Tinejdžerski street punk bend Demob 1981. godine u Gloucesteru, Engleskoj, snima i objavljuje pjesmu "No Room for You", koja će postati njihov najpoznatiji i najzapamćeniji uradak. Napisana kao svojevrsna posveta pankerskom prostoru u napuštenom motelu u kojem su rado svirali, postala je urlik bijesa zbog nepravde, oplakivanje gubitka i ljubavnu posvetu jednom vremenu - ovisno o kutu gledanja. Ipak, tad još tinejdžeri nisu o njoj puno razmišljali kao o velikom hitu, a s vremenom je, kao i mnoge druge, donekle postala zaboravljena ili su barem tako mislili. Jedanaest godina kasnije, kilometrima dalje u Hrvatskoj, KUD Idijoti objavljuju album "Glupost je neuništiva", a među pjesmama se našla i obrada "Ovo nije mjesto za nas".
Obrađivanje, "posuđivanje" i plagiranje hitova stranih izvođača na našim prostorima bila je uobičajena praksa. Mnoge su slušane godinama, a da nitko nije otkrio original. Ta otkrića su uglavnom ostala među publikom, ali zahvaljujući prstu sudbine, odnosno jačanju YouTubea i Facebooka, ova obrada je došla do nekadašnjeg basista Demoba, Barrya Phillipsa, i to 30 godina kasnije.
- Bilo je ljeto 2011. godine i naišao sam na obradu 'No Room for You' američkog benda Al and The Black Cats, ali video je bio snimljen u Zagrebu i to me odmah zaintrigiralo. Objavio sam taj video na Facebooku i nakon dvije minute dobio odgovor. Stigao mi je zahtjev za prijateljstvo od Saše iz Kragujevca u središnjoj Srbiji. Tad sam prvi put čuo za Kragujevac. Rekao mi je da je ta pjesma poznata na cijelom Balkanu, a najpoznatija verzija je ona od benda KUD Idijoti pod naslovom "To nije mjesto za nas". Potražio sam je i našao prvu verziju s više od 150 tisuća pregleda na YouTubeu, kao i još nekoliko verzija. To je prvi put da saznajem za našu 'popularnost' na rubu Željezne zavjese. Isto vrijedi i za moje bivše kolege iz benda. Bilo je pomalo nestvarno, zastrašujuće i intrigantno. Htio sam odmah saznati sve o tome i tako je putovanje tragom pjesme postalo moj cilj, ali i povod za bolje razumijevanje Jugoslavije i tadašnjih generacija Jugoslavena. Razmišljao sam o našim paralelnim životima koje je ipak spajao punk, i to stjecajem okolnosti baš ta pjesma - kaže nam Phillips, koji je ovo "putovanje za pjesmom" pretočio i u knjigu "U potrazi za Titovim punkerima".
Prijevod je to knjige koja je na engleskom jeziku izvorno objavljena 2023. godine pod naslovom "In Search of Tito's Punks", a u Zagrebu ju je predstavio 29. studenoga prošle godine.
"Odakle sad punkeri u socijalističkoj Jugoslaviji?", pitao se Phillips, kao i: "Kakve veze s njima ima pjesma Demoba?". Kako bi naučio što više o "Titovim punkerima", njihovoj glazbi i razmišljanjima, obišao je Zagreb, Ljubljanu, Pulu, Novi Sad, Beograd i Kragujevac, gdje je razgovarao s glavnim protagonistima (Pankrti, Darko Rundek, KUD Idijoti, Urbana gerila, Atheist Rap, KBO!...), novinarima, kritičarima, izdavačima i fanovima.
Kroz prizmu priče o jednoj punk pjesmi, ovaj naslov na više od 300 stranica donosi jedinstveni uvid o vremenu i prostoru koje je tih godina zauzimalo specifičan položaj u svijetu. Djelomično putopis, a djelomično uvid u povijest, ovaj je naslov svojevrsni mural i soundtrack putovanja kroz vrijeme i mjesto koje više ne postoje, a pisan je glasom Phillipsovih sugovornika.
- Mi smo još bili u školi kad smo snimili tu pjesmu, nismo tad puno razmišljali o nekoj popularnosti i što bi od nje moglo postati. Čim sam doznao za tu obradu, htio sam znati više. Znao sam da tu ima priča, i to jako dobra priča. Imao sam svoju Facebook stranicu za punk i tu sam napisao objavu u kojoj tražim bilo kakvu informaciju da dođem to tih ljudi. Kontakti su ubrzo samo počeli pristizati. Netko mi je poslao broj telefona pjevača Pankrta, a onda sam dobio još neke kontakte i mailove. Na sve sam se javio očekujući, odnosno nadajući se, da ću dobiti možda pet odgovora. Međutim, dobio sam oko trideset. Bilo je to jako neprofesionalno, ali nije bilo drugog načina - govori Phillips.
Ideja o knjizi je, kaže, došla vrlo brzo, unutar tjedan ili dva od prvog odgovora koji je dobio.
- Bila je to dobra prilika za mene da saznam više o Jugoslaviji. To je bio odličan način da ljudima u Velikoj Britaniji i SAD-u prikažem drugačiju sliku Jugoslavije i Balkana. Htio sam sve napraviti old school, doći tamo i uživo intervjuirati sve s kojima sam stupio u kontakt. Od nas četvorice koji smo bili u bendu, samo sam ja bio voljan to napraviti. Bilo je važno da upravo ja napišem tu knjigu - objašnjava Phillips, koji je proučavao modernu europsku povijest, a iako nikad nije bio u Jugoslaviji, s otkrićem ove obrade počela je fascinacija.
Robert "Miff" Smith, koji je napisao pjesmu, u početku je bio ljutit kad je saznao za obradu, ali mu je, kaže, Phillips, u konačnici bilo drago da su se stvari tako odigrale.
- Ne mogu ponoviti to što mi je rekao na telefon kad sam mu javio, ali puno je psovao. Nije mogao vjerovati, ali na kraju misli kako je divno da je ta pjesma doživjela i živjela neki novi život na mjestu kakva je bila Jugoslavija. Ona je postala poput neke stare folk pjesme, koja živi iz generacije u generaciju u različitim zemljama što mu je vrlo drago - rekao je Phillips.
Ističe kako mu je bilo važno u knjizi napisati i njegovo viđenje pjesme i okolnosti nakon nje.
- Bila je to jedna od onih pjesama koja se sama pisala. Prvi stih je bio tako jednostavan - 'Well we don't go there anymore'. Tek sam unazad petnaest godina shvatio da taj stih znači puno više nego što sam mislio. Iznenadilo me što neki američki bend uopće zna za pjesmu, a kamoli da je želi obraditi. A onda je dolaskom YouTubea postalo očito da je popularna ne samo u Britaniji, nego i u Hrvatskoj, Poljskoj, Americi, Kanadi, Australiji... Tko bi očekivao da će taj singl tako daleko dogurati! Jugoslavija je tad za nas bila 'iza Željezne zavjese', tko je od nas mislio da ondje postoje punkeri - da bi vlast uopće dopustila da postoje punk bendovi. Ludilo je saznati da su ipak postojali i da je 'No Room for You' bila tako popularna! Mislim da i nismo bili baš toliko svjesni Jugoslavije. Znali smo da postoji, imali smo zemljopis u školi, ali čini mi se da je većina naše generacije Jugoslaviju primijetila tek kad je počeo rat - naveo je Smith u knjizi.
- U Puli smo imali kompilaciju Punk & Disorderly Volume One i na toj je kompilaciji bila 'No Room for You' Demoba. Nisam ništa znao o Demobu. Kasnije, kad smo svirali u Švicarskoj, vidio sam singl koji je na A-strani imao 'No Room for You', a na B-strani 'Police Story'. I to ti je otprilike to. Meni je pjesma bila super. I naslov mi je bio super. Naslov je zbilja bio nešto s čime sam se mogao poistovjetiti jer svoj sam tekst već napisao, a ova je pjesma bila samo katalizator. Ali u to vrijeme stvarno nismo ništa znali o autorskim pravima i tim stvarima. Nismo imali pojma. Počeli smo kužiti te stvari relativno kasno nakon što smo počeli. Tek kad smo snimali album 'Cijena ponosa', u ljeto 1999. - naučili smo da postoji copyright. Do tada smo stvarno funkcionirali po punk načelima, pravom punk etosu - ispričao je Veruda u knjizi.
Ključan je tu bio i Radio Luksemburg
Veruda navodi i kako je jugoslavenska "glazbena inteligencija" bila vrlo progresivna za svoje vrijeme. Ključan je tu bio i Radio Luksemburg, koji su glazbenici slušali kako bi čuli što je novo, moderno i relevantno te su gotovo odmah pokušali napraviti obradu. Bendovi su se čak međusobno znali natjecati kako bi vidjeli tko je napravio bolju obradu ili tko je imao najsvježiji materijal.
Radio Luksemburg zaslužan je i za Phillipsovu ljubav prema punku.
- Imao sam 14 godina kad sam se zarazio punkom. Volio sam glazbu otkad sam imao 7 ili 8 godina. Volio sam rock kako ga je moj brat slušao, a ja sam ga kopirao. Svi smo čuli za punk, ali ga nismo čuli. Nije bilo interneta, a nije se vrtio na radiju jer je bio označen kao trash glazba. Rock je bio puno popularniji i voljeniji. Jedne sam večeri slušao radio Luksemburg sa svojim prijateljem i iznenada je krenula 'Anarchy In The UK'. Uzeo sam neku svoju ploču, utrčao bratu u sobu i prodao mu je. Idući dan otišao sam u najbliži grad i kupio tu ploču od Sex Pistolsa. Čim sam je poslušao, osjećao sam da je ovo moj put naprijed do kraja života. Organizirali smo kasnije i putovanja minibusom do najbližih mjesta kako bismo vidjeli bendove uživo - prisjeća se Phillips, koji se u međuvremenu umirovio kao glazbenik, ali i dalje ima istu strast prema žanru.
Punk se među mladima diljem svijeta širio stihijski. Bio je novi način za izraziti nezadovoljstvo, bijes i brige koje je donosilo to vrijeme, bilo u političkom, društvenom ili drugom smislu. Eksperimentalan i slobodan izraz te rušenje glazbenih i društvenih granica bio je bitan dio punk imidža, a dolazio je u valovima.
U zemlji s dva pisma, tri jezika, četiri vjere, pet nacionalnosti, šest republika i osam etničkih manjina, punk je postao nova muzička sila koja se kao prijeko potrebna kiša sručila na žednu gradsku mladež.
- Odrastao sam daleko od Londona u provinciji, u malom rudarskom području. Nismo imali punk modne trgovine i takve stvari. Bio je to stvarno obični dječji street punk i mislim da je puno sličniji onom jugoslavenskom. Imali smo puno više dodirnih točaka nego s londonskim trendy punkom. Mi smo bili provincijski i jugoslavenski punk je bio dosta provincijalan. Postoji mnogo sličnosti, većinom u stavu i filozofiji. Sviđa mi se što je jugoslavenski punk imao regionalne varijacije. Možete čuti razliku slušajući bendove u Rijeci ili Ljubljani. Dosta toga je bilo pod utjecajem narodne glazbe specifične za regije u kojima se taj punk svirao, dok je onaj u UK-u bio puno jednostavniji - objašnjava Phillips.
Njegova znatiželja i predanost prema povijesti punka bacile su novo svjetlo na našu, iako bogatu, nažalost zaboravljenu scenu.
Phillipsov originalni pristup rezultirao je neočekivano dubokim uvidom u novije promjene u društvu koje pokazuju kako bijesni mladi ljudi i dalje nose punk baklju u nesagledivu budućnost. Sami intervjui govore za sebe, Phillips nikad ne docira, nego dijeli žablju perspektivu sa svojim sugovornicima.
- Htio sam da ih se čuje, da bude što autentičnije. U engleskom sam izdanju čak pisao na onom slomljenom engleskom da sve prenesem baš onako kako su govorili. Ja sam tu bio poput promatrača, važno mi je bilo da nema moje intervencije. Ovo nije moje viđenje te scene, nego kako su je oni živjeli - objasnio je Phillips.
Svjestan kakav je izazov pisati o bivšoj Jugoslaviji i njenom raspadu ne ulazeći u detaljno raščlanjivanje rata, njegovih uzroka i posljedica, Phillips je uspio osigurati obilje materijala iz kojih će čitatelji moći izvući vlastite zaključke. I na kraju, intervjui sasvim jasno pokazuju kako je ta generacija, punk generacija bivše Jugoslavije, izgubila nevinost.
Anegdota s ovog putovanja je toliko da bi stali u novu knjigu, a otkrio nam je kako mu je u planu napisati nastavak u kojemu bi obuhvatio mjesta koja nije stigao sad obići te se posvetio i Novom valu. I u nastavku koji se nada objaviti naglasak će ponovno biti na putovanju.
