Talijanski fašisti provalili su tog prijepodneva u malu sinagogu uz sjeverozapadni zid Dioklecijanove palače usred molitve. Okupljene splitske Židove počeli su mlatiti palicama, staro i mlado. Neki su kroz prozor uspjeli pobjeći u Get, a od onih koji se nisu uspjeli izvući, pedesetak ih je naposljetku izišlo obliveno krvlju. Crnokošuljaši su se potom bacili na razbijanje po sinagogi.

Pokrali su svo srebro koje su pronašli, a obredne tekstove iz 17. i 18. stoljeća, knjige, rukopise i sve što se dalo ponijeti odnijeli su nekoliko desetaka metara niže na Pjacu, današnji Narodni trg. Napravili su lomaču na koju su nabacali i knjige koje su donijeli iz obližnje stare knjižare Vida Morpurga, a njihov fašistički vicefederal Giovanni Savo ogrnuo se rabinovim plaštom i predvodio ples oko lomače imitirajući židovske obrede.

Scenu tog divljanja povijesni dokumenti opisuju kao tako grotesknu da bi se savršeno uklopila i u, primjerice, "Pad Italije" Lordana Zafranovića. "Gledam lomaču na Pjaci koja se još dimi i mnogo porazbijanih izloga", pisao je tad jedan od Splićana. Više od 70 godina poslije oslobađanja Splita od talijanske okupacije, točnije, počevši od 2014., pa onda i 2015., ovaj grad je ponovno počeo trpjeti napade na Židove.

Ovaj put riječ je bila o uništavanju starog Židovskoga groblja na istočnom obronku Marjana kraj Prve vidilice, groblju koje su stari splitski Židovi osnovali još 1573. Vandali su, slučajno vrlo znakovitog datuma, 10. travnja, razbijali grobove, oštećivali ploče, razbacivali kamenje iz suhozida... A sve da i nije riječ o vandalizmu očito ponukanom vjerskom mržnjom, riječ je o zaštićenom spomeniku kulture za koji je sociolog religije s Instituta "Ivo Pilar" Ivan Markešić prije nekoliko godina napisao da je "najstarije očuvano židovsko groblje u svijetu".

Onog dana 1942. godine fašisti su još opustošili i sve židovske radnje u Splitu, na toj istoj Pjaci poslovično su mlatili Splićane koji nisu htjeli slušati njihovu limenu glazbu, a 76 godina poslije Grad Split i Židovska općina otkrili su na mjestu davne, sramotne lomače spomen-ploču.

HOLOKAUST Život Židova u Hrvatskoj prije dolaska ustaša

"To je sastavni dio naše povijesti koji ne smijemo potiskivati, nego se moramo sjetiti. Nastavit ćemo s obilježavanjem zbog memorije i identiteta našega grada. Ima puno rana koje je Split primio da bismo mogli krenuti naprijed prema otvorenom, pitomom i sretnom gradu", rekao je na ceremoniji gradonačelnik Andro Krstulović Opara. Bili su uz njega i ostali predstavnici gradskih vlasti, predsjednica Židovske općine Ana Lebl, čak i izraelska veleposlanica Zina Kalay.

Bili su tamo i predstavnici Islamske zajednice u Splitu, Pravoslavne crkve, mogao se doista steći dojam da je ovim malim simboličnim činom lipnja 2018. konačno zaliječena jedna od mnogih gradskih trauma iz tog rata. Međutim, na svečanosti postavljanja spomen-ploče nije se odazvao baš nitko iz Splitsko-makarske nadbiskupije.

"Poziv smo dobili tek prije dva dana, doslovno u posljednji trenutak, a već prije smo imali dogovoren sastanak glavnog organizacijskog odbora Susreta hrvatske katoličke obitelji", pravdali su se. Ispada da im dva dana nije bilo dovoljno za pronaći bilo koga kako bi ih zastupao povodom točno onog događaja zbog kojeg je tog istog dana iz 1942., usred najgore talijanske okupacije Splita, tadašnji biskup Kvirin Klement Bonefačić zbog tog divljanja fašista žestoko intervenirao kod okupacijskih talijanskih vlasti da ubuduće spriječe takvo divljanje nad židovskim Splićanima.

Nije riječ o pravdi. Pravda je zadovoljena već sljedeće godine 11. veljače. Giovanni Savo gradom se kretao uvijek okružen svojim batinašima i uvijek samo po najstrožem centru, savršeno svjestan da će ga Splićani zatući čim ga dobiju na otvorenom prostoru. No tog dana, unatoč pratnji, na Peristilu ga je kraj zvonika katedrale, čim je izišao iz brijačnice, zaskočio 17-godišnji Ante Čerina i "izbušio" ga s četiri metka iz pištolja.

Ono što se nije dalo popraviti bilo je sve ono što je na lomači u lipnju 1942. spaljeno na Pjaci, a tu je bila i velika arhivska građa koju su fašisti izbacili iz gradske Vijećnice na tom istom trgu, među ostalim i ukaz Napoleonova maršala Viessea de Marmonta iz 1806. o skidanju vrata sa židovskog Geta u Dioklecijanovoj palači, te dokumenti koji su spominjali ono povijesno otvaranje židovskoga groblja iz 1573.

Danas u Splitu živi oko 100 Židova, njihovo staro groblje već desetljećima propada, očito je nezaštićeno i na udaru vandala, nema znakova da se posebno istražuje, unatoč nevjerojatnoj povijesti od gotovo pola milenija. Uz to, Split je u nizu gradonačelnika kojima se živo fućkalo za spašavanje od propasti tog zaboravljenog spomenika kulture imao i jednog Ivu Baldasara koji je, unatoč tome što je nominalno bio s lijevog centra, prije nekoliko godina bez kompleksa nazočio otkrivanju spomenika poginulim pripadnicima HOS-a.

Ustaški zločini Otkriveno: Talijani su znali za ubojstva Židova u NDH

Problem nije bio u spomeniku mladićima koji su izginuli za Hrvatsku u posljednjem ratu, nego to što je on osobno na tome mjestu ne jednom odslušao skandiranje "ZDS" pri komemoracijama, te što je spomenik otkriven s tim uklesanim sloganom kojem Hrvatska, a posebno Split i Dalmacija iz 2. svjetskog rata, ne duguje ništa osim prezira.

Ljudima koji leže na Židovskom groblju u Splitu, međutim, njihov grad duguje jako puno. Na tom groblju mjesec dana prije osnutka Hajduka 1911. pokopan je hrvatski nakladnik, tiskar, bibliograf, knjižničar i političar Vid Morpurgo, splitski Židov, u čijoj knjižari na splitskoj Pjaci su se u 19. stoljeću okupljali pripadnici Narodne stranke, čovjek koji se u Dalmatinskom saboru u Zadru borio za pripajanje Dalmacije Hrvatskoj, koji je bio nositelj hrvatskog narodnog preporoda u svojem kraju, koji je osnovao Prvu pučku dalmatinsku banku kako bi se tamošnji težaci oslobodili ovisnosti o lihvarima, da ne govorimo da je desetljećima opismenjivao grad knjigama, novinama i debatnim večerima, kao što su to činili njegovi potomci sve do 1942.

Nastavak na sljedećoj stranici...

Malo je poznato da je Židovsko groblje u Splitu dugo bilo jedino pošumljeno područje na Marjanu, puno prije početka sustavnog pošumljavanja tog poluotočića 1852. Uopće, Split je danas savršeno nesvjestan da je duboko u DNK povijesti toga grada od samih početaka utkana i povijest židovskih Splićana. Već 100 ili 200 godina od rimskog razaranja Jeruzalema prvi se Židovi bilježe u antičkoj Saloni, a kad su Avari skupa sa Slavenima u 7. stoljeću razorili tu metropolu provincije Dalmacije, spas među zidinama Dioklecijanove palače, skupa s ostalim Salonitancima, potražili su i tadašnji Židovi.

"U Splitu od trećeg stoljeća znamo za pojedinačne Židove, ali, po svoj prilici, već od sedmog stoljeća i u Splitu su Židovi organizirani u općinu. Prvi židovski kvart i sinagoga nalazili su se u istočnim podrumima Dioklecijanove palače. Nakon velikog požara 1507. godine u tom dijelu grada, Židovi se sele u sjeverozapadni dio Palače i uz današnju Bosansku ulicu. Tako se od početka 16. stoljeća do danas i sinagoga i Židovska općina nalaze na istoj adresi, u Židovskom prolazu, jednom od ulaza u nekadašnji židovski geto", objasnila je svojedobno Ana Lebl za Slobodnu Dalmaciju.

Jedina preživjela "Tata nas je želio ubiti, samo da ne završimo u Auschwitzu"

Ta stara sinagoga koju ona spominje, prema Kečkemetu, koji je o tome pisao 1971., nalazila se kraj Vestibula u Dioklecijanovoj palači, o čemu postoje zapisi splitske nadbiskupije još iz 1397. Još i ranije, u 14. stoljeću, računi iz splitske općine navode "Zuecu" ili "Iudaicu", taksu za trgovinu koja se odnosila na bojenje koža i proizvodnju tkanina, zanat kojim su se bavili Židovi.

Židovi su se u Split u većem broju doselili nakon što su Izabela Kastiljska i Filip II. Aragonski protjerali Arape s Pirenejskog poluotoka, koji su tamo stoljećima gradili društvo puno tolerantnije, te bitno i gospodarski i kulturno naprednije od ostatka tadašnje Europe. Iste godine kad je Kolumbo nabasao na Ameriku, novi vladari Pirenejskog poluotoka, ovaj put kršćanski, osvojili su Granadu i, usput, izdali naređenje o protjerivanju Židova.

A ovi su se tad sklonili u relativno tolerantnu Veneciju, pri čemu su neki od njih, prema današnjim procjenama, između 200 i 300, svoj novi dom pronašli u Splitu. Potomak tih doseljenika, vjerojatno u trećem koljenu, bio je Daniel Rodrigez, vrlo vješti diplomat koji je kao posrednik između Venecije i Turske pregovarao o vraćanju zarobljenika. Taj čovjek imao je velike planove za Split, u to doba gradić slabe infrastrukture, bez uvjeta za trgovinu, kamoli skladišta i luka.

On je 1576. zatražio od Mlečana da se u Splitu sagrade nova luka i lazaret, skela za pretovar poput one koja je tad postojala na Neretvi. To mu je uspjelo 12 godina poslije, a 1592. godine luka je postala tako važna da su se tu brodovima dopremali tereti iz Turske, Indije i Perzije, što je funkcioniralo sve do 19. stoljeća.

Ti lazareti su konačno uništeni tek u bombardiranju u Drugom svjetskom ratu. Pretjerano je reći da su u svojem gradu stoljećima uživali jednaka prava kao i ostali Splićani, ali se Split definitivno isticao kao gradić u kojem su imali bitno bolje uvjete nego drugdje. U svakom slučaju, dijelili su i dobro i loše, a ostavili su u gradu i golemi trag, kao što su, primjerice, u 19. i 20. stoljeću u Zagrebu, pogotovo u Karlovcu, sagradili veliki dio najstrožeg centra tih gradova. Tako je epidemiju kuge u Splitu iz 1607. preživjelo samo 1045 Splićana, od čega 60 Židova.

U tom istom 17. stoljeću, skupa s ostalima, branili su grad u Kandijskom ratu između Mletaka i Turaka, kao i u drugim ratovima. U Kandijskom ratu su, po zapisima splitskih plemića, Židovi stražarili i branili grad kraj samostana sv. Arnira, koji se i danas zove "položaj Židova". I tako sve do 1797. godine i pada Mletačke Republike, kad su seljaci iz okolice Splita nahuškani na Židove kao na pristalice Francuske revolucije.

Jeziva urota 50 godina traže tko im je u Izraelu pokrao bebe

Jurišali su na Geto, a krvoproliće je spriječilo čak 300 naoružanih Splićana nežidova predvođenih Nikolom Šilovićem, koji je tad, ostalo je upisano u kronikama, zaustavio svjetinu s periferije govorom o tome da su Židovi pomagali razvoju i obrani grada te da su u pravilu imali niže cijene od splitskih trgovaca.

Splićani su tad obranili svoje Židove. Iz tih stoljeća potječu prezimena mnogih ljudi koji su grad zadužili i u 19. i 20. stoljeću, koja se mogu naći na Židovskom groblju na Marjanu, neka čak čije su izvedenice danas čisto hrvatska prezimena. Danas se na groblju na Marjanu nalazi, prema nekim izvorima, 650, prema drugima do 700 grobova, od kojih najstariji potječe iz 1717., a najnoviji iz 1942. godine.

I nevjerojatno je da takav jedinstveni spomenik u 21. stoljeću u svjetskim razmjerima nije adekvatno ni restauriran ni zaštićen, a kamoli da ga se ne koristi za kulturnu i turističku promociju grada i Hrvatske, kao što je to slučaj u nekim drugim europskim zemljama. Toga bi posebno trebao biti svjestan aktualni gradonačelnik Splita Andro Krstulović Opara, diplomirani povjesničar umjetnosti, čovjek koji i arheologiju ima u malom prstu, koji, konačno, u svojem životopisu ima i višegodišnju epizodu kao ravnatelj Muzeja "Ivana Meštrovića".