Kako je grad u kojem se radila nuklearna bomba ostao tajan

Mjesto, zapravo gradić Oak Ridge, Tennessee, nekada je bio dom 75.000 ljudi, a zapravo "nije postojao", barem ne formalno. Bio je, naime, ključan za "Project Manhattan".

Građanin Bill Wilcox obožavao je svoj grad, a tamo je bio još prije no što su farme prepustile mjesto dormitorijima, kućama, postrojenjima i cestama. U to doba nije još imao niti ime, piše Atlasobscura.

Tamo je došao 1953. godine, nakon što je diplomirao kemiju, i bio je među prvim stanovnicima mjesta koje će se prozvati Oak Ridge. Godinama je tamo radio, a na kraju je postao i gradski povjesničar. 

"Ne mogu zamisliti bolje mjesto za život", rekao je u intervjuu 2013. nedugo prije no što je preminuo.

Ali Oak Ridge nije tipična priča razvoja američkog gradića. Zamišljen je i izgrađen od strane države ranih 40-ih kao baza za rad s uranijem i plutonijem, u sklopu projekta Manhattan. Kako je napredovala nuklearna znanost, rastao je i sam grad i do 1945. se "napuhnuo" do veličine od 75.000 ljudi. Na kraju je čak bio peti po redu grad unutar američke savezne države Tennessee.

Država je tražila mjesto za tajnu enklavu, i pronašla ga baš na tom teritoriju. Rijeka Clinch prolazi nedaleko, a lokalna topografija osigurava prirodnu tampon zonu, dok je East Tennessee osiguravao bogatstvo struje. 

Lokacija je oko 30-ak kilometara od Knoxvillea, u relativnoj divljini, dovoljno blizu željeznice, ali ne da ona prelazi preko terena. Prije no što je federalna vlada nabavila 238 tisuća kvadratnih kilometara dotadašnji se gradić sastojao od farmi razasutih dolinom. Upravo su i na brdašca inženjeri računali da će zaustaviti potencijalnu katastrofu ako na jednoj lokaciji nešto pođe po krivu.

Obitelji su, pod naredbom države i šefa projekta Leslie R. Grovesa, zapravo izbačene sa svoje zemlje sa vrlo skromnom kompenzacijom. Nekoliko je ljudi probalo tužiti, ali sve u svemu preuzimanje je bilo uspješno, i plan je sproveden. Proširili su glas kako će tamo biti mnogo "rušenja" i "demoliranja" pa su na taj način plašili bilo koga tko se htio vratiti ili tamo vrzmati.

Kad je Wilcox stigao, u listopadu 1943. godine, stvari su već funkcionirale.

"Bilo je jasno da su to nekada bile farme, ali sada se gradilo gdje god vam je pogled sezao. Bile su to rijeke ljudi, opreme, kamiona, udaranje alata i zacrtavanje cesta", prisjeća se u intervjuu.

Gradić je rastao. Laboratoriji su preuzeli većinu prostora, no umjesto da grade velike domove, arhitekti su se, kada je riječ o prostorima za život, odlučili na viziju "predgrađa". Niz obiteljskih kuća. Bilo je važno da se zaposlenici zaista osjećaju kao da su kod kuće i da im bude stvarno ugodno tamo gdje se nalaze. Posao im je bio vraški težak, pa su, kaže država i arhitekti, drugi uvjeti morali biti odlični.

Kako bi to izveli relativno brzo i bezbolno, arhitekti su se oslanjali na "kuće na sastavljanje". U nekim slučajevima kuća bi došla u dva dijela, na kamionima, i slagala se na terenu. Bilo je tu i mnogo takozvanih "cemesto" kuća, kombinacije cementa i azbesta. Zvale su se abeceda kuće, radi načina na koji su slagane i to je ujedno označavalo i razinu kvalitete tj. luksuza. "A" kuće su bile skromne, dok su "D" kuće uključivale i blagovaonu. Dodjeljivale su se po važnosti radnika ali i veličini obitelji koja je s njime dolazila.

Barem za neke. Bijeli su zaposlenici živjeli u relativno dobrim uvjetima, dok su Afroamerikanci smještani u svojevrsne kolibe, doslovno bez unutrašnjih cijevi i vode. Segregacija se planirala od početka.

Potražnja je za novim domovima rasla, pa su se počeli graditi "domovi" i dovlačiti prikolice. U jednom se trenutku "predavao" ključ za novi dom svakih 30 minuta.

Gradilo se nevjerojatnom brzinom, a sve je bilo, kao, jako tajno. Grada nije bilo na službenim kartama, i posjetitelji su morali prije ulaska proći informativni razgovor. Ipak, s obzirom na veličinu projekta, nije mogla biti istinski tajna.

"Ljudi su vidjeli stvari, naravno. Ipak, to su bili samo detalji koje je bilo teško složiti u cjelinu, a s obzirom na rat bio je mnogo jači duh patriotizma i nacionalnog jedinstva no što danas možemo zamisliti", kaže Wilcoxov nasljednik kao povjesničar grada Martin Moeller Jr. koji radi u muzeju.

Svugdje su bili veliki plakati koji su trebali podsjetiti radnike da šute o svom poslu, iako je rijetko tko osim najviše rangiranih uopće imao pojma o "velikoj slici". A i javnost je bila upoznata s konceptom X zraka, radioaktivnosti, no spominjanje bombe moglo je pokrenuti paniku. Posebno ideja da se gorivo za tako nešto radi u tako pitomom djelu SAD-a.

Bilo je još "tajnih gradova" sagrađenih u drugim dijelovima SAD-a, kao što je Los Alamos u saveznoj državi New Mexico, ili Hanford u Washingtonu (dom 125.000 ljudi). Oni su namjerno dizajnirani da se putnika namjernika "zavede" i da on ne shvati njihovu pravu svrhu. U Los Alamosu i Hanfordu, ponekada su svi imali istu adresu za poštu. U Oak Ridgeu, adrese ulica su dizajnirane tako da zbune autsajdere. Autobusne rute zvale su se X-10, K-25 ili Y-12, referencirajući se na tvornice u koje vode, dok su dormitoriji imali jednostavna imena poput M1, M2, M3. Ako već niste znali gdje morate ići, ništa od toga ne bi imalo smisla.

"Na zgradama nije bili znakova, samo brojevi i kodna imena i zaposlenicima je bilo teško to sve dekodirati", rekao je Wilcox u intervjuu.

Oak Ridge definitivno više nije tajna. Njegove su ulice otvorene za javnost još 1949. godine. Komisija za atomsku energiju pomogla je da se ustanovi gradski odbor, i grad je postao, istinski, gradom. Sada je i na kartama i njegovi se stanovnici prebrojavaju u cenzusu (29.000 ljudi). Iako više nema vela tajnosti Ministarstvo energetike je i dalje glavni poslodavac, i 2012. neki su anti-nuklearni mirovni aktivisti (među njima i starija časna sestra) upali i vandalizirali prostor u kojem se drži najopasniji nuklearni materijal u svijetu.

S obzirom na nevjerojatnu brzinu kojim su te kuće građene, Oak Ridge se ispostavio kao nevjerojatno izdržljiv grad. Velika većina cemesto kuća i dalje stoji, a mnoge su građevine otkupili upravo oni koji su ih prvo rentali. Možda su malo uljepšane sa malo cigala ili cementa, ali stari "abeceda" sistem je i dalje živ. 

"Moja baka živi u staroj "D" kući i ne vidi ništa čudno u tome", kaže Moeller.

Onih velikih plakata o izdaji i tišini više nema, a grad sada ponosno govori o svojoj prošlosti. Dapače, svako se ljeto organizira niz parada, koncerata i tura po nekadašnjim tvorničkim postrojenjima (od kojih je dio i dalje aktivan).