Dana 23. kolovoza 1939. dva njemačka zrakoplova sletjela su u moskovsku zračnu luku. U mnogobrojnoj delegaciji isticalo se ime ministra vanjskih poslova Trećega Reicha, Joachima von Ribbentropa. Razlog njegova dolaska bilo je potpisivanje sporazuma s ministrom vanjskih poslova Sovjetskog Saveza, Vjačeslavom Molotovim. Pakt Ribbentrop - Molotov obvezivao je dvije zemlje na desetogodišnju suradnju i nenapadanje. Bio je to šok za europsku javnost, posebno za europske komuniste koji su godinama uvjeravani da su upravo nacisti najveći neprijatelj i samim time glavna prijetnja miru u svijetu. Ono što u tom trenutku nije bilo poznato javnosti, a što će biti objavljeno tek nakon završetka Drugog svjetskog rata, izazvat će još veću konsternaciju. Riječ je o tajnom planu kao sastavnom dijelu pakta koji je predviđao dogovor Trećega Reicha i SSSR-a o podjeli zona utjecaja na području baltičkih zemalja, Finske, Rumunjske i Poljske. Svega nekoliko dana nakon potpisivanja pakta njemačke trupe napadaju Poljsku (1. rujna 1939.) što se smatra i službenim početkom najvećeg rata u povijesti ljudskog roda.

POPULISTI JAŠU Poljaci kopiraju Hrvate:Mi brišemo Tita, oni Walesu

Promatrajući iz dana u dan katastrofu s kojom se suočavala Poljska, jedan događaj postat će možda i najpoznatijim simbolom neprincipijelne koalicije utjelovljene u spomenutom paktu. Dok su oči cijeloga svijeta bile uprte u ponašanje njemačkih vojnika, daleko od svih pogleda događala se tragedija. Osamnaest dana nakon njemačke agresije na Poljsku, komadanju države priključili su se i vojnici Crvene armije. Krajem rujna 1939. sovjetske su trupe zarobile oko 200 tisuća poljskih vojnika te ih poslali u stotine logora diljem Sovjetskog Saveza. Posebnu "pažnju" sovjetske su vlasti posvetile časnicima smatrajući ih najvećom potencijalnom prijetnjom. Zato su sve časnike, uz nekoliko tisuća običnih vojnika, smjestili u tri logora osnovana u napuštenim manastirima u Starobelsku, Kozelsku i Ostaškovu. Početkom travnja 1940. u ta tri logora nalazilo se oko 15 tisuća ljudi. Krajem svibnja iste godine zatočenicima se izgubio svaki trag.

"Ti drugovi ne samo da se nisu pojavili kod nas, nego nijedan od stotina pridošlih ratnih zarobljenika i zatočenika iz cijele Rusije nije bio u stanju reći išta o njima", zapisao je u svoj dnevnik Jozef Czapski, poljski intelektualac i časnik, koji je imao sreću izaći živ iz spomenutih logora, te postati načelnik Ureda za potragu za nestalima. Sve do kraja rata nitko nije saznao pravu istinu o sudbini poljskih zarobljenika.

Prve informacije o tragičnoj sudbini zatočenih objavili su sredinom 1943. Nijemci. Prema njihovim tvrdnjama, sovjetski su vojnici u šumi blizu grada Katina, dvadesetak kilometara udaljenom od Smolenska, poubijali sve zarobljene Poljake. Nakon što je krajem 1943. njemačka vojska potisnuta iz te regije, sovjetska je komisija objavila svoju istinu o Katinu. Prema njihovoj verziji, Crvena armija je doista zarobila Poljake i držala ih u logorima, ali ih nisu poubijali oni, nego Nijemci nakon što su zauzeli regiju oko Smolenska. Tek nakon rata svijet će saznati pravu istinu. Oko 15 tisuća poljskih vojnika likvidirali su pripadnici sovjetske tajne policije (NKVD) uz odobrenje Staljina i cijele sovjetske političke vrhuške.

Niski natalitet Apel Vlade: Razmnožavajte se kao zečevi!

Knjiga "Na neljudskoj zemlji" Jozefa Czapskog nije knjiga o pokolju u Katinskoj šumi. To je knjiga o dubokoj traumi koja, kako tada (1939./1940.), tako i 85 godina kasnije, ne prestaje opterećivati poljsko društvo. Czapski je imao sreću izbjeći smrt, ali je imao i tu nesreću da godinama sluša stravična svjedočanstva o okrutnosti sovjetskog režima nad zarobljenim poljskim vojnicima. Trauma se samo pojačala nakon što je Poljska 1945. morala prihvatiti Sovjetski Savez kao bratsku zemlju, a Staljina i ostale komunističke dužnosnike kao neupitne autoritete. Tim više što se nitko iz Moskve nikad nije ispričao za tragične događaje tijekom Drugog svjetskog rata. Iako je Katin ostao sinonimom za stradanje, Czapski u knjizi spominje i brojne druge primjere brutalnog obračuna sovjetskog režima s poljskim zarobljenicima: "Od prvih dana mog uredovanja primao sam informacije o cijelim konvojima ratnih zarobljenika i zatočenika koji su se nasmrt smrznuli, o strijeljanju pobunjenih u logorima, svako malo do mene su dopirale glasine o potapanju nekoliko tisuća naših u Bijelome moru ili u Arktičkom oceanu".

Međutim, knjiga "Na neljudskoj zemlji" govori i o još jednom, široj javnosti manje poznatom fenomenu. Naime, nakon ponovne uspostave sovjetsko-poljskih odnosa, dojučerašnji zarobljenici postaju vojnici nove poljske, tzv. Andersove armije. Kao jedan od časnika te nove armije, Czapski opisuje ratni put s jugoistoka Sovjetskog Saveza, preko Turkistana, Uzbekistana i Kirgistana sve do Irana. Iako njegov dnevnik završava u iranskom gradu Mašhadu, poljska armija nastavit će svoj put preko Iraka, Sirije, Palestine i Egipta sve do Italije. Upravo će poljski vojnici pod zapovjedništvom Wladislawa Andersa igrati važnu ulogu u operacijama na jugu Italije, posebno u borbama kraj Monte Cassina.

Nacističke uspomene Otkrili vremensku kapsulu nacista - evo što su sačuvali

Pripadnik ugledne poljske aristokratske obitelji, slikar i književnik, Jozef Czapski napisao je ratni dnevnik u kojemu se isprepliće i nadopunjuje okrutna stvarnost s autorovim emotivnim, moralističkim i često lirskim promišljanjima. Iako okružen nezamislivom patnjom i stradanjem autor opisima narodnih i vjerskih običaja, živopisnih krajolika i još živopisnijih ljudi kao da ne želi pokleknuti pred mrakom koji ga okružuje. I baš zato želi naglasiti često shizofrenu bipolarnost ljudske prirode. Graditi, unapređivati i činiti dobro, ali i rušiti, uništavati te nanositi zlo. Ili, kako je to stoički ustvrdio rimski car filozof Marko Aurelije: "Život nije ni dobar ni zao, već samo mjesto za dobro i zlo".