Crime and the City Solution, bend australskih korijena, koji je pod istim imenom od 1977. radio i nastupao u šest internacionalnih muzičarskih postava, prvi put gostuje u Hrvatskoj 25. lipnja u zagrebačkom klubu Boogaloo u sklopu velike europske turneje. Dolazi pod egidom "svjetske alter rock legende". Alter rock? Crime & the City prevalili su kontinente, mijenu analogne u digitalnu epohu pažljivo dozirali po europskim gradovima i čitavim putem igrali rubom post punka do aktualnog žanrovskog melanža, da bi u muzičkoj industriji došli do marketinške reduktivne korektnosti "alter rocka". Kako drugačije?

Od početaka 1970-ih u Sydneyju, preko Londona i Berlina 1980-ih do 2000-ih u Americi, znači od hladnoratovskog post punka do americane s ugođajem svečano apokaliptičnog "klasičnog" rocka u posljednjem, petom studijskom albumu "American Twillight" iz 2013., koji promoviraju ovom turnejom, Crimesi su historiju pop kulture obilježili na specifično upadljiv način i tako zatvorili njezin puni krug: tako nekako? Ne valja.

Ako nešto nisu, Crime and the City Solution nisu pompozni muzički performeri. Naprotiv, njihova samoskrivljena, desetljećima baždarena distanca prema hajpu muzičke industrije temeljena je na profesionalnom uvjerenju i, značajnije, karakteru Simona Bonneyja, njihova prvog čovjeka, osnivača i jedinog stalnog člana u ukupnoj karijeri benda. Stoga njihova komplicirana biografija dobro funkcionira kao kontraplan u temeljima vibrantne muzičke scene kraja 20. stoljeća.

Recimo, u medijskim lakunama "okorjelih" rock kritičara pronaći ćete ih kao "nepriznate kraljeve post punka", obilježene terminologijom koja za Crimese djeluje rogobatno. A funkcionira zavodljivo. Zašto su "nepriznati"? Jer Crime and the City nikad nisu sami u svojoj rečenici. Spominju li se Crimesi, odjekuje karizma Nicka Cavea i svih njegovih bendova od početaka. "Crime and the City" čujete najprije kao prepoznatljiv zvučni znak čitave post punkerske paradigme. Sjetite se boje baritonskih vokala Cavea i Bonneya iz 1980-ih, slične su njihove nijanse art/gothic/blues/punka u slici tog kultnog australskog muzičkog nukleusa s kraja 1970-ih. Pa ako je ključ prepoznavanja aktualnog statusa Crimesa u radijaciji njihova prvog uzroka i prve adrese, važno je pogledati i dublje i šire. Ispod široke caveovske kabanice izvire čitav imaginarij post punkerske scene, a za Crime & the City dvije su figure izuzetno značajne. Dva ključna čovjeka.

Prvi je Crimese doveo u epicentar pop kulture 1980-ih, a drugi je oduvijek bio prvi i najvažniji ne samo za Crimese, nego za muzičarsku dinamiku dobrog dijela europskog post punka. Prvi je Wim Wenders, u čijem se kultnom filmu "Nebo nad Berlinom" iz 1987. Crime and the City Solution uz Nicka Cavea and the Bad Seeds pojavljuju u snovitoj klupskoj sceni. Vokal Simona Bonneya u "Six Bells Chime", jednoj od najljepših Crimesovih balada, koju je napisao i na gitari izveo neprežaljeni psihodelični pjesnik Rowland S. Howard (1959. - 2009.), nevjerojatno sliči Caveovu. Wenders, poetika berlinske dekadanse, spleen psihodelije i darkerskog bluesa u tadašnjem artističkom centru svijeta danas možda izgleda naivno i sentimentalno ali baš zato: nostalgija je za pop kulturu produktivna i moćna, historijska objektivnost tu ne hoda. Na što da se, uostalom, čovjek osloni nego na dobro vrijeme vlastite mladosti. Bio je rujan 1988. na ljubljanskim Križankama kad je publika s nestrpljenjem očekivala wendersovsku "Six Bells Chime" u sklopu festivala Novi rock, Crime & the City jugoslavenskoj koncertnoj publici bili su marka.

Wenders je zatim 1991. u filmu "Do kraja svijeta" Crimesima dodijelio idealnu ulogu: melankolija njihove pjesme "The Adversary", gdje Bonneyjev mimikrični vokal ulazi u dublju lagu i gubi caveovski prizvuk upisana je ne samo u najljepše momente tog filma, nego je odredila i kraj tog kolektiva u njihovoj petoj, berlinskoj fazi. U 1991. godini Crime and the City Solution se raspuštaju, raspadaju, nema ih na vidiku sve do 2013. godine, kad, rekli smo, objavljuju zadnji studijski album u Detroitu.

Bonneyju je 1991. bilo dosta presinga incestuozne muzičke scene. "To više nije bilo ono radi čega smo preplivali ocean", komentirao je kratko taj događaj nekom medijskom prilikom. Naravno, logika industrije 1990-ih radikalno je drugačija od one punka u Sydneyju 1977., kad je Simon Philip Bonney (1961.), tinejdžer koji nije htio odrastati na obiteljskoj farmi na Tasmaniji, oformio svoj prvi i jedini bend.

U Sydneyju je kao šesnaestogodišnjak skupio (danas zaboravljene) muzičare Dona McLennana, Micka Smitha, Petera i Stevea Williamsa, muvali su se i svirali po gradu. Sljedeće, 1978. godine, Bonney u Melbourneu vidi nastup agilnih The Boys Next Door, prvog benda u karijeri Nicka Cavea, u kojemu još sviraju Mick Harvey, Rowland S. Howard, Tracy Pew i Phill Calvert. I tu zapravo sve počinje. U Bonneyjev život ulazi multiinstrumentalist Mick Harvey (1958.), agilan i inkluzivan tip, ključni čovjek za vezu australske post punkerske ekipe i ujedno Bonneyjev Vergilije na putu u muzičku profesionalizaciju.

Harvey je, uostalom, broj jedan za veći dio europskog organizma post punka, ispostavit će se 1980-ih. "Da nije bilo Micka Harveya, ne bi bilo Crime and the City Solutiona", više puta je u životu javno ponovio Bonney, koji je u Melbourneu 1979. okupio drugu postavu Crimesa s Danom Wallace-Crabbeom, Kim Beissel, Lindsay O'Meara i Chrisom Astleyjom, čemu svjedoči nekoliko demo snimaka, dakle ništa čega se svijet može sjetiti. Caveov The Boys Next Door bio je, naravno, najdistinktivniji na sceni. Drčan punkersko-novovalni bend svirao je bez obzira na uvjete, gdje se moglo: isprva obrade Louja Reeda, Bowieja, Roxy Music, Alicea Coopera, daj što daš, bili su uporni. Njihov debitantski album "Door, Door" iz 1979. autentičan je i hrabar, zvuk im je zreo, Caveov vokal ima mladenački svijetlu boju, svaki je stih razgovjetan. S tog albuma, uostalom, potječe darkerska himna "Shivers" Rowlanda S. Howarda, koju je napisao kao šesnaestogodišnjak. The Boys Next Door već sljedeće, 1980. godine, odlaze u London i ondje se odmah etabliraju pod novim imenom The Birthday Party, objavljuju po album u tri sljedeće godine, nastupaju po Europi i Americi, briljantni su. A što radi Bonney s Crimesima? Bonney je temeljiti muzičar, nimalo samouvjeren kao Cave, sklon "idealnim uvjetima za idealan zvuk". U Melbourneu Crimesi povremeno nastupaju kao predgrupa Caveovim Boysima, čini se da strpljivo čekaju svoju priliku. Takvu im donosi, ponovno, Harvey krajem 1983., kad su Cave, Harvey i Blixa Bargeld (koji je već od 1980. vodio Einstürzende Neubauten) iz pepela The Birthday Party oformili kolektiv Nick Cave& the Bad Seeds. Na Harveyev poziv Bonney i njegova supruga, violinistica Bronwyn Adams, sele se u London, da bi 1984. osnovali novu, londonsku postavu Crime & City Solution, u kojoj su, osim Bonneyja, sad i Rowland S. Howard, Mick Harvey, Rowlandov brat Harry na basu i Britanac Epic Soundtracks (pravim imenom Kevin Paul Godfrey) na bubnjevima, koji im se pridružio 1985. godine. Londonski Crime & the City konačno 1985. objavljuje EP "The Dangling Man", a u ljeto iste godine objavljen je i mini LP "Just South Of Heaven", koji je, konačno, dobio odlične kritike i bio uvršten među najbolja ostvarenja te godine. "Kako je moguće da Crimes nisu veće face" pitali su se sredinom 1980-ih muzički kritičari, a to je pitanje ostalo u limbu krovne dijagnoze "nepriznatih kraljeva" sljedeća dva desetljeća.

Doista, EP "Dangling man", kao prvi snimljeni dokaz autoriteta Crimesa, upadljivo nosi poetiku The Birthday Partyja. Bonneyjev vokal u registru "bijelog" bluesa negdje je između Caveova i onog Toma Waitsa, stihovi su dramatski tezični, sve tu jako dobro štima: ali to biste mogli reći i bez slušanja konkretne stvari. Zato vrijedi slušati ponovno jer povijesna distanca, uz teret hipertrofije slušateljskog senzibiliteta prema caveovskom zvuku iz svih njegovih faza, Crimesima sad diže dionice. Bonneyjev recitativni bariton je pouzdan i promjenjiv kad god on poželi, pogođena mjera eklektičnosti u širokom pojmu post punka uz sviračku preciznost i danas (ili pogotovo danas) zvuči superiorno.

"Dangling Man" je najavio Crimesov debitantski album "Room of Lights" iz 1986. objavljen za Mute, snimljen u studijima u Londonu i Berlinu. Jer je Berlin logična stanica za sve artiste 1980-ih, pogotovo za nebritanske muzičare. Londonska konkurencija je žestoka i za Bonneyja neizdrživa. Trebalo je, ipak, ponovno čekati "Harveyev trenutak", konstelaciju u kojoj će se okupiti muzičari kojima Bonney u potpunosti vjeruje. Ništa bez Micka Harveya koji je u Berlinu, uostalom, tad imao stalnu boravišnu adresu. I stvari se brzo pokreću: Rowland S. i Harry Howard uz Epica Soundtracksa napuštaju Crime & the City Solution kako bi utemeljili vlastiti bend These Immortal Souls, a Bonnney i supruga Bronwyn Adams sele se u Berlin i okupljaju berlinsku postavu Crimesa koju, osim Harveya, sad čine i Bronwyn Adams, Alexander Hacke (tadašnji gitarist Einstürzende Neubautena), basist Thomas Stern i klavijaturist Chrislo Haas (bivši član DAF-a i Liaisons Dangereuses). Bonneyeva sklonost eksperimentalnijem zvuku koju sad jače sugeriraju Hacke i Haas konačno se isplati i svima počinje konkretno naplaćivati jer 1988. objavljuju album "Shine". Na tom se terenu Crimesi uspostavljaju kao upadljivi subjekti: uz nijansirani blues Bonneyjeva vokala prepoznaje se utjecaj minimalizma industrijskog, post-kraut rocka, ali i američkog folka. Plus minus još koješta, jer se kod Crimesa uvijek mogu čuti različite žanrovske reference, iako bez straha od potpunog iskliznuća iz (neprepričljivo) točnog mjesta crimeovskog post punka: onog s prve australske underground adrese. Stihovi koje potpisuju Bonney i Bronwyn Adams drže liniju "melankolika u drami svih događaja", dionice su ponovno svirački besprijekorne, ali i demokratične u ukupnom dojmu autorstva, što je također odlika Crimesa u svakom njihovu albumu. Bez star sistema.

Turneje Europom i Amerikom su im uspješne, pogotovo kad se 1988. na sceni pojave na krilima megapopularnog Wendersova soundtracka iz "Neba nad Berlinom", etablirali su se. "U Berlinu smo u potpunosti pronašli identitet", rekao je Bonney i često naglašavao da je berlinska faza "najbolja što su ikad radili". Na nesreću, Harvey i Hacke u to gusto koncertno vrijeme imaju obaveza i u drugim bendovima (Harvey uz Nicka Cavea and the Bad Seeds, Hacke s Einstürzende Neubauten), pa Bonneyjevi Crimesi moraju, kao vječno drugi u redu, najprije uvažiti njihove rasporede. U toj dinamici 1989. godine objavljuju album "The Bride Ship", gdje zvuče teatralnije "tvrđe" i kombiniraju, uz uspjelu mjeru skromnosti i sviračkog poštenja, detalje industrijskog zvuka tipičnog za Einstürzende Neubauten, Bonnyjev vokal podsjeća na recitativ brehtijanskog teatra, oštre riffove te diskretnu ornamentiku saksofona i violinskih dionica. Ukratko, Crime and the City krajem 1980-ih do kraja oblikuju estetiku svog rukopisa koji bi se najbolje dao opisati kriptičnom kvalifikacijom u stilu ruskih formalista: "Oni pravilno koriste svoje vrijeme". To "vrijeme" su (i) materijali pop kulturnog i društvenog konteksta o čemu, primjerice, svjedoči njihov četvrti studijski album "Paradise Discotheque" iz 1990., gdje Bonneyjeva osjetljivost prema političkim neuralgijama uključuje i epsku stvar (u četiri kratka dijela) "The Last Dictator" gdje se, iako bez konkrektnog imena, tematizira vladavina i pogubljenje rumunjskog diktatora Nicolaea Ceausescua. Europska tektonika nakon pada Berlinskog zida bila je početkom 1990-ih za svakoga i u svakom polju zbunjujuća i uznemirujuća, a logika kapitalizma u zrelom dijelu Europe za Bonneyja je očito "prezrela". Nervoza raste u cetrifugalnom pogonu pop kulture, muzičarska mreža postaje arena preživljavanja.

"To više nije bilo ono radi čega smo preplivali ocean", rekao je dakle Bonney, raspustio bend i sa suprugom se odselio u Los Angeles.

Ipak, imaginarna Amerika iz Bonneyjeva dječaštva i stvarni život sa suprugom i dvoje djece uz njegov imidž "underground" muzičara u okolnostima raskošne američke muzičke scene nisu jednostavno pomirljive stvari. Pogotovo ako se zna da je ranu fascinaciju Amerikom Bonneyu oblikovao Lou Reed s početka 1970-ih, a bila je to neka posve drukčija zemlja. "Kad sam čuo Louja Reeda, u meni se sve otvorilo, prepoznao sam se. Reed je za mene bio netko tko samo promatra i pripovijeda o ljudima oko sebe, bez moraliziranja. I ja sam htio biti takav, oduvijek me zanimalo što je tako različito u ljudima na različitim dijelovima svijeta", rekao je Bonney u jednom od rijetkih intervjua. Ipak, turneja s Crimesima u Americi krajem 1980-ih Bonneyju je ostavila dobar trag pa već 1992. godine za Mute u Los Angelesu snima i objavljuje prvi samostalni album "Forever", a 1995. godine i album "Everyman" kao drugi i posljednji u solističkom formatu. I nije neobično što su oba albuma široj javnosti prošla gotovo nezamijećeno. Pogotovo "Everyman", u kojemu Bonneyjeva totalna orijentacija prema countryju nije imala tržišne šanse u golemoj indie-folk produkciji. Ali album "Forever", na kojemu autor oprezno pristupa mekoći zvuka americane držeći se, ipak, urođene poetike apatridskog "promatrača" s nostalgičnim vokalom, što je istovremeno daleko i vrlo blizu zvučne slike Crimesa iz 1980-ih, jedan je od onih nepravedno zanemarenih. Kad tako kažemo, izgleda možda pretenciozno i mutno - ali u toj nespretnosti nismo sami. Recimo, sintagma "okorjeli fanovi", koju (ne)principijelno obožavaju rock kritičari, ovdje doista ima smisla. Okorjeli fanovi pop muzike su internetski kulturtregeri zaslužni za njezinu alternativnu povijest, a Bonneyjev "Forever" unisono su pronašli u zoni "zaboravljenog masterpiecea s vinila". Riječ je o indie-folk minijaturi koja je ostala izgubljena u prijevodu Bonneyjeve otvorene nesklonosti ikakvom marketingu i dinamike muzičke industrije koja takvo što ne prašta. Pa ako je jasno da globalizacija i digitalni alati itekako rade u korist aktualne recepcije i Crimesa i Simona Bonneyja, treba naglasiti i važan detalj domaćih "okorjelih fanova". Na domaćim prostorima Crimesi, naime, nikad nisu izgubili status tihog kulta, o čemu svjedoči (i) kontinuitet koncertne klupske scene gostujućih post punkerskih bendova svih adresa i profila u većim gradovima bivše Jugoslavije do rata 1990-ih i zatim u 2000-ima. I još jedan kuriozum koji dobro opisuje profil Bonneyja kao tipa koji je u berlinskoj fazi Crimesa prepoznao i uspio prenijeti spleen dekadanse na mijeni stoljeća. Eto, na američkom albumu "Forever" jedna stvar točno pogađa takvu metu. "Saw You Falling" je balada wendersovski-loureedovskog ugođaja koju smo 1992. često slušali na programima domaćih radio stanica zahvaljujući (i) zagrebačkoj kazališnoj predstavi "Magic&Loss" u režiji Eduarda Milera prema drami "Bolest mladeži" austrijsko-njemačkog dramatičara Ferdinanda Brucknera. Milerov "Magic &Loss" u izvedbi Zagrebačkog kazališta mladih jedna je od najboljih i najznačajnijih (generacijskih) predstava u ukupnoj suvremenoj povijesti domaćeg teatra, a ondje korištena Bonneyjeva pjesma (uz muziku Louja Reeda, po čijem je albumu predstava posudila ime) rijedak je dokaz univerzalnosti umjetničkog jezika, bez obzira na njegov originalni medij. Brucknerova drama iz 1929. godine u Milerovoj osuvremenjenoj kazališnoj adaptaciji govori o gubitku iluzija europske posthladnoratovske generacije na tlu rata u Hrvatskoj 1990-ih i s poetskim naglascima Bonneyjevih poruka "neumitnog pada": sve u loureedovskoj atmosferi inteligentnih i pasivnih promatrača. Pri čemu ovakva (naknadna) interpretacija djeluje i osnažujuće i depresivno u isti mah. Kako za naše iskustvo društva i kulture iz 1990-ih, tako i za nesumnjivu umjetničku inteligenciju redatelja Milera i muzičara Bonneyja "u točnom trenutku vlastite povijesti". Prošlo svršeno vrijeme.

No kakva je Bonneyjeva biografska panorama u 1990-ima i 2000-ima? Tržišni neuspjeh solo albuma ga je obeshrabrio. Iako je održavao muzičarsku kondiciju uz hobističke klupske sesije s muzičarima svog kalibra, naposljetku se okrenuo drugačijim profesionalnim izazovima. Nakon kratke epizode s alkoholizmom i različitih šljakerskih faza - sve kao po stereotipu preživljavanja u vlastitom filmu američkog sna, upisao je studij filmske režije, a onda i političke diplomacije. "Nisam htio ovisiti o pulsu muzičke industrije, ali se uvijek osjećam njezinim dijelom. Ne možeš preko noći prestati biti muzičar, nije to stvar jednostavne odluke", rekao je Bonney nesklon svakoj epifaniji. Zato je u 2000-ima s obitelji proputovao svijet, radeći u diplomaciji za australsku vladu na Maršalovim Otocima, Papui Novoj Gvineji i u Bangladešu. I reklo bi se, u nekoj rezimejskoj interpretaciji njegove karijere, da je pametno kapitalizirao onu opjevanu poetiku "promatrača". Primjerice, u jednoj medijskoj prilici koja se nametnula kad se Bonney 2012. odlučio posve vratiti u šoubiznis, na pitanje o poanti vlastitog karijernog svjetonazora on citira političkog teoretičara Alexisa de Tocquevillea, na tragu teze o pravednoj demokraciji. "De Tocqueville kaže da je sloboda govora moguća jedino u plićaku zadanih parametara slobode. Različita mišljenja su dozvoljena, ali nikako izvan postavljenih granica. Takvo je i moje životno iskustvo s različitih kontinenata, a poanta u hrabrosti da to shvatiš sam", kratko će Bonney koji očito nije bez veze 2012. godine izabrao Detroit za američki revival, odnosno šestu inkarnaciju Crime and the City Solution.

Uz suprugu Browyn Adams i Alexandera Hackea iz prethodne postave, Bonney je u aktualnim Crimesima skupio najbolje "američke ljude na svojoj liniji": u svakom pogledu fantastičnog muzičara Davida Eugenea Edwardsa (nekad prvog čovjeka 16 Horsepowera, a danas Woven Handa, koje je publika u Hrvatskoj imala prilike vidjeti u više navrata), bubnjara Jima Whitea (iz genijalnog trija Dirty Three), mičigenskog basista i gitarista Troyja Gregoryja, Mathewa Smitha iz lokalnog indie pop benda Outrageous Cherry i multimedijalnu umjetnicu i pjevačicu Danielle de Picciotto.

Pripremajući teren za koncertni povratak, iste je godine objavljena i kompilacija "A History of Crime - Berlin 1987-1991: An Introduction to Crime & the City Solution", kao dokaz čvrstog Bonneyjeva stava o najboljoj fazi benda. Posve očekivano, okorjeli fanovi u takvom izboru nalaze slijepe pjege i izostanke favorita s debitantskog albuma, jednako kao što u činjenici drugačijeg zvuka na albumu "American Twillight" Bonneyu zamjeraju "vokal koji se totalno sentimentalizirao" i "posve priklonio americani". Ali tu više ne bismo držali ljestve "okorjelim fanovima", a pogotovo ne bismo diskurzivno-opsesivno nabrajali linije rock/blues/countryja koje se nijansirano i muzički izvanredno sljubljuju u kontinuitetu ovog studijskog albuma. Prizorište Detroita je tema i sadržaj albuma "American Twillinght". Propast i bankrot toga grada, nekadašnjeg simbola i ponosa američkog sna. Pri tome prvoloptaška metaforičnost nije u igri, videospot naslovne teme albuma sugerira realizam suočavanja s kolektivnom agonijom katalizme u ime klasično rokerskog "optimizma nade", odnosno reinvencije humanosti. Uostalom, da ne pretjeramo sa školskim recenzijama. Garnituru vrhunskih muzičara na ovom albumu iz 2013. godine, koji Crimesi od početka lipnja promoviraju njihovom velikom turnejom, moguće je prepoznati u materijalu svake stvari. Izvedbeni stilovi i senzibiliteti D. E. Edwardsa, Hackea i Whitea itekako su primjetni: jer su oni naprosto vrhunski u svom poslu. Baš kao i Bonney, čiji vokal nije "sentimentalan", nego u zavidno gipkoj kondiciji s obzirom na toliku koncertnu pauzu. Šteta je jedino što na zagrebačkom koncertu Edwards, Hacke i White neće nastupiti, nego će ih na turneji zamijeniti australski bubnjar Chris Hughes, gitarist i klavijaturist Georgio Valentino, berlinski basist Baron Anastis i Bonneyjev suborac iz melbournške faze, gitarist Donald Baldie.

Ali Simon Bonney: kakav je on čovjek, kakav je medijski dojam? Rekli smo, nesklon razgovorima. Osim u prilikama koje je marketinški nemoguće izbjeći, poput intervjua nekom francuskom radiju u ime promocije posljednjeg albuma. Ondje vidite ozbiljnog sugovornika, bez traga facijalne ekspresije prema nekom osmijehu, čovjeka koji dramatskim pauzama promišlja odgovor. I kad mu novinar postavlja pitanje koje mi ne bismo, naime "u kojem su smislu slični Nick Cave i njegova autorska osobnost", Bonney uzme pauzu. Potom izgovori nešto što, imate dojam, od vlastitog jada jedva artikulira: "Nick Cave i ja smo surađivali u svoje vrijeme, ali smo totalno drugačiji ljudi. Drugačijih senzibiliteta. Recimo, Cave je čovjek fasciniran fikcijom, a ja više volim nefikcionalnu literaturu". Točka. Plus fus nota u našem slučaju, u zoni karijernih "slučajnosti". Nick Cave & the Bad Seeds u Zagrebu nastupaju 21. lipnja na INmusic festivalu, a Crime & the City Solution 25. lipnja u zagrebačkom klubu Boogaloo. Neće se sresti.