Što je magija za mene? Vrlo dubok, unutarnji, duhovni osjećaj koji me vraća u vrijeme kad sam bio sedmogodišnji ili osmogodišnji dječak. Racionalnost tad još nije bila dio mojeg sustava, sve sam doživljavao na vrlo osjećajnoj i osjetilnoj razini. Dakle, magija je za mene, u određenoj mjeri, mogućnost poimanja svijeta očima sedmogodišnjaka.

Taj trenutak u kojem se mozak zatvara, a stvara se unutarnji osjećaj koji je teško opisati riječima, ono je što i danas želim prenijeti publici, objašnjava na početku našeg razgovora Andrew Basso, najpoznatiji talijanski iluzionist. Zbog pronalaženja rješenja za naizgled nerazmrsive probleme i oslobađanja iz gotovo bezizlaznih situacija prozvan je Houdinijevim nasljednikom i Eskaplogom, a svoju je magiju, našalio se, donio i u Zagreb, koji je pak jutro našeg susreta dočekao obavijen u bijelo.

PRAVA LEGENDA Zatvorski Houdini: Genijalac i luđak koji je zabavio svijet

"Naravno, ja sam donio sav taj snijeg iz New Yorka. Nisam ga donio puno, sačuvao sam nešto i za Božić, ugođaja radi", smije se Basso otkrivajući tom sitnom doskočicom koliko je, zapravo, naporan život iluzionističke zvijezde. U Zagreb je doletio iz New Yorka, potom odlazi u Ljubljanu, pa u Estoniju, a potom? Tko zna. Nasreću, kaže, ne boji se letenja jer teško bi si danas, kao njegov uzor nekad davno, mogao priuštiti trotjedno putovanje brodom od Europe do Amerike.

Uostalom, strahu u njegovu pozivu mjesta nema. "Teško bih, da sam sklon strahovima, pobijedio sebe toliko puta, a i shvatio sam kroz život da se češće bojimo ideje straha nego straha samoga. Pogotovo u odrasloj dobi". Kao četverogodišnji dječak odrastao u talijanskom gradiću Borgo Valsugana, puštao je da ga vode znatiželja i istraživački duh. Zato ga je, kaže, kao četverogodišnjaka posebno očarao posjet cirkusu.

Mnogi od ondje viđenih artističkih nastupa zaokupili su njegovu maštu toliko da je odlučio . kad odraste, osnovat će vlastiti cirkus. Ipak, mišljenje je promijenio nakon što je u dobi od sedam godina prvi put vidio nastup mađioničara.

"Moja je majka bila prava talijanska ljepotica. Blijedog tena i crne kose, odijevala se isključivo u crno i bila je vrlo ozbiljna, poput Morticije Adams. Ipak, kad me odvela na mađioničarsku predstavu, i na njezinu sam licu ugledao smiješak. Nije samo promatrala mađioničarev nastup, sudjelovala je u njemu. A kad sam njezino lice ugledao obasjano svjetlošću, pomislio sam kako i ja želim postići to isto te sam odlučio postati mađioničar."

Ubrzo potom roditelji su mu pribavili knjige čarobnjačkih trikova, a nabavio je i mikrofon te ubrzo postao voditelj svojih nastupa. Jednu od tih dječjih točaka za probranu publiku izveo je i u Hrvatskoj.

"Kao dječak s roditeljima sam bio na odmoru u Rijeci i na Jadranu. Sjećam se kako sam gospođi u čijem smo apartmanu odsjeli pokazivao trikove s kartama. Naravno, nije to ni blizu onome što radim danas, ali divljenje i ohrabrivanje ljudi iz moje okoline tad su mi puno značili."

Znatiželja i buntovni duh vrlo su brzo Andrewa Bassa naveli da trikove s kartama i novčićima ostavi po strani te se okrene umjetnosti bijega iz naizgled bezizlaznih situacija. Imao je, prisjeća se, 14 ili 15 godina i upravo je zašao u godine kad sve zabranjene stvari postaju najzanimljivije.

"Zatvorite li vrata, navest ćete me da pokušam vidjeti što se nalazi iza njih. Tako je bilo i s eskapologijom, zaintrigirala me ta neobična vještina o kojoj se nije moglo naučiti u knjigama."

Njegov mu je tadašnji mentor, Sergio, savjetovao da se drži jednostavnijih trikova, no izazovi su mu oduvijek bili pokretač. Tako je bilo i s prvim pokušajima bijega. Prisjeća se kako bi ga otac zavezao za stolac samo kako bi se potom pokušao osloboditi. Prvi je put dva sata bezuspješno pokušavao, a poraz ga je dovodio do očaja, no kad je napokon uspio, znao je da taj osjećaj želi ponavljati do kraja života.

VIZIJA BUDUĆNOSTI Slike otkrivaju kako su ljudi iz 1900-e mislili da će svijet izgledati 2000.g.

Nažalost, dodaje, učenje je moguće samo na vlastitim pogreškama. Što veća pogreška, to važnija lekcija, a pogreška ga je umalo stajala života čak dvaput. Prvi put izvodeći Houdinijev trik "Water torture cell" na pozornici sydneyske Opere, a drugi put u finalu showa "Italy’s got talent".

"U Sydneyu nisam bio posve spreman, prvi sam put nastupao pred tako velikom publikom, no nesreća u Italiji, kad je zbog tehničke pogreške došlo do požara, naučila me važnu lekciju. Shvatio sam da postoje stvari izvan moje kontrole, stvari na koje ne možeš računati, ali se ipak dogode.

Shvatio sam da razina pripreme nikad nije dovoljna i da moram imati ne samo plan B, nego i plan C i D. Kad je život u pitanju, opreza nikad dosta." Pitanje o strahu nameće se samo od sebe. S vremenom se, kaže, smanjuje jer svaki je strah moguće nadvladati, no istodobno se i povećava jer svaka je predstava novi početak.

"To što sam nešto učinio stotinu puta ne znači da se mogu opustiti i nehajno odmahnuti rukom. Bojim se manje nego prvi put, ali još razmišljam o tome da moj posljednji dah prije zarona mora biti dubok i odlučan. Nakon toga nema povratka."

Njegovu vještinu uvidjeli su i producenti showa "The Illusionist: Direct from Broadway" učinivši ga 2012. osmim i posljednjim članom prestižne skupine najboljih svjetskih iluzionista čiju je predstavu dosad vidjelo više od milijun ljudi, a hrvatska će ih publika na djelu moći vidjeti u susjednoj Sloveniji, gdje u dvorani Stožice nastupaju od 29. do 31. ožujka iduće godine.

"Naš je show zabava za cijelu obitelj. Trikovi koje izvodimo raznovrsni su i svaki je namijenjen nekoj dobnoj skupini. To je razlog što se na našim predstavama nitko ne dosađuje. One su vizualno atraktivne, ali i intelektualno zahtjevne. Ništa neobično okupite li za istim stolom osmero najboljih svjetskih iluzionista koji iz svojih samostalnih nastupa u zajednički show donose samo ono najbolje. To je tajna našeg uspjeha."

Kad je tajna njihove čarolije u pitanju, mnogo su tajanstveniji. Tajne svojih nastupa ne otkrivaju ni jedni drugima. Mehanizam iza trika je, ipak, manje bitan.

"Normalno je da naš mozak želi popuniti praznine i otkriti ono što ne razumije. No dobar će vas iluzionist odvesti na putovanje tijekom kojeg se nećete pitati kako je trik izveden, nego ćete jednostavno uživati i postati dijelom te magije. Je li to danas teže nego prije stotinu godina, kad je Houdini nastupao? Izazovnije je. Danas ljudi više putuju, na svojim telefonima mogu pogledati predstave iz cijeloga svijeta i teško je stvoriti nešto novo. Moramo podići uloge. S druge strane, nije teže jer naš je mozak isti kao prije 1000 godina, naše su osnovne potrebe iste i pred nečim neobjašnjivim imamo iste reakcije", uvjeren je Basso koji se stoga ne boji za budućnost magije kao vještine.

Dvoje manje Labrović odlazi: "Nema više smisla raditi u Hrvatskoj"

"Pri stvaranju magije vrijede ista pravila kao pri stvaranju glazbe. Postoji određen broj nota ili određen broj mehanizama kojima se možete poslužiti, a kako biste stvorili novu pjesmu ili novi trik morate ih posložiti na određen način te učiniti da zvuče novo i originalno. Ta originalnost, naravno, zahtijeva vremena, ali se ujedno i razlikuje od stvaranja novih nota, novih mehanizama. Ipak, zbog inovativnosti onih koji ih koriste, mogu zvučati novo čak i kad nisu stvorene upravo u tom trenutku. I isto je bili mađioničari ili iluzionisti, manipulirali zakonima prirode ili koristili iluziju kako biste stvorili novu umjetnost. Mislim da će ljudski mozak uvijek htjeti biti suočen s neobjašnjivim i pokušati proniknuti u njegovo dublje značenje. Zato se ne bojim za budućnost magije. Ona je besmrtna umjetnost."