Prema filipinskim zakonima, bračni partneri koji žele prekinuti svoju zajednicu imaju izrazito ograničene mogućnosti. Mogu zatražiti pravnu razdvojenost, koja će im dozvoliti da žive odvojeno i da podijele ono što posjeduju, no to ne označava i pravni kraj bračne zajednice. pa im nije dozvoljeno ni stupanje u drugi brak.
Mogu isto tako zatražiti razvod, ali samo ako se ubrajaju među pet posto muslimanskog stanovništva koji se rukovode Kodom muslimanskih osobnih zakona.
Ili mogu pokušati poništiti brak, što je na Filipinima dugotrajan i skupocjen sudski proces (i nije isto što i crkveno poništenje braka, jer se nakon ovoga bivši partneri ne mogu više vjenčati u crkvi).
Poništenjem dolazi do završetka braka, ali razlikuje se od razvoda u nekoliko bitnih točaka. Obje strane, primjerice, moraju dokazati da brak nikad i nije bio važeći. Prema filipinskim zakonima, razlozi mogu uključivati to da su jedan ili oba partnera bili mlađi od 18 godina kad su se vjenčali, da jedno od njih boluje od neizlječive spolno prenosive bolesti ili da se radi o poligamiji ili krivom identitetu.
Razvod nije oduvijek zabranjen na Filipinima. Španjolski kolonizatori koji su vladali otočjem do kraja 19. stoljeća uveli su svoje katoličke tradicije koje su dopuštale 'relativni razvod' ili pravnu rastavu u slučajevima koji su uključivali preljub ili ako bi se jadan od partnera pridružio crkvenom redu.
Nakon španjolske ere, zakoni vezani uz razvod ovisili su o trenutačnim kolonizatorima. Amerikanci su tako dozvoljavali razvod, ali samo u slučaju preljuba ili priležništva. Japanci su doveli liberalne zakone, no nakon njiih je na snagu 1949. godine stupio filipinski građanski zakon kojim je razvod zabranjen svima osim muslimanskom manjinskom stanovništvu.
U međuvremenu se narod mora mučiti s pokušavanjem poništenja braka, za čije odobrenje recimo nije dovoljan preljub ili fizičko zlostavljanje. Osoba koja želi poništenje treba umjesto toga dokazati da njegov/njezin partner boluje od psihološke nesposobnosti, kao što je primjerice narcisoidni poremećaj osobnosti.
U potrazi za psihičkim poremećajima bivših partnera
Filipinska TV voditeljica Amy Perez susrela se s brojnim tegobama kad je željela dobiti poništenje gotovo nepostojećeg braka. Ona se naime udala za rock glazbenika 1995. godine, da bi dvije godine poslije par dobio sina. Ubrzo nakon rođenja djeteta, Perez je napustio suprug, te je poništenje prvi put zatražila 2000. godine. Molba joj je odbijena, kao i ona koja je uslijedila.
2006. godine joj je molba odbijena uz objašnjenje da to što je suprug napustio dom nakon svađe, što je bio nasilan tijekom epileptičnih napadaja, što je bio seksualno nevjeran, napustio je i nije nikako podržavao obitelj ni brinuo se za nju, nije dokaz da ima psihičkih problema, nego tek da je bio nespreman izvršavati osnovne bračne dužnosti. I nikome ništa.
Tek 10 godina nakon što je je napustio suprug, Perez je dočekala poništenje braka, iako nije željela odati kako je na kraju došlo do toga. Prošle godine se čak uspjela udati za dugogodišnjeg partnera s kojim ima dvoje djece.
2013. godine podneseno je 10.000 molbi za poništenjem braka (među populacijom koja iznosi oko 100 milijuna), s tim da su molbe nešto češće podnosile žene. Šest posto molbi je brzo odbačeno ili odbijeno, dok se drugi slučajevi godinama vuku po sudovima, na štetu mnogih koji jedva skupljaju novce za odvjetnike i sudske troškove. ( S druge strane, javna je tajna da tko ima novaca može u roku šest mjeseci dobiti poništenje)
Ana Santos, koja je poništenje dočekala nakon četiri godine povlačenja po sudnicama (i nakon pet godina odvojenog života od, danas već, bivšeg supruga), zna koliko je cijeli proces mučan.
Kad je zatražila poništenje, nije željela, kao što joj je preporučivala odvjetnica, i sebe proglasiti psihički nesposobnom, jer se pribojavala da bi joj to u budućnosti moglo biti preprekom pri zapošljavanju ili tijekom eventualne borbe za starateljstvo nad djetetom.
Morala je riješiti mnoge testove tijekom vremena, javno optužiti supruga za mnoge stvari koje su izvučene iz konteksta i preko svake mjere preuveličane, te nekoć voljenu osobu provući kroz najdublju kaljužu, kako bi postojala makar i mala šansa da dobije poništenje braka. Da bi je nakon najmučnijih iskaza sudac tek upitao misli li da su to dovoljni razlozi za poništenje, te zašto se nije više potrudila, piše Atlantic.
Ana danas cijeli proces naziva nehumanim, te se nada da će se situacija u skorijoj budućnosti izmijeniti. A to bi se čak i moglo dogoditi budući da je u prosincu prošle godine čak 60 posto stanovništa izjavilo da je za legalizaciju razvoda (u ožujku 2011. godine, za istu stvar bilo je 50 posto građana).
No katolički predsjednik Benigno Aquino III još je 2010. godine objavio da ne želi da se Filipini pretvore u Las Vegas, u kojem je stereotip da se ljudi vjenčaju ujutro, a razvedu poslije podne. Iako teško da se mora toga pribojavati, njegova zemlja ipak ostaje savršen primjer kako niti jedan ekstrem nije dobar.
