Neva Rošić, nagrađivana te vitalna doajenka hrvatskog teatra, Gavellina studentica te omiljena Parova, Škiljanova, Habunekova i Kunčevićeva glumica, rođena je na Sušaku, a odrastala je između Sušaka i Rijeke u vrijeme najvećih povijesnih previranja. Njezin djed po ocu, Ante Rošić, bio je pomorski kapetan te vlasnik šuma i pilane, a poslije se bavio trgovinom drvom. Njezina baka Edviga potječe iz imućne i ugledne brodovlasničke obitelji, a njezin brat bio je urednik Novog lista i prijateljevao je s Franom Supilom. Antun Juranić, djed s majčine strane, podrijetlom iz Jurandvora na Krku, bio je pomalo ekstravagantan. “Čim bi došao do nekih para, kupio bi, primjerice, srebrnu žlicu jer je tvrdio da mu juha, kad njome jede, ima bolji okus, ili bi na kakvoj aukciji kupio umjetničku sliku, ili bi, iako nisu imali novca za stanarinu, došao doma sa snopom banana za djecu”, ispričala je Neva Rošić te dodala da je također često posjećivao kazalište, gdje je s galerije, uz pomoć maloga kazališnog dalekozora, pratio predstave.

Prema kazivanju Neve Rošić, njezin otac Juraj Đuro Rošić imao je 17 godina kad je počeo Prvi svjetski rat. Bio je član jedne đačke organizacije koja se pripremala za pad Austrougarske Monarhije te pripajanje Rijeke novoj južnoslavenskoj državi. “Pripremali su se za trenutak u kojem će riječki Hrvati moći ravnopravno sudjelovati u svim sferama društvenog i političkog života, kad će se, pored ostalog, hrvatska riječ moći čuti i s pozornice središnjeg riječkoga kazališta, koje su zajednički gradili svi narodi koji su živjeli u Rijeci”, prisjetila se glumica. Nakon rata upisao je studij prava u Zagrebu, gdje je također bio politički aktivan kao član Jugoslavenskog akademskoga kluba “Jurislav Janušić”, osnovanog usred sporenja s Talijanima oko pripadnosti i budućnosti Rijeke i Istre.

“Njihov klub je 1921. pobijedio na izborima za predstavničko tijelo zagrebačkog sveučilišta, a istovremeno su odredili i svoje buduće zadatke na prostoru Istre i Rijeke, pa je tajnik kluba, tatin prijatelj i školski kolega Otokar Keršovani, određen da se bavi političkim pitanjima u Istri, dok su njemu namijenili dužnost svojevrsnoga kulturnog atašea na Rijeci. Jedna od važnijih zadaća bila mu je pokretanje hrvatskoga kazališta i to je zapravo bio razlog zbog kojeg se 1920. u Zagrebu upisao na tek osnovanu Državnu glumačku školu”, kazala je umjetnica te otkrila da je često išao u kazalište jer je njegova obitelj imala svoje mjesto u serklu ili loži. Dodala je da nikome nije otkrio kako je upisao Državnu glumačku školu, što se otkrilo zahvaljujući, kako je rekla, jednoj pikantnoj priči, koja je mnogo godina kasnije imala odjek i u njezinu životu.

Naime, njezin otac je u zagrebačkim godinama bio u ljubavnoj vezi s glumicom Boženom Kraljevom, koja je tu vezu shvaćala puno ozbiljnije od njega. Jednom, tijekom božićnih i novogodišnjih praznika, nenajavljeno se pojavila u kući Rošićevih na Sušaku, “kad je došlo do prekida njihove veze”. Istodobno, njezin djed je saznao da mu sin polazi i Glumačku školu. Sudbina je htjela da joj upravo Božena Kraljeva predaje jedan semestar glumu na zagrebačkoj Akademiji dramske umjetnosti. “Nikad mi se nije obraćala, a kad bi u novinskim intervjuima govorila o svom radu na Akademiji, nabrajala bi sve studente osim mene”, prisjetila se glumica te dodala kako je desetljećima kasnije na adresu njezina oca došao paket, koji on nije htio otvoriti nego ga je “frknuo negdje iza knjiga u biblioteci”. Desetljećima kasnije, nakon očeve smrti, otvorila ga je Neva, pronašavši u paketu njegova ljubavna pisma Boženi Kraljevoj, koja je ona čuvala cijeli život.

Njezini roditelji upoznali su se na Sušaku, kad je njezin otac već bio sudac, a uz to je kao zamjena predavao na Trgovačkoj školi, dok je majka još bila maturantica. Vjenčali su se 1931., a živjeli su na Pećinama, na rubu Sušaka. Neva Rošić priznaje u knjizi da je više bila “tatina kći”, dok se majke sjeća kao izuzetno lijepe i vedre osobe, prirodne ženstvenosti, koja je odlično organizirala obiteljski život. “Iskazivala je veliku podršku i razumijevanje prema tatinoj strasti za kazalište. Nije se bunila ni kad su nam iz kuće privremeno nestajali dijelovi namještaja koji bi postali dijelom scenografije u predstavama sušačkih amatera, ni poslije kad bi kao intendant doveo doma gomilu kazališnih ljudi na ručak ili večeru”, prisjetila se Neva Rošić. U to vrijeme, uoči Drugog svjetskog rata, prvi se put susrela s kazalištem, kad je trebala utjeloviti ulogu male djevojčice koja se budi iz noćne more i preplašeno prepričava ocu svoj san. Ulogu je pripremila, ali do premijere te predstave nikad nije došlo, kaže, vjerojatno zbog početka rata. Početak Drugog svjetskog rata snažno je utjecao na šestogodišnju Nevu. Naime, čim su Talijani sredinom travnja 1941. godine ušli na Sušak, kaže, nakon tri-četiri dana uhitili su joj oca i odveli ga u riječki zatvor u Via Roma. “Poslije otprilike mjesec dana premjestili su ga u neki logor u središnjoj Italiji, vjerojatno zbog toga što je u dosjeu u talijanskoj questuri – tako je bar doznao poslije rata – bio označen kao poznati antitalijanaš kojemu je šogor, dakle brat moje mame, Oskar Juranić, bio osvjedočeni komunist”, ispričala je glumica. Iste godine krenula je u pučku školu na Sušaku, koji su Talijani pripojili Italiji, pa su i sve škole bile talijanske. “Nastavnici su nam bili odjeveni u fašističke uniforme i prvo što su napravili bila je promjena naših imena i prezimena. Jednostavno su nas talijanizirali, pri čemu sam ja dobro prošla jer im moje ime nije zvučalo loše, pa sam postala Neva Rosich”, napomenula je glumica. Najveću dramu doživjeli su u rujnu 1943. poslije pada Italije. “Nijemci su odmah ušli u Rijeku, a na Sušak su se spustili partizani iz Gorskoga kotara, no nejaki da se odupru, povukli su se nakon nekoliko dana”, kaže te dodaje da se obitelj počela povlačiti prema Krku, s majčinim mlađim bratom Milanom, koji je otišao u partizane te s njima prošao četvrtu i petu ofenzivu.

Nakon povratka na Sušak 1944. njezina oca ponovno su uhitili, ovaj put Nijemci, i odveli ga u sušački zatvor. Uhitili su i njegovu braću, koja su završila u zloglasnoj Rižarni u Trstu, gdje je čak bio i krematorij, no nasreću preživjeli su rat i vratili se kući.

Neva Rošić prisjeća se u knjizi i tragične sudbine svog ujaka Oskara Juranića, starijeg majčina brata, koji se još kao student prava u Zagrebu priključio komunističkom pokretu. No prije dovršetka studija završio je u zatvoru u Ogulinu, u Frankopanskoj kuli, gdje je bio zatočen i Josip Broz Tito. Zatim se priključio Španjolskom građanskom ratu, u kojem je bio teško ranjen, a potom je završio u koncentracijskom logoru Dachau, gdje je bio sve do oslobođenja 1945. godine. U zemlju se vratio potkraj 1945. i odmah je poslan u Beograd, gdje je dobio posao u Ministarstvu vanjskih poslova.

No sreća je kratko trajala. Kad je 1948. otišao na službeni put u Budimpeštu, više se nikad nije vratio. Uhićen je i u tzv. Dachauskim procesima, koji su se vodili pred vojnim sudom u Ljubljani, te optužen, s nekoliko drugih bivših logoraša, za tobožnju suradnju s nacistima i Gestapom. “Oskar je osuđen na smrt i likvidiran te se ni dan-danas ne zna gdje mu je grob”, govori Neva Rošić u knjizi te zaključuje da je to bio klasični montirani proces sovjetskog, staljinističkog tipa. Također je otkrila da je poslije rezolucije Informbiroa mlađi brat njezine majke Milan, otac skladatelja Zorana Juranića, završio na Golom otoku, što je obiteljsku situaciju, kaže, učinilo dodatno teškom i turobnom.

Nakon rata, početkom svibnja 1945. godine, Neva Rošić je preko ruševina prvi put ušla u riječko kazalište, koje nije imalo niti jednog stakla. “Sve je oko riječkoga kazališta bilo u groznom stanju, uništeno u borbama i bombardiranjima, što ne čudi s obzirom na blizinu luke, koja je bila strateška meta, a usto je u zadnjim danima rata u kupoli kazališta bilo smješteno i mitraljesko gnijezdo”, kaže te dodaje da je u gledalištu vladala euforija i pjevale se partizanske i narodne pjesme. Njezin otac Đuro odmah nakon službenog osnutka Narodnoga kazališta na Rijeci, 4. siječnja 1946. godine, imenovan je za intendanta te se posvetio, sa suradnicima, obnovi i opremanju zgrade te formiranju ansambala. “Dolazilo je do apsurdnih situacija, pa je, primjerice, Boris Papandopulo, koji je zbog zabrane rada vozio kamione na relaciji Zagreb – Split, u Rijeci imenovan za direktora Opere”, kaže glumica, napomenuvši da se slično dogodilo i s Markom Fotezom, koji je bio kažnjen privremenom zabranom rada, a zatim je postao direktor Hrvatske drame u riječkom kazalištu.

“Atmosfera je na Rijeci u to doba bila vrlo čudna. Ljudi su nestajali, neki su se još skrivali, neki legalno ili ilegalno odlazili, dakle bježali preko granice, neki su u namjeri da pobjegnu dolazili i iz drugih krajeva Jugoslavije, drugi su se pak doseljavali, a bilo je i dosta kriminala”, ispripovijedala je Neva Rošić, koja je svoj kazališni debi imala samo godinu kasnije u riječkom teatru. Tom prigodom utjelovila je Fatu, mlađu kćer Hasanage u “Hasanaginici”, u režiji Josipa Maričića, stariju kćer Sultaniju na premijeri je igrala Marija Crnobori, a poslije Božena Czund. Njezin otac tome se protivio, ali je na kraju popustio. Premda nije imala niti jednu scensku probu, sve je odlično završilo.

U toj prvoj sezoni riječkog teatra također je nastupala u Moliereovu “Umišljenom bolesniku”, u ulozi mlađe Arganove kćeri - Louison, u sceni koja se najčešće izbacuje, napomenula je umjetnica, jer nije toliko važna. Njezin otac više nije pružao otpor, samo je rekao: “Nemam ništa protiv, ali molim vas da mene u to ne petljate”.

Upis na novoosnovanu Akademiju za kazališnu umjetnost, na kojoj su u to vrijeme predavali nedodirljivi autoriteti Branko Gavella i Vladimir Habunek, te njihovi asistenti Mladen Škiljan, Kosta Spajić i Dino Radojević, bio je splet sudbine. Naime, tadašnji dečko Neve Rošić, koji je jako volio kazalište i poticao je da se bavi glumom, samoinicijativno je odnio njezine dokumente za prijamni ispit na tadašnju Akademiju za kazališnu umjetnost umjesto na Pravni fakultet.

Bila je, kaže, blago rečeno, iznenađena, a onda je odlučila ipak pokušati. Za prijamni ispit sama je pripremila monolog Laure iz Krležine drame “U agoniji”, zatim Celimene iz Moliereova “Mizantropa” te poeziju Silvija Strahimira Kranjčevića, Mate Balote i Nikole Polića, mlađeg brata Janka Polića Kamova. U sobi, pred komisijom, kaže, izgovorila je Laurin monolog, nakon kojeg je Branko Gavella samo rekao: “Copra!” I ništa više. I bila je, dakako, primljena.

Odlazak na studij u Zagreb bio je za nju velika i stresna životna promjena. “Uz mamu, kod kuće je o meni brinula naša stara sluškinja, pa su me toliko razmazili da je u obitelji kao anegdota prepričavana jedna moja pomalo krležijanska pubertetska rečenica kojom sam odgovorila mami kad me pokušala potaknuti da obrišem prašinu s neke police s knjigama: ‘Mene tvoja prašina apsolutno ne zanima’”, prisjetila se glumica.

U Zagrebu se dugo nije mogla naviknuti na elementarne stvari kao što su odlazak u dućan i nabavka namirnica, a situacija se promijenila tek nakon što je počela vezu s Tonkom Lonzom, velikanom hrvatskoga glumišta i budućim suprugom, koji je bio “neusporedivo snalažljiviji i samostalniji od nje”. Upoznali su se na Akademiji za kazališnu umjetnost – on je bio u prvoj, a ona u četvrtoj generaciji studenata, a par su postali tijekom gostovanja u Zadru početkom svibnja 1955., kad su u jednom danu izveli dva puta “Ifigeniju”.

No vjenčanju je prethodila prava drama. Naime, Nevin otac jednom je prilikom rekao Lonzi: “Kad mislim o svom budućem zetu, onda priželjkujem dvije stvari: da ne bude glumac, jer brakovi između glumaca uvijek loše završavaju, i da ne bude Dalmatinac, jer su oni mahniti i nepouzdani”. Lonza je dobro zapamtio te riječi, zbog kojih je dugo prikupljao hrabrost “da se obrati njezinim roditeljima i zaprosi je”. Hrabrost je konačno prikupio, a vjenčali su se 1958. godine. Već iduće godine, kad je na Dubrovačkim ljetnim igrama trebala igrati Hekubinu kćer Poliksenu u Držićevoj “Hekubi”, morala redatelju Branku Gavelli priopćiti sretnu vijest - da je trudna. “Gavella je dugo šutio i gledao u pod, a onda je pogledao u Tonka i rekao: ‘Baš ti hvala, lijepo si mi to napravio!’ I bio je toliko uvrijeđen i ljut na njega da ga je cijelo to ljeto ignorirao, praveći se da ga ne vidi”, opisala je glumica u knjizi, otkrivši da je jedan od tri Gavellina štapa s monogramom pripao Tonku, koji je i danas kod nje u stanu.

Veliki glumački par družio se s Gavellom i izvan teatra, a događale su se i neke anegdotalne situacije. Jednom, kad je Gavella sa slomljenom nogom radio “Ifigeniju” u Dubrovniku, zamolio je Lonzu da dočeka njegova unuka ispred broda i “da mu bude od pomoći”. “Dao mu je novac i rekao: ‘Odvedi ga negdje gdje ima ženskih s kojima se možete zabaviti, jer taj dečko mora nešto i doživjeti’. Tonko je tad imao 25, a Gavellin unuk, budući povjesničar kazališta Nikola Batušić, 15 godina”, ispričala je glumica, naglasivši da Lonza nije postupio prema Gavellinim uputama - sve novce potrošili su na sladoled! Također su bili u srdačnim, prijateljskim odnosima s Catom Dujšin-Ribar, koja ih je oboje portretirala i često pozivala u svoj dom na Gornjem gradu, gdje je danas Memorijalna zbirka dr. Ivana Ribara i Cate Dujšin-Ribar, s ostavštinom glumačkog doajena Dubravka Dujšina.

Sve nakon toga je povijest. Od njezine prve glavne uloge, u Matkovićevu “Vašaru snova” 1958. u Zagrebačkom dramskom kazalištu, kojom je najavila dolazak vrhunskoga glumačkog talenta, što je potvrđeno Sterijinom nagradom, preko nadahnjujućeg londonskog iskustva i upoznavanja velikana, kao što su John Osborn i Peter Ustinov, pa sve do uloga u Hrvatskom narodnom kazalištu u Zagrebu, u kojem je radila 21 sezonu te ostvarila većinu svojih velikih interpretacija. I danas se pamte njezine amblematske uloge, kao što su Krležina Laura, Klara i Barunica Castelli, ali i role Lady Macbeth, Arkadine, Mare Beneše te mnoge druge, kojima je udahnula život i interpretirala ih u suradnji s čestim glumačkim partnerima Vanjom Drachom te Koraljkom Hrs i Nadom Subotić, na svoj osebujan i promišljen način. Također je utjelovila likove mnogih glumica, primjerice Madeleine Bejart i Sare Bernhardt, a potvrdila se i na velikom platnu, glumeći među zadnjima u filmu “Mater” mladog Jure Pavlovića. Uza sve to, s uspjehom je režirala, tako da se i danas s poštovanjem spominju njezine “Enigmatske varijacije”, realizirane u Maloj sceni, jednako kao i “Nevina metoda”, kojom je godinama obučavala studente/ice kao profesorica na Akademiji.

Neva Rošić ni danas ne miruje. Potkraj travnja stala je na scenu pulskog INK kao Majka Istra u novoj predstavi “Tijesna zemlja”, nastaloj prema čuvenom Balotinu romanu, a u režiji Marina Blaževića. A prije nekoliko godina zaigrala je u projektu “Vježbanje života, drugi put”, također u u Blaževićevoj režiji, kad je utjelovila Mafaldu, središnji lik Fabrijeva romana, ali i javno, u skladu s konceptom predstave, evocirala uspomene na svoj život. Sve te faze njezina života, koji je bio posvećen teatru, aktivan i ispunjen, zabilježene su bez ikakve zadrške, ali opet dostojanstveno, u ovoj knjizi, koja se doista čita kao uzbudljiv roman ne samo glumice nego i spisateljice Neve Rošić.