U nekoliko godina nakon osnutka Države Izrael, nekoliko stotina beba je nestalo, uglavnom židovskih useljenika iz Jemena, kojima je osoblje u rodilištima govorilo da su im djeca umrla pri porodu. Desetljećima su Izraelom kružile priče da su ta djeca mahom preživjela i da su zapravo završila kod posvojitelja koji nisu mogli imati potomke. S objavom donedavno nepoznatih, tajnih dokumenata, to se pokazalo da bi lako moglo biti točno. BBC je objavio nekoliko potresnih priča.
Leah Aharoni i danas brizne u plač kad se sjeti kako je ostala bez svoje kćerkice prije pet desetljeća. "Vidjela sam je samo nakratko. Bila je zgodna, nakratko je otvorila oči i pogledala me, kao da mi kaže: 'Nemoj me pustiti'", prisjetila se. Ona je prije termina rodila blizance u bolnici u Kiryat Ekronu u središnjem Izraelu, ali djevočice su joj oduzete. Rekli su joj da su ih odveli u posebnu kliniku u Tel Avivu i kada je njen suprug došao posjetiti ih malo nakon toga, jedne curice nije bilo.
Rekli su mu da je druga, Hanna, umrla. Leah je bila u šoku što joj nisu dopustili da vidi niti tijelo niti grob, što je vrlo uobičajeno u svim tim pričama, no niti ona niti njen suprug u priču koju su im složili, nisu posumnjali. Tek nekoliko godina poslije počela je postavljati pitanja, kad je njena preživjela kći, Hagit, navršila 18 i bila pozvana na odsluženje vojnog roka. Stigla su im dva poziva za regrutaciju. Jedna za Hagit, a druga za Hanna.
"Počelo me je proganjati. Nešto nije bilo u redu. Nisam mogla noću spavati. Odlučila sam da ću doznati što se dogodilo", kazala je. Prije gubitka djeteta, Leah je iskusila mnoštvo nedaća. Još kao dijete, ona je s obitelji bila među tisućama Židova koji su pobjegli pred nasiljem u Jemenu. Pljačkali su ih dok su hodali s jednog kraja zemlje na drugi, do te mjere da je Leah morala prositi za hranu. Konačno su spašeni u operaciji poznatoj kao "Operacija čarobni tepih".
"Bila je to zemlja o kakvoj sam uvijek sanjala", prisjeća se danas 78-godišnjakinja. "Kad smo izišli iz aviona, ljudi su ljubili svetu zemju. Uskoro smo začuli bombe i granate, vidjeli dim." Ispalo je da su onako pothranjeni i bez prebijene pare stigli usred Prvog arapsko-izraelskog rata. Mnogi Židovi iz Jemena neko su vrijeme proveli u tranzitnom logoru, prije nego što su ih smjestili u domove, a priče o djeci koja su nestajala počele su se širiti istog trenutka.
Neki su izvještaji navodili da su djeca nestajala nakon što bi logore posjećivali bogati američki Židovi. U drugim slučajevima djeca su nestajala iz bolnica nakon što bi u njima završila zbog minornih bolesti, da bi njihovim roditeljima odjednom rekli da im je dijete umrlo. U kibucima, u kojima su bili smješteni neki od "Jemenaca", bilo je uobičajeno da najmlađi budu odvojeni od roditelja kako bi se o njima moglo brinuti svima skupa. Samo, i odatle su djeca nestajala.
Današnje procjene navode da je nestalo između nekoliko stotina i nekoliko tisuća djece. U mnogim slučajevima roditelji vjeruju da su im djeca doista oteta i predana ili prodana obiteljima europskih Židova, u nekim slučajevima preživjelima iz Holokausta čija su djeca u ratu ubijena, ili pak Amerikancima. Kroz neko vrijeme Leah, kao i mnogi drugi roditelji, prestali su vjerovati u smrt njihove djece. ""Otišla sam svom ocu i rekla mu, no on je rekao neka nikada ne vjerujem da bi neki drugi Židov oteo moje dijete", kazala je.
Krenula je u potragu za dokumentima, da bi na kraju otkrila što se s njenom Hanna doista dogodilo. Jedan dokument do kojega je došla tvrdio je da je njena beba prevezena u Tel Aviv nakon datuma koji je naveden na njenoj smrtovnici. Kao i Leah, većina roditelja nije primila nikakve informacije o grobu njihovog djeteta. A u slučajevima u kojima i jesu, ponekad se dogodilo da bi grob bio prazan ili bi DNK analiza pokazala da nije riječ o njihovom djetetu.
Od 60-ih, pokrenute su tri vladine istrage i sve su zakjučile da je većina djeca pomrla i da je sahranjena bez da su o tome bili obaviješteni njihovi roditelji. Mnoštvo obitelji, međutim, nastavilo je sumnjati u urotu zataškavanja, u to da je riječ o operaciji krađe djece, u koju su bili uključeni i medicinski radnici i vladini službenici. Prošle godine vlada Benjamina Netanyahua odlučila je otvoriti većinu arhiva za javne istrge i objaviti ih na internetu. Netanyahu je rekao da je to početak ere transparentnosti.
Prošlog tjedna to je dovelo do šokantnih otkrića u Knessetovom odboru za nestalu djecu. U nekim slučajevima preminuloj djeci su vadili srce kako bi ih poslali američkim liječnicima koji su proučavali zašto u Jemenu skoro da nema srčanih bolesti. "Bio je to veliki skandal što liječnici nisu rekli roditeljima da provode istraživanja na njihovoj djeci", kaže Nurit Koren iz odbora. "Čak i gore od toga, bilo je zdrave djece koja su umrla od posljedica eksperimenata. To je zločin, to je bilo namjerno, to je dovelo do njihovih smrti."
Koren je i sama dijete roditelja iz Jemena. Jedna od njenih rođakinja, te sestra njene maćehe bili su među djecom koja su nestala. Tako da je jedno od njenih predizbornih obećanja bilo da će preotvoriti slučaj, koji ona opisuje kao "otvorenu ranu na srcu izraelske nacije". Jedan od mnogih potresnih aspekata afere s jemenskom djecom jest i to što su imigranti s puno tamnijom kožom bili tretirano kao građani drugog reda.
Utemeljitelji Izraela bili su većinom Aškenazi, Židovi europskog porijekla, od kojih su neki otvoreno izražavali bojazan da bi ih Židovi Mizrahi ("istočnjaci") mogli povući prema "orijentalnoj kulturi", što bi moglo uništiti njihovu državu. "Cionizam? O čemu je doista riječ?", pita se Rafi Shubeli, jemenski izraelski povjesničar i aktivist iz skupine Naša braća postoje. "Kakve su im bile stvarne namjere prema mediteranskim Židovima i Židovima iz islamskog svijeta? Mnogi dijelovi izraelskog društva po svaku cijenu izbjegavaju ovakve rasprave."
Je li postojala orghanizirana urota da se otmu jemenske bebe i da se daju na posvajanje, ostaje nedokazano. No, premapovjesničaru Tomu Segevu, koji je pisao knjige o ranim godinama Izraela i koji je služio i kao stručnjak u jednoj vladinoj izjavi. On ukazuje na to da je u doba rata u Izrael stiglo na stotine tisuća imigranata, kao i u godinama odmah potom dok je zemlja još bila jako uzdrmana.
"Svi ti ljudi došli su u vrlo, vrlo teškom stanju i to je priča o kaosu", kaže Segev. Jemenci su bivali smješteni u šatore u kojima su morali izdržati teške zime. Među njima smrtnost djece bila je 50 posto. Segev prihvaća da je moguće da su neka djeca ukradena. "U nekim slučajevima to se moglo dogoditi; jednom, dva, tri, četiri, 10, ne znam koliko često", kazao je. On ipak vjeruje da su djeca u većini slučajeva ipak naprosto umrla. "To je vjerojatno najtragičnija priča povratka Židova u Izrael."
Radeći s Nurit Koren, tvrtka MyHeritage koja proučava obiteljska stabla, nedavno je počela nuditi pomoć jemenskim Židovima koji tragaju za djecom ili koji smatraju da su im djeca tajno posvojena. Leah Aharoni, koja je dugo bila uvjerena da bi njena Hanna mogla biti živa i da traži svoju biološku obitelj, dala je svoj DNK uzorak za nogouspostavljeno bazu podataka jemenskih Židova. "Želim doznati gdje je nestala moja kći. Želim da zna da je nisam napustila, da je volim. Mene su prevarili."
Ona je ohrabrena nekolicinom slučajeva u kojima su odrasli iz Izraela i inozemstva doznali da su posvojeni i uspjeli ući u trag svojim jemenskim roditeljima. Prije nekoliko mjeseci Yehuda Kantor postao je prva osoba koja se ponovno srela sa svojom biološkom obitelju preko MyHeritageovog programa DNK testiranja. Proveo je više od 20 godina tragajući za svojom biološkom majkom, redovito se pojavljujući u medijima kako bi proširio glas o svom slučaju.
"Našao sam stotine telefonskih brojeva i mnošto informacija, ali niti jedan nije se sasvim uklapao u moju priču. Iskušao sam i neka DNK testiranja, ali sve je bilo uzalud." On je imao sretno djetinjstvo. Odrastao je blizu Afule u obitelji Batie i Ashera Kantora, židovskog para Aškenaza, porijeklom iz istočne Europe. Fotografije pokazuju da je bio tamnijeg tena od svojih rođaka i školskih prijatelja. Tek u svojim 20-ima doznao je da je posvojen, ono što su znali skoro svi oko njega.
Njegova majka, koja nije mogla imati djece, otkrila mu je da ga je kući dovela iz malog sirotišta kad je imao tri godine. Uvijek se plašila da bi ga mogla izgubiti, pa je Yehuda dobio priliku otvoriti svoj dosje o posvojenju tek nakon njihove smrti. Tamo nije bilo nikakvog potpisa pristanja njegove biološke majke, samo ime – Zahara. MyHeritage uspio je pronaći trag do groba žene koja je umrla prije 17 godina. Potom je tvrtka testirala njeno petero djece i ispalo je da su oni polubraća i polusestre Yehude.
Vrlo emocionani susret prenosila je Izraelska televizija. Nitko od njih nije imao pojma da imaju starijeg brata i nisu znali kako je uopće došlo do posvojenja. Ali su mu dali mnoštvo informacija o temeljima njegovog porijekla. "Sretan sam što je krug dovršen. Sada znam povijest, porijeklo i kojoj obitelji pripadam s genetske strane. Za prošlosti ne možete žaliti. To je moj život i ja ga prihvaćam takvog kakav jest", kazao je.
