Hrvati su najnesretniji u EU - za njih postoji tableta
U Hrvatskoj je raširen mit da su stanovnici zemalja zapadne Europe otuđeni i uglavnom nesretni, da im njihova liberalna demokracija, njihovo potrošačko društvo i njihovo bogatstvo nisu donijeli ništa drugo osim jada, duševne bijede i usamljenosti. Hrvati zabrinuto kolutaju očima kad negdje pročitaju da u Finskoj roditelji djecu izbacuju iz obiteljskog doma na ulicu čim proslave 18. rođendan i prije nego što se raziđe dim svjećica na torti ili da se u Nizozemskoj ostarjele bake i djedovi sele u staračke domove istoga trenutka kad pomisle da bi mogli postati i najmanji teret za svoje potomke.
Hrvati brinu za članove svoje obitelji - pa neće valjda stare roditelje ostavljati na brigu nepoznatim osobama u nekim sivim institucijama. A mamini sinovi i kćeri neće se valjda nakon punoljetnosti morati sami snalaziti za stan i hranu – uvijek ima vremena da se odsele od kuće kad konačno diplomiraju i nađu prvi posao, negdje u ranim tridesetim godinama. Ukratko, u Hrvatskoj se poštuju prave obiteljske vrijednosti i nijedan član obitelji neće biti ostavljen sa strane. Obitelj je tu da pomogne svakom svojem članu – u Hrvatskoj, za razliku od Zapada, čovjek čovjeku još nije postao vuk.
Antropolozi smatraju da u svakom mitu postoji "historijska jezgra", odnosno istinita racionalna poruka oko koje se oblikuje iracionalni simbolički narativ. No čini se da to nije slučaj i u ovome mitu – nedavno istraživanje javnog mnijenja provedeno u 28 zemalja članica EU pokazalo je da su baš Hrvati najusamljeniji narod u Uniji. Pod pretpostavkom da postoji i najmanja korelacija između obiteljske brižnosti i osjećaja usamljenosti, mit o otuđenim zapadnjacima i ‘neotuđenim’ Hrvatima jednostavno nema veze sa stvarnošću.
Na pitanje iz istraživanja provedenog krajem prošle godine: "Jeste li se tijekom prethodnog tjedna osjećali usamljeno?", čak 55 posto stanovnika Hrvatske odgovorilo je pozitivno. Na vrhu europske ljestvice usamljenosti Hrvatima društvo čine Bugari, Rumunji i Mađari. Na drugoj strani spektra društvene sreće, među narodima koji jedva poznaju osjećaj samoće, nalaze se Španjolci – 19 posto usamljenih, Nizozemci – 20 posto i Danci – 21 posto.
Rezultati istraživanja baš i nisu previše iznenađujući. Usamljenost, pesimizam i nezadovoljstvo idu ruku pod ruku, a nepristran promatrač - kad baci pogled na naslovnice hrvatskih tiskovina, pogleda program nacionalnih televizija, porazgovara s ljudima na ulici, s prodavačima na tržnici, vulkanizerima ili frizerkama, svećenicima, braniteljima ili tetama u vrtiću - ne može izbjeći zaključak da stanje u Hrvatskoj nikad nije bilo gore.
Svatko ima svoje specifične razloge za nezadovoljstvo, popisu nedaća koje su napale hrvatsko društvo nema kraja. Lijepe vijesti se ignoriraju, a ako netko pokušava širiti optimizam odmah postaje sumnjiv - vjerojatno ga plaćaju iz Bruxellesa ili Banskih dvora. Uglavnom, Hrvati su natprosječno pesimistični, gotovo kao da uživaju u stvaranju depresivne atmosfere. No kako ne vjerujemo u genetsku predisponiranost naroda na optimizam ili pesimizam, razloge općenitog tmurnog ozračja u hrvatskom društvu pokušat ćemo pronaći na drugim mjestima.
U zemljama razvijenog kapitalizma još u prvoj polovici prošlog stoljeća slične društvene trendove jačanja pesimizma i depresije pokušala je zaustaviti – farmaceutska industrija. Psihostimulans amfetamin sintetiziran je još 1887. godine, a njegova upotreba kao "lijeka za dobro raspoloženje", pod imenom Benzedrin, raširila se u Sjedinjenim Američkim Državama i drugim zemljama razvijenog Zapada tridesetih i četrdesetih godina.
Benzedrin su inhalirali svi, od hollywoodskih glumaca i jazz glazbenika do kućanica iz predgrađa i pilota bombardera u 2. svjetskom ratu. Potrošnja tog antidepresiva kontinuirano je rasla, da bi vrhunac dosegla šezdesetih godina. Segment te legalne narkokulture zabilježili su i pažljivi promatrači društvene zbilje Rolling Stonesi u pjesmi "Mother’s Little Helper" iz 1966.
"Kids are different today, I hear every mother say, Mother needs something today to calm her down, And though she’s not really ill, there’s a little yellow pill, She goes running for the shelter of a mother’s little helper", pjevao je Mick Jagger opisujući tadašnju stvarnost britanskih majki i kućanica, kojima su "lijekovi" poput Benzedrina i Valiuma pomagali kako bi se lakše nosile s novim zahtjevnim ulogama u vrtlogu brzih društvenih promjena.
Do kraja desetljeća upotreba psihostimulativnih sredstava u razvijenim zemljama dosegla je razmjere epidemije - samo u SAD-u godišnje se prodavalo više od devet milijardi tableta u kojima je glavni aktivni sastojak bio amfetamin. Društvene i političke implikacije tog trenda zabrinule su američke zakonodavce pa je 1970. tadašnji predsjednik Richard Nixon potpisao Zakon o kontroliranim supstancama kojim je zabranjena prodaja psihostimulativnih lijekova bez liječničkog recepta. U sljedećih nekoliko godina potrošnja amfetamina u SAD-u smanjena je više od 20 puta. Zakonodavna regulativa uspješno je zaustavila razvoj "društva na pilulama".
Hrvatska je šezdesetih godina, unutar tadašnje socijalističke Jugoslavije koja je bila relativno otvorena za zapadne utjecaje, brzo prihvaćala nove trendove potrošačkog društva i popularne kulture. Uvijek u laganom zaostatku za najrazvijenijim svijetom, kopirala je modne, umjetničke i glazbene pravce nastale na Zapadu, no nasreću, ili nažalost, korištenje šarenih tabletica za bodrenje duha, "mother’s little helpera", u hrvatskom društvu nikad nije doseglo zapadne razine.
Ta relativna nesklonost Hrvata pilulama za stimulaciju raspoloženja zadržala se, kako se čini, do danas. Hrvatska Agencija za lijekove i medicinske proizvode (HALMED) objavila je u travnju redovito godišnje izvješće o potrošnji lijekova iz kojega se mogu doznati najnoviji trendovi u uzimanju kemijskih supstanci, pa tako i psihoanaleptika, lijekova koji se koriste u liječenju duševnih bolesti i poremećaja.
U tu skupinu, između ostalih, spadaju antidepresivi – lijekovi koji otklanjaju depresije, uznemirenost, paniku, tjeskobu, poremećaje spavanja i prehrane, te psihostimulansi – lijekovi koji povećavaju razinu budnosti i motivacije. HALMED navodi da je u prethodnom petogodišnjem razdoblju potrošnja psihoanaleptika stabilno rasla po stopi od četiri posto godišnje, ali je ukupna potrošnja tih lijekova još više nego dvostruko niža u odnosu na razvijeni Zapad.
Hrvatska je oduvijek kao "rubno društvo" morala pričekati da se novi kulturni i društveni obrasci s trendseterskog Zapada - posljednjih stotinjak godina uglavnom iz Amerike preko zapadne Europe - konačno preliju i prema jugoistoku kontinenta.
Nastavak na sljedećoj stranici...
Stoga, ako želimo saznati što nas čeka u bližoj budućnosti, najbolje je pogledati prema SAD-u, a neke od indicija budućih trendova u uzimanju psihostimulativnih supstanci možda možemo naslutiti i u nedavno objavljenom Netflixovu dokumentarnom filmu "Take Your Pills", u kojemu redateljica Alison Klayman tematizira pitanje sve većeg broja američke djece kojoj je dijagnosticiran poremećaj hiperaktivnosti i deficita pažnje (ADHD), te društvene učinke uzimanja Adderalla, najnovije "čarobne pilule" za liječenje tog poremećaja.
Premda se može pretpostaviti da su djeca oduvijek bila svojeglava i živahna te da su oduvijek iskazivala manjak pažnje prema željama odraslih, osobito prema željama roditelja i učitelja, termini ADD i ADHD skovani su tek početkom osamdesetih. Simptome tog sindroma gotovo je nemoguće jasno definirati te je teško povući granicu između "normalne" i medicinski indicirane hiperaktivnosti i poremećaja pažnje te je stoga dijagnostika prilično neodređena.
U tu sivu zonu rado su se uvukle farmaceutske tvrtke - od sredine devedesetih sve se češće za tretiranje ADHD-a propisuju lijekovi od kojih su najpoznatiji Ritalin i Adderall. Kako se navodi u filmu "Take Your Pills", glavni aktivni sastojak Adderalla je – amfetamin, supstanca koja se zahvaljujući sve većem broju dijagnosticiranih osoba s ADHD-om vratila na velika vrata na američko tržište psihostimulansa koje godišnje vrijedi 13 milijardi dolara.
Adderall je u međuvremenu postao omiljeni stimulans američkih studenata koji ga, imali ADHD ili ne, bez problema nabavljaju od brojnih kolega s tim poremećajem – u SAD-u čak 11 posto tinejdžera ima dijagnosticiran ADHD. "Treba otprilike 40 minuta da počne djelovati i odmah to osjetite.
Počinjete se znojiti, srce vam počinje ubrzano tući. Zatim dolazi val sreće, kao da vas oblije neka topla svjetlost. Odjednom se nađete u sobi s deset tisuća vrata, a iza tih vrata su neke cool stvari. Pokušavate trčati što brže možete i ostati budni što dulje kako biste vidjeli što se nalazi iza svih tih vrata", kaže Matthew, jedan od intervjuiranih studenata koji ponosno pokazuje svoju studentsku sobu u kojoj su police prepune bočica s raznim tabletama.
Studentica Ariana u filmu navodi da je "nuspojava Adderalla zapravo u tome da si najbolji u svemu". "Teško je to ignorirati kad znaš da za dva dolara možeš nabaviti tabletu koja će ti pomoći da sve ispite položiš s najboljim ocjenama, a sve je to legalno jer ti si samo klinac s poremećajem u učenju. Nisi neki narkoman ili ovisnik. Trebaš samo naći liječnika koji će ti propisati lijek", govori Ariana.
"To je poput dobrog doručka ili šalice kave prije testa. Zašto bi to bilo nemoralno ili neetično ako time uspijete biti bolji od drugih’." Politička teoretičarka sa Sveučilišta Berkeley Wendy Brown smatra da je glavni razlog popularnosti Adderalla na sveučilištima sve veća kompetitivnost u američkom društvu razvijenog kapitalizma. "Živimo u hiperkompetitivnom društvu. Roditelji svoju djecu od rođenja tretiraju kao ljudski kapital.
Adderall je krajnja konzekvenca potrebe da se maksimalno iskoristi ljudski kapital svakog pojedinca", smatra Brown. Ugledni neurolog Anjan Chatterjee prisjeća se u dokumentarcu kako su šezdesetih godina, dok je on studirao, "ljudi na fakultetu uzimali psihostimulanse kako bi se isključili, a danas ih uzimaju kako bi se uključili".
"To puno govori o današnjem svijetu", kaže Chatterjee. Možda ti trendovi na američkim sveučilištima i nisu ništa novo – prvi članak o zloporabi amfetamina za bolju koncentraciju prilikom učenja objavio je časopis Time još 1937. Novost je u tome što korištenje legalnih psihostimulansa u SAD-u poprima epidemijske razmjere i među profesionalcima u financijskoj, informatičkoj i zabavnoj industriji, kao i među vrhunskim sportašima i vojnicima.
Također se dogodio dramatičan porast broja američke djece koja uzimaju lijekove za razne psihičke poremećaje – 1990. na stimulansima je bilo 600 tisuća djece, a 2011. taj je broj porastao na tri i pol milijuna. Mnogi liječnici nisu bili sigurni u dijagnosticiranje ADHD-a pa su djeci proizvoljno davali lijekove po sistemu: "Ako lijek djeluje, dijete ima ADHD, a ako ne djeluje - onda nema".
No kako poručuje autorica dokumentarca Klayman: "To vjerojatno baš i nije najbolja ideja jer gotovo svi se bolje koncentriraju nakon što uzmu lijek". Korištenje psihostimulansa također sa sobom nosi određene kardiovaskularne rizike, mogućnost "psihotičkih epizoda" te potencijalno stvaranje ovisnosti, dok neki psihijatri smatraju da ti lijekovi mogu "kratkoročno donijeti mnogo koristi, ali dugoročno puno više štete".
Ipak, "Take Your Pills" donosi zanimljiv obrat. Kognitivna neuroznanstvenica sa Sveučilišta Pennsylvania Martha Farah odlučila je sa skepsom uzeti tvrdnje studenata oduševljenih učincima Adderalla na njihov akademski uspjeh. Farah je provela znanstveno istraživanje u kojemu su sudjelovali deseci tisuća američkih studenata – jedna je polovica studenata svakodnevno uzimala Adderall, a druga placebo.
"Davali smo im razne vrste kognitivnih zadataka i pratili njihov uspjeh na ispitima", kaže Farah. "Na kraju nije pronađena nikakva značajna razlika između dvije grupe studenata, osim kod odgovora na pitanje osjećate li da je pilula koju ste uzeli povećala vaše kognitivne sposobnosti. Pilule su povećale lažno samopouzdanje studenata." Zaključak je da uzimanje amfetamina može pomoći u tome da ostaneš dulje budan ili da dulje radiš neki dosadan zadatak, ali ne dovodi do povećanja intelektualnih sposobnosti.
"Jedinstveni univerzalni efekt amfetamina na svakoga tko ga uzima jest da ta osoba ima osjećaj da stvari radi bolje. A to nije zanemariv osjećaj", smatra psiholog Steve Hinshaw. Jedinstveni univerzalni efekt gledanja dokumentarca "Take Your Pills" je da su Sjedinjene Američke Države na neki način već postale društvo s ADHD-om. Hoće li i Hrvatska pratiti taj trend i postati takvo društvo?
Prema HALMED-ovu izvješću, u Hrvatskoj raste upotreba lijekova za duševne poremećaje, baš kao i na Zapadu, ali s jednom značajnom iznimkom - potrošnja lijekova iz podskupine psihostimulansa, među kojima su lijekovi za ADHD, poput Adderalla, smanjuje se kontinuirano još od početka sustavnog praćenja potrošnje lijekova 2005. Koji su razlozi za to možemo samo nagađati, ali nadajmo se da razlog ne leži u tome da je hrvatsko društvo postalo ravnodušno na ideje kompetitivnosti, napretka i izvrsnosti.