Britanska novinarka Yomi Adegoke objavila je 2018. “Slay in Your Line: The Black Girl Bible”, knjigu razgovora s 39 uspješnih crnih Britanki u kojima su one pokušale odgovoriti na pitanje što britanske crnkinje sprečava da ostvare svoje pune potencijale. Knjiga napisana u suradnji s brand menadžericom Elizabeth Uviebinene izazvala je veliku pozornost i otvorila javnu raspravu o statusu crnih žena u Velikoj Britaniji. Autorice su na tu temu vodile vrlo gledani podcast i napisale još nekoliko knjiga, a Adegoke se nakon tog velikog publicističkog uspjeha odlučila za korak u nepoznato - napisala je svoj prvi roman. Tematizirajući toksičnost milenijalske digitalne kulture i društvenih mreža, Adegoke se u “Listi” pozabavila moralnim pitanjima o utjecaju internetskog svijeta na naše živote. Radnja romana prati poznati medijski par Olu i Michaela koji se upravo treba vjenčati, no njihov se odnos nađe pred golemim izazovom kad se Michaelovo ime pojavi na anonimnom popisu seksualnih predatora objavljenom na internetu. Roman je odmah po izlasku postao bestseler, a nedavno ga je u prijevodu Krešimira Međerala Sučevića objavio nakladnik Fraktura. Rođena 1991. godine u južnom Londonu, Yomi Adegoke je cijenjena i nagrađivana novinarka: njezini su tekstovi, između ostaloga, objavljivani u Guardianu, Independentu, New Statesmanu, Sunday Timesu i Vogueu. U rujnu bi trebala gostovati u Zagrebu na Festivalu svjetske književnosti (FSK), što je bio odličan povod za razgovor s ovom iznimno zanimljivom autoricom.
Yomi Adegoke Foto: Profimedia
Express: Nakon dugogodišnje novinarske karijere i nekoliko publicističkih knjiga, odlučili ste napisati roman. Zašto? “Listu” ste počeli pisati tijekom pandemije korona virusa...
Zapravo sam i ranije napisala jednu knjigu za djecu i jednu kratku priču, ali svakako nikad prije nisam napisala roman. Imala sam dugu karijeru u novinarstvu - bila sam novinarka više od deset godina - a pisala sam i publicistiku, pa prijelaz na fikciju i nije bio tako drastičan.
Željela sam pisati o fenomenu anonimnih lista tamo negdje 2017., ali tada je to bilo možda prerano. Tek se počelo razgovarati o tome da muškarce zlostavljače treba pozvati na odgovornost, pa nisam željela biti remetilački glas u toj ranoj fazi. A kad je došao lockdown odlučila sam se ponovno pozabaviti tom temom. U to su vrijeme svih drugi kod kuće kuhali, a ja ne znam kuhati pa sam umjesto toga morala raditi nešto drugo. (smijeh)
Express: Otkud vam ideja za knjigu?
Izvorno sam “Listu” planirala napisati kao novinski članak. Ideju sam dobila dosta rano, u vrijeme rasprava o #MeToo pokretu. Tada su se na internetu dijelili deseci anonimnih popisa na kojima su se nalazila imena muškaraca optuženih za seksualna zlostavljanja žena. Moja prvotna reakcija bila je: gdje ima dima ima i vatre. Ako si optužen za nešto onda je to obično zato što si nešto i napravio. Međutim, shvatila sam da to nije tako jednostavno. Bilo je jasno zašto je taj proces pokrenut - žrtve zlostavljanja, uglavnom žene, pokrenule su ga jer su ih iznevjerile institucije koje su ih trebale štititi: policija, pravni sustav, odjeli za ljudske resurse. Puno zlostavljača uspjelo je izbjeći pravdi. Ipak, kao novinarka bila sam sve više svjesna kako je jednostavno proširiti lažne vijesti, i kako je lako povjerovati u ono što vidiš online. Premda je ta rasprava bila vrlo neugodna, smatrala sam da se treba voditi. Pomislila sam, zašto ne bih pisala o tome kroz fikciju? Jedna moja prijateljica kaže da se kad pišeš publicistiku baviš činjenicama, a kad pišeš fikciju baviš se istinom. Smatrala sam da kroz fikciju mogu napisati emocionalno istinitiju priču.
Express: Prije nekoliko godina postigli ste izniman uspjeh s publicističkom knjigom “Slay in Your Lane: The Black Girl Bible”, koju ste napisali s Elizabeth Uviebinene. Imali ste, dakle, još puno toga za reći, a to niste mogli artikulirati ni kroz novinarstvo niti kroz publicistiku?
Pisanje fikcije dalo mi je puno slobode, slobode da razmišljam na drugačiji način i da vodim različite dijaloge koje inače ne bih mogla voditi. Rekla bih da pisanje fikcije, za razliku od pisanja publicistike, dolazi s potpuno drugačijeg mjesta. Čini mi se da za publicistiku koristim dio svog mozga koji je više tehnički, a kad pišem fikciju dio koji je puno kreativniji i puno emocionalniji. Pisanje fikcije puno više otkriva o vama. Čak i ako izmišljate stvari, pisanje fikcije je na neki način istinitije i iskrenije. U početku sam bila vrlo nesigurna. Nisam željela biti arogantna i pretpostaviti da mogu dobro pisati fikciju samo zato što sam uspješno pisala publicistiku. Stoga sam otišla na rezidenciju za pisce. Doslovno sam googlala “writers’ retreats UK” i kliknula na prvi link. Tamo je puno ljudi bilo iznenađeno što sam došla jer sam već bila objavljivala bestselere. No željela sam doći tamo kao učenica, željela sam naučiti zanat i razraditi svoj literarni glas.
Express: Društveni kodovi, online identiteti, kultura kanceliranja, feminizam, rasizam, važnost prijateljstva i obiteljskih veza, neke su od tema kojima se bavite. Kako je na vaše pisanje utjecalo vaše odrastanje i obiteljsko okruženje?
Sviđa mi se ovo pitanje, mislim da me to nitko nikada nije pitao. (smijeh) Obiteljsko okruženje snažno je utjecalo na moje pisanje. Moj otac - premda nije pisac po zanimanju - jako puno čita i piše, jako je dobar s riječima. U kući smo imali sobu koja je bila posvećena isključivo knjigama. Roditelji su mene i moje sestre - jedna od njih je danas novinarka na BBC-u - ohrabrivali da jako puno čitamo i pričamo priče. Nismo igrali PlayStation ili tako nešto, nego smo imali video igru Storybook Weawer u kojoj smo stvarali priče, dodavali ilustracije i izmišljali nove svjetove. Moji su roditelji oboje porijeklom iz Nigerije, i uvijek su stavljali veliki naglasak na obrazovanje. Za razliku od nekih drugih roditelja imigranata, koji su inzistirali na stabilnijim profesijama kao što su liječnička, odvjetnička, inženjerska ili tako nešto, jako su me podržavali kad sam izabrala karijeru novinarke. Dopuštali su mi da idem u smjeru u kojem želim i snažno su me podupirali.
Express: Imate li neke literarne uzore?
Konkretno za ovaj roman rekla bih da mi je najveća inspiracija bila američka književnica Kiley Reid. Ona je u svom romanu “Such a Fun Age” - nominiranom za nagradu Booker - pisala o ozbiljnim stvarima, ali je zadržala određenu razinu lakoće i humora. Pomislila sam: ‘Vau, ovo je jako zabavna i prilično komercijalna knjiga, a ipak je nominirana za Bookera’. Shvatila sam da ne moraš pisati strašno uzvišeno i nedostupno da bi napisao dobru knjigu.
Foto: Profimedia
Express: Do koje mjere politička korektnost i woke ubijaju umjetničku kreativnost i slobodu izražavanja? Jeste li pišući “Listu” stalno imali na umu nevidljive granice društveno prihvatljivoga govora?
Tijekom pisanja nisam previše brinula o tome. Bila sam svjesna činjenice da se bavim osjetljivom temom koju bi pogrešni ljudi mogli zloupotrijebiti, ali pisala sam u dobroj vjeri jer smatram da je potrebno voditi rasprave o opasnostima kulture kanceliranja. To su rasprave koje se trebaju voditi na ljevici, jer ako mi o tome šutimo onda će te rasprave monopolizirati desnica. Što se tiče koncepta političke korektnosti, mislim da bi se u funkcionalnom, naprednom društvu, ljudi trebali jedni prema drugima odnositi s poštovanjem. Kad se tvrdi da je politička korektnost otišla predaleko, zapravo smatram da ta vrsta nezadovoljstva izvire iz činjenice da se neki ljudi žele vratiti u vrijeme kad su mogli vrijeđati i omalovažavati druge bez ikakvih posljedica. Rekavši to, moram naglasiti da je sloboda izražavanja apsolutno ključna. Važno je da ljudi mogu govoriti slobodno, ali s poštovanjem.
Express: Odrastali ste devedesetih i dvijetisućitih godina u južnom Londonu. Kad usporedite to i današnje vrijeme, je li se u međuvremenu smanjio strukturalni rasizam u britanskom društvu?
Od mene bi bilo intelektualno nepošteno kad bih tvrdila da se u posljednjih dvadeset, trideset godina ništa nije promijenilo u smislu društvene inkluzivnosti. Međutim, gotovo sve strukture koje su omogućile rasizam postoje i danas. Mislim da je posljednjih desetljeća napravljeno puno koraka naprijed, ali je istodobno bilo i kretanja unatrag, kao što vidimo u slučaju uspona desničarskih stranaka, ne samo u Ujedinjenom Kraljevstvu, već i diljem Europe.
Express: Vaš roman tjera nas da preispitamo svoja stajališta o internetskoj kulturi - koja postaje dominantna globalna kultura - i da možda saznamo nešto novo o sebi samima. Što ste vi saznali o sebi pišući ovaj roman?
Knjigu sam prije svega počela pisati jer sam osjećala da internet zloupotrebljavaju ljudi s vrlo lošim namjerama. Postoje i algoritmi koji doslovno nagrađuju sadržaj koji unosi podjele među ljude. Što je vaše mišljenje ekstremnije, što je više crno-bijelo, imate veće izglede da privučete pažnju. I ranije sam bila rezervirana prema internetu, ali pišući knjigu shvatila sam da ga se još više bojim. A to vam govori osoba čiju je karijeru na mnoge načine kreirao i potpomogao upravo internet, osobito na početku kad sam pisala blogove. Prije pisanja knjige nisam imala odgovore na neka pitanja, ali sam se nadala da ih netko ima. Sada mislim da nitko nema odgovore i doista strahujem kako će izgledati budućnost.
Express: Najavljena je televizijska adaptacija “Liste”. Što očekujete od televizijske serije? Jeste li osobno uključeni u produkciju?
Da, uključena sam kao izvršna producentica i pišem scenarij. U smislu procesa rada, televizija je potpuno drugačiji medij od književnosti. Raditi za televiziju vrlo je zabavno i uzbudljivo. Shvatila sam da je u televizijskoj seriji nekako lakše voditi neugodne rasprave. Za razliku od čitanja knjiga, ljudi su manje zabrinuti kad gledaju problematične teme na televiziji. Primjerice, utjecajna serija Michaele Coel “I May Destroy You” bavila se vrlo, vrlo teškom temom, koja bi bila puno teže probavljiva da je napisana u obliku romana. Tako da se jako veselim što ću moći svoju priču predstaviti u novom mediju potpuno različitoj publici.
Express: Spomenuli ste svoju skeptičnost prema internetu, no on teško da će nestati u doglednoj budućnosti. Relativno nedavno je i umjetna inteligencija ušla u mainstream. Trebamo li se bojati te kombinacije AI-ja i društvenih mreža? Što bismo kao ljudska bića, odnosno kao društvo, trebali napraviti?
Vjerujem da će uspon umjetne inteligencije ojačati postojeću krizu lažnih vijesti koju ni sada nemamo pod kontrolom. Kad sam prije šest-sedam godina dobila ideju za “Listu”, živjeli smo u potpuno drugačijem digitalnom okruženju - tada smo se u osnovi bavili samo Photoshopom i tvitovima. Sada imamo deep fake tehnologiju koja može savršeno replicirati bilo što, a naš pravni sustav nije se uopće prilagodio. Tehnologija umjetne inteligencije u međuvremenu postaje sve sofisticiranija, a mi smo svjetlosnim godinama daleko od mjesta ne kojemu bismo trebali biti. Puštamo da se stvari pogoršavaju sve dok potpuno ne izađu izvan kontrole. Nalazimo se u vrlo opasnim i zastrašujućim vremenima i mislim da je ono što bismo trebali napraviti kao društvo voditi ozbiljne razgovore o problemu regulacije interneta. Znam da to zvuči banalno, ali to je jedini način na koji bismo mogli doći do nekog rješenja.
Express: Vaš debitantski roman našao se na vrhovima ljestvica najprodavanijih. Znači li to da nastavljate pisati fikciju? Pišete li već drugi roman? Mnogi pisci tvrde da je najteže napisati dobar drugi roman...
Da, upravo radim na drugom romanu. Zapravo to nisam uopće željela, no s izdavačem sam potpisala ugovor za dvije knjige i sada sam jako sretna zbog toga. Istina je da mnogi autori kažu da je pisanje druge knjige najteže, ali meni osobno je i prva bila jako teška. Trenutno uživam u procesu pisanja, ali to govorim sada kad sam tek napisala nekoliko poglavlja. Možda će mi kasnije postati teže, ali u ovom trenutku ne želim previše razmišljati o tome. Zapravo uživam u pisanju druge knjige puno više nego što sam uživala u pisanju “Liste”. Čini mi se da sam u ovom trenutku pronašla neku novu ljubav prema fikciji. I doista uživam u tome.
