe", preko rečenice "primjećujem tamnocrvenu kap osušene krvi", preko rečenice "rano je jutro tri tjedna nakon što sam primljena u bolnicu s dijagnozom infekcije korona virusom", i tako se vraća natrag kroz tekst, u svijet i svjetlo, na bolnički krevet, pod topli pokrivač, natrag kući, zajedno sa svim knjigama, koje se također vraćaju kući, na noćne ormariće, na savinute police, natrag lakiranju nožnih noktiju crvenim lakom, natrag kuhanju uz glasnu muziku s radija, plivanju daleko od obale, natrag svom tom "filmskom životu", intenzivnom i punom, životu koji je mlad i u starosti.

Priču možemo završiti i ovdje: sređivanjem noktiju. "Uzimam lak i lakiram nokte. Lak je tamnocrven, boje osušene krvi". Ne znamo sređuju li se nokti na rukama ili nokti na nogama, ovo drugo daje još i jaču sliku, djevojačkiju i lascivniju. Na sredini smo knjige, daleko još od završnih rečenica. Ali da, priču možemo završiti i ovdje. U epilogu, označenom kao post scriptum, "p.s.", u finalnom zapisu "Irena, Berlin", posvećenom pokojnoj prijateljici, Slavenka Drakulić piše kako je Irena Vrkljan nakon smrti supruga s kojim je živjela četrdeset godina nastavila pisati: "Njeno je crnilo već na papiru jer piše novu knjigu". Tuga izlazi i pretvara se u tekst. "Što ne znači da je se oslobodila, samo je smogla snage podijeliti je s drugima." Tako, Irena.

INTERVJU: PAOLO GIORDANO Trebali bismo poetizirati znanost i tehnologiju, inače će nas žive pojesti

"O čemu ne govorimo" knjiga je o zadnjim stvarima, bolničkim podovima i izbrisanom Ja. Knjiga o prijateljskim staračkim večerama na kojima Irenin suprug govori nepoznatim, "indijanskim" jezikom. Knjiga o tekstu i životu, zapravo o životu u tekstu. Slavenka Drakulić se ne rješava bolesti, nemoći, samoći i smrti pišući o bolesti, nemoći, samoći i smrti. Slavenka farba nokte crvenim lakom. Tekst postaje život za sebe. Veliki, moćni život. Tako, Slavenka.