Utrka nuklearnog naoružanja iz ere Hladnoga rata, posebice između dvije supersile, SAD-a i Sovjetske Unije, čovječanstvo je dovela na rub katastrofe. Obje su strane proizvodile i gomilale oružje dok su se građani nadali da će njihovi vođe ostati mirni i ne učiniti ništa ludo.

U više instanci došlo je do vrlo napetih i jedva razrješivih situacija kada bi jedna strana zaključila da je vrijeme aktivacije oružja. Sudbina je planeta visila o koncu i neke su od tih skoro nuklearnih katastrofa dobro dokumentirane dok su o drugima podaci još tajni.

Jedna se takva katastrofa dogodila na dalekome Uralu, u Sovjetskom Savezu, 29. rujna 1957. Zatvoreni grad Ozersk u Čeljabinskoj oblasti je nedaleko imao tvornicu plutonija.

Nuklearna eksplozija tog dana u tvornici proizvodnog udruženja Majak imala je ocjenu na ljestvici INES (Međunarodna ljestvica za nuklearne nesreće) razine 6. Perspektive radi, nuklearne katastrofe u Černobilu i Fukušimi ocijenjene su INES-om 7. Nuklearna eksplozija Majak bila je vrlo kritična, no desetljećima je ostala obavijena tajnom.

Sovjetski Savez tada bio je tajnovit komunistički režim, kao i krajnje zastrašujuće i opasno mjesto za strance.

NAOČIGLED SVIJU Kako je grad u kojem se radila nuklearna bomba ostao tajan

Gradić Majak bio je zatvoreni grad i nije bio označen na službenim kartama. Naprosto se zvao Čeljabinsk-40, po posljednje dvije znamenke poštanskog broja najbližeg području gdje se nalazi, a koji se danas navodi kao jedno od najzagađenijih mjesta na zemlji.

Nuklearna elektrana Majak i grad Ozersk oko njega bili dio tajne operacije, s namjerom da se "ispod radara" proizvede prva sovjetska nuklearna bomba. Zapadni špijuni su uvijek bili u potrazi za vojnim ili drugim strateški važnim kartama; za Sovjete je bilo vrlo važno da Zapad ništa ne sazna.

Prekid ljubavi između zapada i SSSR-a nakon Drugog svjetskog rata ostavio je traga i na sovjetskoj tehnologiji koja je prije bila, barem što se svemirskog programa tiče, naprednija. Tako su "zaostajali" i za nuklearnim programom, i nadoknaditi propušteno im je bio veliki izazov.

Taj osjećaj poraza započeo je eru brze proizvodnje uranija i plutonija od kojeg se gradi oružje. SAD si nije mogla priuštiti da se na bilo koji način doima slabijima i rasporedili sve svoje resurse po Europi i Americi.

Izgradnja tvornice Majak bila je ambiciozan projekt Sovjeta, koji je trajao samo tri godine; od 1945. do 1948. godine inženjeri su podigli postrojenje u takvoj žurbi da su čak i najznačajniji elementi, kao što je odgovarajući sustav hlađenja, bili zanemareni. Vlasti nisu obraćale pozornost na okolišni aspekt postrojenja, utirući put za buduću katastrofu.

Ubrzo nakon što je tvornica postala funkcionalna 1948. godine, Majak je u roku od godinu dana proizveo prvu sovjetsku nuklearnu bombu. No, Moskva je htjela još više. Ubrzani proces povrh ukupnog zanemarivanja osnovnih sigurnosnih propisa doveo je do toga da se velika količina radioaktivnog otpada izbaci u obližnju rijeku Teču (“Ruska radioaktivna rijeka”), koja je potom tekla u rijeku Ob i na Arktik i u ocean.

Okolna jezera koja su se koristila kao prirodni sustav hlađenja za šest nuklearnih reaktora u tvornici također su kontaminirana. Obližnja jezera bola su više odlagališta toksičnog otpada no jezera. I Ozersk je izgrađen na njegovim obalama.

Kakav cirkus Ameri ne znaju gdje su pogubili više od 1000 atomskih bombi

Razina onečišćenja ubrzo je postala vrlo kritična i izazvala je uzbunu u obližnjoj populaciji. Radnici su primali prevelike doze zračenja, a radioaktivni otpad koji je bačen u jezero i obližnju rijeku od 1949. do 1952. uzrokovao je u nekoliko navrata u gradu i selima niz bolesti i izbijanja zračenja.

Godine 1953. sovjetski su dužnosnici odlučili poduzeti posebne sigurnosne mjere kako bi zadržali tone otpada proizvedenog u tvornici. I dalje se nije posvećivalo mnogo pozornosti kako bi se osigurala odgovarajuća razina zaštite.

Izgrađeni su veliki čelični spremnici koji su zakopani četrdesetak metara pod zemlju. Kako bi se temperatura održavala pod kontrolom, oko spremnika su izgrađeni dodatni hladnjaci. 

Prvi pokazatelj predstojeće katastrofe pojavio se kada je 1956. godine jedan od kontejnera počeo zagrijavati; inženjeri su ignorirali situaciju, dijelom zato što ju je bilo gotovo nemoguće pratiti. Infrastruktura za održavanje bila je slaba, a mjerni sustav bio neadekvatan, pa su se temperature nastavile povećavati, a navodno su i drugi spremnici počeli dostizati kritične razine.

Godine 1957., došlo je do prekretnice. Temperatura unutar spremnika dosegla je oko 660 stupnjeva Celzijusa, što je izazvalo eksploziju kao da "grune" najmanje 70 tona TNT-a koji je uništio mjesto i njegovu neposrednu okolinu, šaljući u zrak velike količine stroncija-90 i cezija-137. U Kyštymu je ispušteno gotovo polovica zračenja koliko je završilo u atmosferi nakon Černobilske katastrofe, ali za ovu tragediju rijetko tko zna.

U sljedećih 11 sati, plavičasto-ljubičasti radioaktivni oblak koji je izlazio iz epicentra eksplozije dosegao je, i kontaminirao, otprilike 7.720 četvornih kilometara uglavnom naseljene zemlje, stvarajući kontaminiranu regiju sada poznatu kao radioaktivni trag Istočnog Urala (EURT), u to je vrijeme tamo obitavalo oko 270.000 ljudi.

Do trenutka kada se oblak raspršio, već je ozbiljno pogodio nekih 22 sela, uzrokujući masovnu zdravstvenu i populacijsku krizu. Vlasti nisu čak ni obavještavale mještane o razlozima postupne evakuacije iz tih sela u iduće dvije godine.

Postojale su brojne teorije zavjere o kemijskoj katastrofi, od kojih je jedna bila namjerna kako bi vlada mogla izmjeriti potencijalne učinke zračenja. Nisu nikome otkrili pojedinosti i sljedećih 20 godina su se suprotstavljali  svakom zahtjevu za naknadu štete za katastrofalni događaj.

OPASNOST Američka nuklearna katastrofa: Prijeti im šest Fukushima

Tijekom tih godina, formalno nepostojeći grad Ozersk (koji je preimenovan ranih devedesetih) nije se mogao pronaći na karti i, prema Sovjetskom Savezu, nikada nije postojao. Zato i katastrofa nosi ime susjednog grada, a sve je iscurilo u javnost kada je biolog Medvedev objavio svoje rezultate istraživanja katastrofe British Journal New Scientista.

Njegove su tvrdnje podržali drugi znanstvenici, koji kažu da je Čeljabinsk zona ništa doli "mrtve zemlje". Nema ljudi, nema kuća, nema farma, ničega. Samo znakova da se vozi što brže i ni pod koju cijenu ne zaustavlja. Kasnije se ispostavilo kako su Amerikanci i CIA za sve znali, čak imali fotografije katastrofe, ali nisu ništa rekli kako ne bi ugrozili svoj vlastiti nuklearni program.

Koliko je ljudi umrlo nikada se neće znati, no znanstvenici tvrde kako broj ne može biti manji od 10.000. I to ne samo od eksplozije, već od dugotrajne izloženosti, trovanja i desetljeća zračenja. I danas se regija bori s visokim brojem oboljelih od raka i genetskim poremećajima.