Već znamo je pravda u Hrvatskoj spora i samo ponekad dostižna. No ima jedna zemlja koja je zasad malo gora od nas. Riječ je o Filipinima. Tamošnji sud je tek ovih dana Imeldi Marcos izrekao nepravomoćnu presudu za korupciju i to iz vremena kad je bila prva dama ove azijske otočne države. A to je bilo još u prošlom stoljeću. Između 1965. i 1986. godine. Iako je njezin suprug Ferdinand Marcos svrgnut s vlasti prije više od 32 godine, cijeli svijet sjeća se Imeldine impozantne zbirke cipela koja je navodno brojila oko 3.000 pari i još ni danas nitko nije uspio oboriti taj rekord. 

Imelda Marcos, danas 89-godišnja starica, mogla bi dobiti između šest i 11 godina po svakoj točki optužnice. Rezultat sudskog postupka koji traje više od dva desetljeća, odnosi se na privatne zaklade koje je u doba vladavine njezinog muža, osnovala u Švicarskoj.

Uhićenje Imelde Marcos, koja nije bila prisutna na suđenju, sud je naredio odmah nakon što je pročitana presuda, ali s obzirom na životnu dob, moći će ostati na slobodi uz jamčevinu, sve dok presuda ne postane pravomoćna. Također, morat će odstupiti s trenutačnog položaja a to je treći mandat u Zastupničkom domu, piše Guardian.

U 21 godinu koliko je Marcos bio na vlasti, on i njegova supruga prikupili su milijarde dolara, a sredstva su bila usmjerena na švicarske bankovne račune. Posebno je Imelda Marcos bila poznata po razvratnom životnom stilu, dok je istovremeno zemlja grcala u siromaštvu i građanskim nemirima.

Neizvjesna misija Kako završiti brak u jedinoj zemlji u kojoj je razvod zabranjen

Kao prva dama, bila je ministrica stanogradnje od 1976. do 1986. godine, a i guvernerica Manile od 1978. do 1984.

Obitelj je pobjegla na Havaje 1986. godine kada se filipinski narod okrenuo protiv Marcosovih u poznatoj 'revoluciji bez krvi'. Nakon što su otišli, Imeldina zbirka cipela sastavljena je na izložbu u predsjedničkoj palači kako bi se pokazalo stanovništvu koliko su bogatstvo stekli živeći u uredu. 

Ovo nije prvi put da se bivša prva dama suočila s optužbama za korupciju, no na Vrhovnom sudu 1998. godine presuda joj je ukinuta. Ponovno su ju htjeli uhititi, no 2009. godine uplatila je jamčevinu i uspjela izmaknuti ćeliji.

Dinastija Marcos još uvijek ima veliku političku moć i utjecaj na Filipinima. Imeldin sin Ferdinand "Bongbong" Marcos Jr. tijesno izgubio predsjedničke izbore 2016. godine, a mnogi ga vide kao prirodnog nasljednika aktualnog predsjednika Dutertea.

Cijeli svijet pamti 25. veljače 1986. godine, kad je bijesna masa provalila u predsjedničku palaču na Filipinima i otamo istjerala bračni par Marcos, koji su izvukli živu glavu tako da su sjeli u američki vojni helikopter i pronašli utočište na Havajima. Sve svjetske televizije i agencije prenijele su isti čas snimku Imeldinih prostorija u kojima je čuvala cipele, koje su postale sinonim za korupciju i bezočnu krađu vlastitog naroda koji je, zapravo slično kao i danas, živio u velikoj bijedi. 

No, Marcosi nisu dijelili njihovu sudbinu. Kad su sletjeli u američku vojnu bazu Hickham na Havajima, iz dva velika transportna vojna aviona C-141 vojnici su počeli iznositi sve što su uspjeli ponijeti sa sobom, a toga je bilo jako puno. Službeni američki carinski zapis na čak 23 stranice popisao je što su unijeli na američko tlo. Bila su tu 23 drvena sanduka, 12 kovčega i torbi, razne kutije čiji sadržaj je ispunio čak 67 ormara. Bilo je tu i 413 komada raznog nakita, uključujući 70 pari dugmadi za manšete optočeni dijamantima, pa kip Isusa od slonovače, sa srebrnim plaštem i dijamantnom ogrlicom, zatim 24 zlatno poluge na kojima je bila ugravirana posveta 'mom dragom mužu na našu 24. obljetnicu braka', kao i više od 27 milijuna filipinskih pesosa i to svježe tiskanih. Ukupna vrijednost donesenih osobnih stvari premašila je tadašnjih 15.000.000 dolara.  

Kimov život Put od sramežljivog dječaka do jednog od najgorih svjetskih diktatora

Bilo je to dovoljno bogatstvo da par proživi mirno i bezbrižno do kraja života. Ipak, nova filipinska vlada znala je da je to samo manji dio njihovog obiteljskog bogatstva. Cjelokupno bogatstvo Ferdinanda Marcosa bilo je oko 650 puta veće. Prema naknadnoj procjeni visokog filipinskog suda, on je, dok je bio u predsjedničkom uredu, akumulirao oko 10 milijardi dolara.

Budući da njegova službena plaća nikada nije bila veća od 13.500 dolara godišnje, bilo je kristalno jasno da to bogatstvo nije stekao na legalan način. Ni njegovi suradnici nisu milijarde stekli na legalan način, a jedina žrtva njihove pohlepe bilo je narod. U to vrijeme oko 40 posto stanovništva preživljavalo je s dva dolara na dan. Stoga se Republika Filipini pokušala što hitnije domoći barem dijela tog novca.  

Čak i usred kaosa revolucije, prva naredba novog predsjednika, Corya Aquina, bila je da se utemelji predsjednička komisija, tzv. PCGG. Zadatak im je bio da se na svaki mogući način domognu, kako je rečeno, 'beskrupulozno stečenog bogatstva akumuliranog kod bivšeg predsjednika Fernanda Marcosa, njegove obitelji, rođaka, podređenih kao i bliskih suradnika", te je dao ovlasti da oduzmu svaku imovinu za koju sumnjaju da je stečena kriminalnim radnjama.

Trideset godina kasnije u PCGG-u još uvijek radi 94 odvjetnika, istraživača i administratora u zgradi koju su nekad davno konfiscirali od obitelji Marcos. I danas ugodno žive na državnom proračunu, a godišnje im vlada za njihov rad plaća oko 2.200.000 dolara. Osoblje je pratilo tijek Marcosovog novca diljem svijeta, po raznim državama i pokrenulo je stotine sudskih tužbi za povrat imovine. A ipak, nešto ide jako krivo jer je  PCGG do danas uspio vratiti tek mrvice, a još nitko nije odležao ni dana u zatvoru, pa eto čak ni Imelda Marcos koja je sve do ovih dana uživala u statusu zastupnice u Zastupničkom domu. 

Kratka povijest Pohlepa diktatora - obožavaju zlato i preskupe darove

Sin bivšeg predsjednika Ferdinand Marcos Jr, poznat kao "Bongbong", mogao bi čak postati novi predsjednik države i ako mu to uspije, moći će jednim potezom ukinuti PCGG. 

No, 2016. godine PCGG je pronašao barem nešto što je moglo zabavljati mase. Dočepali su se bilješki koje su Imelda i njezin suprug vodili u predsjedničkom uredu. Prema rukopisu reklo bi se da ga je ispisivao Fernando: Upisivali su unutra koliko su novaca potrošili, koliko su minuta proveli na sastancima uz opaske što se na sastancima razgovaralo, ali tu su bile i evidencije brojnih bankovnih računa, stotine potvrda o dionicama, izvješća privatnih istražitelja, kao i deseci tisuća stranica raznih sudskih presuda. 

                 NASTAVAK NA IDUĆOJ STRANICI...

No, ima i dokaza o tome kako Imelda nije kupovala parfeme u bočicama, nego ih je naručivala u galonima. Sakupljala je umjetnička djela starih majstora, a toliko je voljela lijepi nakit da je čak pokušala kupiti i sam Tiffany & Co., piše Guardian.

PCGG-ova arhiva također je otkrila da je Marcos bio među prvima koji su se počeli koristiti offshore tvrtkama da bi prikrili trag novca i izbjegli poreze. No, tijekom 20-godišnje vladavine, služio se korupcijom, potplaćivao sve redom, a državnu blagajnu koristio je kao privatni bankomat. 

Bilo je u to vrijeme, kao uostalom i danas, mnogo autokrata koji su živjeli i vladali na taj način, no Marcos je, od svih njih, najviše ukrao i bio je uzor svim kasnijim svojim sljedbenicima od Afrike, preko Južne Amerike, do Bliskog Istoka i nekih država u Aziji.

Jedan od svjedoka koji je među prvima ušao u privatne odaje Marcosovih rekao je da je zalutao u spavaću sobu i tamo u prvoj ladici pronašao sef čiji su brojevi šifre bili zalijepljeni na vratima sobe. Kad je otvorio sef u njemu je pronašao brojeve bankovnih računa u Švicarskoj i Kanadi, te nekoliko pisama koje je napisao osobno Marcos.

I ti dokumenti sad su dio arhive PCGG-a, s tisućama drugih dokumenata i 50-a nekretnina. Kad je bio mlad, Marcos je samo bio jedan od političara koji su se borili za predsjedničku fotelju uz pomoć vreća novaca iz donacija i financijsku potporu CIA-e. Mislilo se da je obični 'Mr. 10 posto' koji je prodao svoj obraz za političku moć. No, kad je došao na vlast njegov prihod od mita vrtoglavo se počeo povećavati.

On i Imelda su 20. ožujka 1968. prvi put u banku položili novac koristeći lažna imena. Svota je bila 950.000 dolara i rasporedili su ju na četiri računa u Credit Suisse. On si je nadjenuo ime William Saunders i trenirao je svoj novi potpis na komadu papira. Ona se zvala Jane Ryan. Do veljače 1970. godine švicarski su računi bili već prepuni novaca pa su morali prikriti prihode otvarajući zakladu u Lihtenštajnu.

Ostavština diktatora Organizira se aukcija za luksuzne predmete para Ceausescu

Već u sedmoj godini mandata, 21. rujna 1972. godine uveo je izvanredno stanje, Nixonova vlada dopustila mu je da raspusti parlament, a uhitio je i sve političke protivnike, te preuzeo kontrolu nad medijima i sudovima, te suspendirao građanske slobode.

Istoga dana - prema dokumentima iz PCGG-a uspio je naći vremena da otvori još jedan švicarski bankovni račun. U svom dnevniku tjedan dana kasnije, razmišljajući o "reformama", Marcos je napisao: "Legitimna uporaba sile na odabrane ciljeve neosporna je tajna reformskog pokreta."

Tijekom sljedećih devet godina, oko 34.000 sindikalista kao i intelektualaca i političara, bili su mučeni elektrošokovima i silovanjem. Ukupno je na javnim mjestima pogubljeno 3.240 muškaraca i žena. Još 398 jednostavno su nestali, pisao je Guardian.

Marcos je počeo krasti cijele tvrtke, koristeći se klasičnim metodama uličnih gangstera. Ipak, većinu takvih preuzimanja odradio je mirnim putem jer mu je zakon o izvanrednom stanju omogućio da sam piše vlastite zakone. Kad je želio preuzeti industriju šećera, osnivao je tvrtke, a potom je donio uredbe kojima im je omogućio da dominiraju u sadnji, mljevenju i međunarodnom plasmanu, što je činilo 27% izvozne zarade.

Konačno, on je odredio da je šećerna industrija izuzeta od zakonu o minimalnoj plaći, pa je 500.000 radnika u toj grani spalo na plaću od 1 dolara na dan. Njegove tvrtke preuzele su vodstvo u još tri ključna i vrlo unosna područja poljoprivrede - uzgoju kokosovih oraha, duhana i banana, pa im je osigurao i monopol.

Da bi zameo tragove o vlasništvu, nominalno ih je registrirao na druge osobe - od prijatelja do rodbine i političkih saveznika i sparing partnera za golf. Prijatelj bi potpisali da imaju vlasništvo a Marcos je zapravo posjedovao 60%.

Odštetu koju su Japanci platili Filipinima kao odštetu iz Drugog svjetskog rata, prebacio je na privatne račune u Švicarsku, a više od milijun osiromašenih poljoprivrednika koji su uzgajali kokose, morali su plaćati pristojbu za unapređenje industrije, što je iznosilo oko 216.000.000 dolara koje je također, s dijelom američke financijske pomoći, prebacio na obiteljski račun.

Nova LGBT junakinja Promijenila spol i dobila izbore na katoličkim Filipinima

Konačno, morali su sav taj pokradeni novac oprati, pa je krenula luđačka potrošnja, za koju je bila zadužena Imelda. Kupovale su se jahte, vile, privatni avioni, helikopteri, deseci Mercedesa. Kad se udavala njihova najmlađa kćer 1983. godine, sagradili su na privatnom imanju novu pistu i hotel, te obnovili 200 godina staru crkvu, srušili obližnje kuće i obnovili ih u tradicionalnom stilu. Svadbena kočija stigla je iz Austrije, a konji koji su ju vukli, iz Maroka.  

Kad je PCGG pretražio predsjedničku palaču nakon što su ju napustili Marcosi, otkrili su da su na zidovima, na kojima su nekoć stajala vrijedna umjetnička djela, ostale samo zakrpe. Imelda je kupila kuću na elitnom Upper East Sideu na Manhattanu, tik do Central Parka, gdje je održavala mnoga primanja. 

Stanovnici koji su živjeli nedaleko predsjedničke palače u Manili, istražiteljima su rekli da su vidjeli dva tegljača koji su nakon njihovog bijega, odvezli sve što je vrijedilo. Do trenutka kada je kuća pretražena, ostalo je tek nekoliko vrijednih umjetničkih djela - Michelangelova Madonna i dijete, zatim Marquesa de Santa Cruz od Goye, nekoliko Moneta, Pissarro i Manet. No, zapisnici su svjedočili da su Marcosi ukupno imali u svom vlasništvu 304 vrijedna djela starih majstora. I svi su nedostajali. 

Tijekom prve godine, PCGG je dobio malu pomoć od nekoliko bivših Marcosovih zaposlenika i saveznika. Financijski pomoćnik, Rolando Gapud, davao im je pojedinosti o pet švicarskih bankovnih računa. U odnosu na Marcosov životni standard, na njima nije bilo previše novca - oko 356 milijuna dolara, a banke su ga odbile predati Filipinima. Stoga je PCGG jedva uvjerio švicarski sud da zamrzne ta sredstva.

                                       NASTAVAK NA IDUĆOJ STRANICI...

Jedan od onih iz razgranate Marcosove mreže bio je Oscar Cariño, bivši menadžer njujorške podružnice Filipinske narodne banke. Uz zakletvu, potvrdio je da je stvorio račune za dvije fiktivne tvrtke kako bi prikrio Marcosove milijune. Pokazalo se i da su slike mijenjale ruke uz pomoć nekih moćnih veza. Sud je čuo da je dio završio kod Adnana Khashoggija, zloglasnog saudijskog multimilijardera i trgovca oružjem.

Australska televizija tvrdila je da su deseci umjetnina otišle iz SAD-a privatnim zrakoplovom.  Djelujući na zahtjev PCGG-a, francuska policija pretražila je posjede Adnana Khashoggija i pronašla papire koji su potvrdili da su mnoga remek-djela završila kod njega.

KRIVA ZASTAVA Facebook slučajno proglasio ratno stanje na Filipinima

Khashoggi je tvrdio da je u dobroj vjeri kupio od Marcosa umjetnička djela i četiri nebodera na Manhattanu. Međutim američke su vlasti tvrdile da je falsificirao dokumente o vlasništvu i da ometa provođenje pravde, pa je i Khashoggi uhićen zajedno s Marcosima, te je protiv njih pokrenut sudski postupak. 

Khashoggi je uhićen u Švicarskoj i izručen u New York, no Ferdinand nije dočekao kraj suđenja jer je umro 1989., a tako je pao u vodu i dobar dio optužnog prijedloga jer su neki dokazni postupci morali biti obustavljeni. 

Imelda je tvrdila da je "siromašna udovica koja nije znala ništa o aktivnostima svoga muža", a Khashoggi je prosvjedovao tvrdeći da je nevin, da bi na kraju bio oslobođen. Transkript suđenja imao je tisuće stranica. To je okončano u srpnju 1990. godine. Američke vlasti rekle su da će prestati progoniti Khashoggija ako proda nekretnine. Kad su prodana četiri nebodera na Manhattanu za 50 milijuna dolara, Filipini su dobili tek 5,7 milijuna.

Tijekom sljedećih nekoliko godina vlada novog predsjednika Aquinosa naredila je PCGG-u da ne koristi nikakve prečace u postupcima, nego da koristi sudove. Ubrzo je postalo jasno da se Marcosima neće ništa dogoditi jer su imali naovaca da unajme najbolje svjetske odvjetnike. Tako su odjednom deseci slučajeva bili usporavani beskrajnim tehničkim argumentima. Marcosovo bogatstvo naprosto je bilo preveliko da bi ga se potpuno zaplijenilo.  

Dva tjedna nakon revolucije, izvor u New Yorku predao je PCGG-u izvješće koje otkriva da su njegovi saveznici u američkoj obavještajnoj službi bili svjesni da je ukrao do 10 milijardi dolara. Ali CIA je odbila otkriti ono što je znala. U Velikoj Britaniji, vlada Margaret Thatcher rekla je da to nije "njihov posao".

Marcos je pak, zauzvrat, plaćao mito utjecajnim američkim političarima, pa je pored ostalog, financirao i predsjedničku kampanju Jimmyja Cartera i Ronalda Reagana. Kada se to dogodilo 1986. godine, rekli su da nisu znali odakle je novac došao. Jedan službenik PCGG-a rekao je da ga najviše frustrira činjenica da od SAD-a nije mogao dobiti nikakve papire od SAD-a, a koji su se ticali Marcosove imovine.

U jesen 1991. Imelda Marcos se osjećala dovoljno sigurno da se s troje odrasle djece vrati na Filipine. U New Yorku, PCGG je podigao glasine da su neke od slika još uvijek tamo i da ih prodaje profesionalni trgovac. Angažirali su tvrtku privatnih istražitelja, IGI, da nadziru trgovca i ustanovili da je imao neke umjetnine koje potječu iz Marcosove zbirke, uključujući i Goyin portret Marquese de Santa Cruz.

Sutradan ujutro vidjeli su samo kako se pet muškaraca i žena "filipinskog izgleda" pojavilo ispred prodavačeva stana u dva kombija, napunilo kutije i velike plave kovčege, te se odvezlo do zračne luke JFK, gdje su ih prijavili kao VIP putnike, zajedno s teretom. Poletjeli su za Manilu.

Nakon što se vratila u Manilu, u rujnu 1993. Imelda je osuđena zbog kriminala i prijevare u vrijeme Marcosove vladavine. Osuđena je na kaznu u trajanju od 18 godina zatvora, ali se žalila i Vrhovni sud je pet godina kasnije odbacio sve točke optužnice.

Nedavno izabran Najluđi predsjednik: Ubija dilere, odobrava silovanje...

Konačno počelo se postavljati i pitanje svrhe PCGG-a jer se otkrilo da je i to tijelo, gle čuda, zaraženo korupcijom. Neki dužnosnici bili su uhvaćeni kako koriste u privatne svrhe prazne Marcosove posjede i dižu troškove. Konačno, krajem 1990-ih Imelda je izabrana u filipinski Zastupnički dom, pa je još iritirala narod intervjuima u kojima je prkosno izjavljivala da 'još uvijek ima toliko novaca da nitko ne može ni sanjati' i da 'je sve na Filipinima zapravo njezino vlasništvo'.

Kad je 2007. dala intervjue novinama, na nekoliko novinskih fotografija lijepo se u pozadini vidjelo Goyino djelo. Ukupno, PCGG se uspio dočepati 3,7 milijardi dolara. To je manje od polovice iznosa za koji se procjenjuje da je Marcos oteo od naroda i države kojoj je bio na čelu  20 godina. Šef PCGG-a Richard Amurao jednom je rekao da bi samo jedan komad Imeldinog nakita mogao podmiriti troškove školovanja 2.000 mladih Filipinaca.