Godine 2008. najuglednija talijanska književna nagrada Strega dodijeljena je Paolu Giordanu, tada 26-godišnjem fizičaru koji je upravo doktorirao na području fizike elementarnih čestica. Njegov debitantski izlet u književnost, roman "Samoća primarnih brojeva" - emotivna priča o dvoje mladih ljudi povezanih traumatičnim iskustvom - postao je svjetski hit, a svog je autora udaljio od znanstvene karijere i lansirao među vodeće mlade nade talijanske književnosti. Ta je očekivanja Giordano u velikoj mjeri ispunio: u međuvremenu je objavio četiri romana prevedena u više od četrdeset zemalja, autor je zapaženih filmskih scenarija, redovito osvaja književne nagrade i piše za najčitaniji talijanski dnevni list Corriere della Sera, a njegov posljednji literarni uradak "Tasmanija" - koji je nedavno u prijevodu Dragane Vulić Budanko objavila nakladnička kuća Fraktura - bio je 2022. najčitaniji roman u Italiji. Paolo Giordano (Torino, 1982.) sudjeluje u rujnu na Festivalu svjetske književnosti (FSK) u Zagrebu, a tim je povodom ljubazno pristao na razgovor za BestBook, u kojemu nam je otkrio koji ga je osjećaj obuzeo tijekom pandemije koronavirusa, imaju li njegovi romani aktivističku poruku, zašto ne želi biti stručnjak, te dolazi li nakon kiše uvijek sunce.
Paolo Giordano
BestBook: Na hrvatskom je nedavno objavljen vaš posljednji roman, nazvan po velikom otoku južno od Australije. Što u romanu simbolizira Tasmanija? Što je za vas Tasmanija?
Nikada nisam bio na stvarnoj Tasmaniji. Imam - kao što vjerojatno ima i većina ljudi - zamišljenu predodžbu o tom otoku kao mjestu divlje netaknute prirode, obilja i ljepote. Dok sam pisao roman slučajno sam naišao na znanstveni rad - dobro, možda pseudoznanstveni - u kojem su autori napravili popis najsigurnijih lokacija na Zemlji u klimatskoj krizi. Uzimali su u obzir skup parametara, od kojih su neki bili zemljopisni, a neki manje očekivani kao što je odsutnost grabežljivaca opasnih za ljude. U svakom slučaju, Tasmanija je bila rangirana, ako se dobro sjećam, kao broj 1. Počeo sam o njoj razmišljati metaforički, kao o Edenu, raju zemaljskom u kojemu bi ljudi mogli potražiti utočište u slučaju globalnog kolapsa. Zatim su mi počele padati na pamet druge zanimljivije misli: koliko ljudi zapravo može stati na Tasmaniju? Što je s ostalima? Ideja rajskog vrta počela je pokazivati svoju neobičnu prirodu, a to je također bila jedna od glavnih tema mog prethodnog romana "Divorare il cielo" (Proždrijeti nebo). Inače, Tasmanija je povijesno jedno od prvih mjesta na kojemu se dogodilo masovno prisilno raseljavanje ljudi, jedan od prvih slučajeva genocida. Rajski vrt može biti i jako poremećeno mjesto.
BestBook: Glavni protagonist "Tasmanije" je Paolo, 40-godišnji talijanski novinar i pisac s diplomom fizičara. Baš kao i vi. Koliko je taj roman osoban? Jesu li dvojbe koje muče literarnog Paola iste one koje muče i stvarnog Paola?
Ne bih rekao da je "Tasmanija" imalo osobnija od mojih prethodnih knjiga - samo je riječ o tome da sam u tom romanu namjerno izabrao i naglasio osobni pristup. Mislim da sam u drugim svojim knjigama sakrio puno više problematičnih dijelova samoga sebe, a čista fikcija najbolje je mjesto za skrivanje. Dakle, stvar je zapravo upravo suprotna, ta intimnost u "Tasmaniji" dio je smišljene strategije. U tom romanu puno se igram s idejom što je stvarno, a što nije. Čini mi se da je to neizbježno u vremenima u kojima živimo. Ali također je istina da je ova knjiga krenula iz neke vrste bestidnosti koja me obuzela tijekom pandemije. Događalo se nešto toliko veće od mojih vlastitih briga da mi se stid prvi put učinio smiješnim. Vidio sam to kao priliku za drugačiji način pisanja. Stid je često jedna od najvećih prepreka u pisanju, a tada je, u trenu, jednostavno nestao.
BestBook: Jedna od tema romana su i klimatske promjene, odnosno pokušaji čovječanstva da zaustavi globalno zagrijavanje. Ako su i postignuti neki uspjesi na tom polju, pandemija koronavirusa, a kasnije i ratovi u Ukrajini i Gazi, stavili su borbu protiv klimatskih promjena u potpunosti u drugi plan. Koliko je realna hitna klimatska akcija? Je li sada već prekasno?
Prekasno je, da. Međutim, isto tako nikad nije prekasno. Klimatske promjene više nisu prijetnja, one su stvarnost. Nalazimo se duboko u klimatskoj krizi. Većina nas ima izravnih iskustava s tim - evo, dok nas dvojica razgovaramo, jedva izdržavam visoke temperature iznimno vrućeg ljeta u južnoj Italiji. Mislim da bi se većina napora sada trebala usmjeriti na prilagodbu, što je još teži zadatak od ublažavanja. Vidjet ćemo što će se događati. Ali ono što kažete je istina: klimatska kriza se uvijek gura u pozadinu kad god se pojavi neka druga, naizgled hitnija kriza. Sve dok hitnost klimatske krize ne postane dovoljno očita.
BestBook: Jeste li ovom knjigom htjeli poslati i jasnu aktivističku poruku?
Ne, uopće ne. Kao i većina romanopisaca, alergičan sam na knjige koje prenose bilo kakve poruke. "Tasmanija" je svojevrsna intimna kronika iz nedavne prošlosti. To je sve.
BestBook: Može li knjiga poput vaše uopće imati neki utjecaj na društvo? Može li ona napraviti razliku?
Zapravo ne vjerujem da može. Istina je da je u prošlosti bilo puno knjiga koje su napravile razliku. Primjerice, sjetite se knjige "Tiho proljeće" Rachel Carson koja je pomogla u oblikovanju globalnog pokreta protiv upotrebe DDT-a. "Tasmanija" međutim nema takav zadatak. Pa, možda je njezin jedini zadatak isti kao i svih mojih knjiga: osjećati se na trenutak malo manje usamljeno. Povezati se, čak i iz daljine. S druge strane, imao sam i jednu specifičnu fantaziju o ovoj knjizi. Želio sam da to bude 'konverzacijski' roman, roman koji bi mogao potaknuti zanimljive razgovore. A to se i dogodilo se, barem meni. Razgovori koje sam vodio tijekom promocije knjige na događanjima uživo često su bili vrlo inspirativni.
BestBook: Neki kritičari roman su proglasili nihilističkim ...
Nihilističkim? Ne vidim zbog čega. Za mene je sam čin posvećivanja godina pisanju romana u današnje vrijeme čak i neki oblik antinihilizma. Zapravo, oblik nade.
BestBook: Kritičari su vas također usporedili s Primom Levijem i Donom DeLillom. Koje autore vi doživljavate kao sebi srodne?
Spomenuli ste dvojica pisaca koji su među onima kojima se najviše divim i koji su na mene najviše utjecali. Međutim, puno sam naučio od toliko mnogo pisaca, pa je sastavljanje nekog popisa mnogo teže nego što se čini - zapravo nemoguće. Možda bih mogao spomenuti nekoliko knjiga koje su bile važne upravo za "Tasmaniju": to su roman "2666" Roberta Bolaña, zatim "Neki drugi životi" Emmanuela Carrèrea, te "Kada više ne razumijemo svijet" Benjamína Labatuta.
BestBook: Najmlađi ste dobitnik nagrade Strega - dobili ste je kad ste imali samo 26 godina. Kako je to promijenilo vaš život?
Sve što se događalo oko mog prvog romana bilo je prilično izazovno. Ali zapravo mi je pomoglo to što sam bio tako mlad. Tada sam o sebi razmišljao prvenstveno kao o znanstveniku. Dakle, sve je bilo prilično zabavno, neočekivano, premda sam znao da je to sve prolazno. To je bio jedan od razloga da sam kroz sve to prošao s nekim osjećajem bezbrižnosti. Kad se sada osvrnem na to vrijeme, uglavnom vidim da je to bila sjajna prilika koju i dalje pokušavam ne protratiti. Barem dajem sve od sebe.
BestBook: Tada ste bili jedan od tisuća talijanskih znanstvenika, a danas ste u uskom krugu najpoznatijih talijanskih pisaca. Osjećate li se danas više kao pisac ili kao znanstvenik? Jeste li pronašli svoj pravi poziv?
Prestao sam se baviti znanošću nakon što sam doktorirao. To znači prije gotovo petnaest godina. Tako da sam sada definitivno samo pisac. Postoji razgovor u "Tasmaniji" između mog oca i mene - razgovor koji se zapravo nikada nije vodio - u kojemu mu priznajem da više ne želim biti stručnjak ni u čemu. Dugo sam mislio da moram biti stručnjak za neko područje, ali taj me pristup više ne zanima. Pisanje te čini nestručnjakom za sve. Sviđa mi se to. Volim istraživati različite stvari, čak i samo na površini. I možda biti pravi stručnjak samo na polju osjećaja i patnje. Osim toga, nakon što sam se prestao baviti fizikom, mogao sam se otvoriti mnogim drugim znanstvenim područjima - biologiji, neuroznanosti, antropologiji - isključivo kao čitatelj, kao osoba koju sve zanima.
BestBook: Čini se međutim da znanost nije osobito popularna u široj javnosti. U ovom se romanu dotičete mnogih tema koje su na ovaj ili onaj način povezane sa znanošću a, unatoč tomu, ta je knjiga bila jedna od najčitanijih u Italiji ...
Ne bih rekao da znanost nije popularna. Tehnologija je, svakako, vrlo popularna. Vjerojatno čak i popularnija nego što bi trebala biti. Ono što bih volio da je popularnije su sjecišta između različitih disciplina: književnosti i znanosti, tehnologije i duhovnosti, čak i religije. Trebali bismo poetizirati znanost i tehnologiju, inače će nas žive pojesti. To je jedna od stvari koje pokušavam napraviti u svojim romanima i u pisanju općenito.
BestBook: Ipak, ako znanost ne može riješiti probleme čovječanstva, tko može?
Ambicija rješavanja problema čovječanstva je sama po sebi veliki problem. Do sada je uglavnom dovodila do katastrofa.
BestBook: Kad spominjete katastrofe, odmah pomislim na nuklearnu energiju i prevladavajući stav šire javnosti. Treba li nuklearna energija biti u potpunosti ukinuta kao u Njemačkoj, ili bi naprotiv nuklearke trebale biti glavna opcija u borbi protiv globalnog zagrijavanja?
Prošao sam kroz različite faze u svojim razmišljanjima o nuklearnoj energiji i prvo želim naglasiti da je moje mišljenje jednako vrijedno kao i bilo čije drugo. Kao student, bio sam uvjereni zagovornik nuklearne energije, sve dok se nije dogodio potres u Fukushimi i s njime povezana nuklearna nesreća. Godinu dana nakon toga otputovao sam tamo kako bih napravio reportažu. Obišao sam crvenu zonu, vidio nastalu štetu, vidio koliko prirodne sile mogu biti nepredvidive. Sada više stvarno ne vjerujem nuklearnoj energiji kao rješenju. Nalazimo se u svijetu koji će postajati sve ekstremniji u svojim vremenskim prilikama. I sve nestabilniji u svojoj političkoj strukturi. Iluzija kontrole i stabilnosti - što je od ključne važnosti za nuklearnu energiju - nešto je čega bismo se uglavnom trebali odreći. Neka to ostane u 20. stoljeću.
BestBook: Napisali ste i scenarij za film "Suša" u kojemu se Rim - gdje godinama nije pala ni kap kiše - polako pretvara u pustinju. Ipak, na samom kraju filma počinje padati obilna kiša - nagovještaj da je svijet spreman za novi početak. Možemo li i na svijet, kao na film, gledati optimistično? Dolazi li uvijek sunce poslije kiše? I obratno?
Pa, ideja o kiši koju sam imao za završnu scenu filma bila je prilično drugačija - moj je prijedlog bio toliko snažna oluja da bi rušila stabla iz korijena i uništavala drevne rimske spomenike. Od jednog ekstremnog događaja do sljedećeg, od jedne katastrofe u drugu. To je puno sličnije onome što mi se čini kao stvarni život u klimatski izmijenjenom svijetu. Početkom kolovoza je, na primjer, moj rodni grad Torino pogodila tako jaka tuča da je grad usred ljeta bio prekriven bijelim ledenim pokrivačem. Dan prije i dan poslije bilo je četrdeset stupnjeva Celzijevih. Ali znate i sami, čovjek iz kina želi izaći s barem tračkom osjećaja olakšanja i nade.
