Denisa Pašića (3) jastukom su prije točno godinu dana ugušile njegova majka Chiara i maloljetnica. Denisov otac Rašid Pašić napisao je emotivno pismo povodom godišnjice smrti.

"Teško nam je, posebno mojemu bratu Rešidu. Prije nekoliko dana zvao je nas i majku te rekao da mu je sve teže kako vrijeme prolazi", rekla je za 24sata Kadifa, teta ubijenog Denisa Pašića (3).

Njega je 23. svibnja prošle godine u stanu u Akvilejskom prilazu u Puli jastukom ugušila njegova majka Chiara Pašić uz pomoć 15-godišnje štićenice Odgojnog doma u Puli.

Chiara Pašić rukama je ugušila trogodišnjeg sina Denisa u Puli. Tragedija koja je potresla Hrvatsku među najtežim je i najokrutnijim zločinima u zemlji. Ipak, nije to došlo preko noći niti je maleni Denis stradao iznebuha. Njegova tragedija trajala je tri godine. Bijes i prijetnje koje su susjedi razasuli po društvenim mrežama i portalima u ovom slučaju su poslužili samo za pranje vlastite savjesti.

Jer ako je majka dječaka ostavljala da neutješno plače, slala ga je samog da se igra u parku bez nadzora, puštala ga da luta po zgradi dok je u stanu primala muškarce... Susjedi koji su tako spremno novinarima ispričali sve prljave detalje života nesretnog dječaka i njegove patnje nisu bili spremni podići slušalicu i o svemu obavijestiti nadležne službe u trenucima dok se možda još moglo nešto učiniti i spasiti dječaka.

Ova tragedija možda posluži buđenju kolektivne svijesti i otvori vrata svima koji žele na konkretan način učiniti nešto za svoju savjest, prijaviti sumnju na zlostavljanje. Koliko je točno djece u Hrvatskoj koja pate u samoći jer nitko se ne usuđuje pomoći im, teško je reći jer nema pouzdane statistike. U razgovoru sa stručnjacima otkrivamo kako izgleda sam postupak prijave, kome se pojedinac može obratiti i što će time postići.Ukratko, kako spasiti dijete...

"PALE" ŽENE Jeziva sirotišta: Djeca kažnjena zbog 'grijeha' majki

"Zavukao mi je ruku u gaćice i dirao mi pišu te me pitao da li mi je to lijepo a ja sam odgovorio da nije, na što je on rekao: 'Pasat će ti'", samo je dio mučnog opisa spolnog zlostavljanja djeteta koje je Poliklinika za zaštitu djece grada Zagreba prijavila policiji. Službeni dopis započinje rečenicom:

“Obavještavamo Vas da je u našoj Ustanovi započeta timska obrada mlt.dječaka NN koji je upućen od strane nadležnog CZSS, a radi sumnje na spolno zlostavljanje od strane odrasle osobe.”, a zatim slijedi opis događaja i djetetovo prepričavanje situacije. Poliklinika je reagirala po službenoj, građanskoj i moralnoj dužnosti svih uključenih u obradu djeteta.

Takva je dužnost i liječnika školske medicine, teta u vrtiću, nastavnika, pa čak i susjeda ili slučajnih prolaznika. Zlostavljanje djeteta je kazneno djelo, a neprijavljivanje takvog djela slučajnog promatrača stavlja u poziciju sudionika jer nije učinio ništa da bi promijenio situaciju. Čak i ako postoji samo sumnja, treba dojaviti policiji, Državnom odvjetništvu ili centru za socijalnu skrb.

"Naime, nitko od nas nije sudac ni istražitelj, ali svi imamo obvezu dojaviti ako sumnjamo da se nešto zbiva. Čak i ako se ta sumnja pokaže neopravdanom, puno je bolje nego situacija u kojoj svi šute a dijete trpi zvjerstva", kazala je prošle godine nakon ubojstva dječja pravobraniteljica Ivana Milas Klarić, koja ističe da i njoj ljudi prijavljuju zlostavljanje, iako ured dječje pravobraniteljice nije prva adresa kojoj bi se trebali obratiti.

"Naravno, mi sve prijave proslijedimo policiji. U društvu nažalost još vlada mišljenje da je tuđa obiteljska situacija nešto u što drugi ne bi trebali ni smjeli zadirati, pa iz tog pogrešnog stava susjedi, rođaci i mnogi drugi nijemo svjedoče muci djeteta. Zlostavljanje se može prijaviti Centru za socijalnu skrb ili policiji.

"To čak ne bih nazvao prijavom nego informacijom. Ta informacija treba sadržavati ime djeteta, opis toga što mu se dogodilo te sumnju tko je počinitelj. Prijava može biti anonimna i zaista poštujemo želju prijavitelja te ne provjeravamo njegov identitet, no lakše nam je raditi kad osoba nije anonimna te mu mi možemo postaviti pitanja koja su nužna, a pomažu u rasvjetljavanju situacije.

Prijaviti se može u najbližoj policijskoj postaji, na telefon 192, mailom uz napomenu da želite biti anonimni te online na adresi redbutton.mup.hr", objasnio je u vrijeme ubojstva Dragan Josipović iz Ravnateljstva policije. Osim što je nužno bez odgode prijaviti zlostavljanje, jednako je nužna hitna i neodgodiva reakcija policije. Policijski tim koji se sastoji od posebno educiranih službenika za mladež izlazi na teren. Utvrđuje se identitet djeteta i sumnjivca. Razgovor obavljaju s djetetom uz nazočnost roditelja ili skrbnika.

No ako je sumnjivac bliska osoba i član obitelji, na razgovoru mora biti nazočan djelatnik nadležnog centra za socijalnu skrb.

"Mi radimo po principu međuresornog pristupa i jako dobro surađujemo sa svim uključenim institucijama. Tu su liječnici, psiholozi, socijalni radnici, državno odvjetništvo za mladež i brojni drugi. Odmah se pristupa prikupljanju dokaza, a ako je počinitelj bliska osoba, kako bismo ga razdvojili od žrtve, odmah ga dovodimo pritvorskom nadzorniku do okončanja istrage. Nakon što smo obradili dokaze i završili istragu, slijedi podnošenje prijave protiv počinitelja", objasnio je Josipović ističući kako je riječ o vrlo osjetljivom poslu koji se nikad ne radi po ustaljenoj šabloni jer uključuje dječje živote i sudbine.

Po prijavi obavijest se šalje nadležnom centru za socijalnu skrb kako bi dalje poduzeli potrebne korake u zaštiti djeteta. Majka (50) čiji identitet štitimo ispričala nam je s kakvim se problemima susrela prilikom prijave zlostavljača.

"Suprug mi je rano poginuo i ostala sam sama s dvoje djece. Oslonac i pomoć u tim trenucima bio mi je rođak koji je spremno pomagao oko svega što mi je trebalo. Jedne večeri pred spavanje sin, koji je tad imao pet godina, rekao mi je kako druga djeca o rođaku pričaju da je perverznjak. Zateklo me to i otišla sam u drugu sobu, gdje je bila moja kći, koja je tad imala 11 godina. Pitala sam je o čemu njezin brat priča, a ona je počela plakati i tresti se. Svijet mi se srušio jer sam odmah shvatila da nešto ozbiljno nije u redu", prisjetila se.

Panično je razmišljala što učiniti jer joj se kći potpuno zatvorila i nije odgovarala na pitanja nego je neutješno plakala. Smatrala je kako nema nikakav čvrsti dokaz za odlazak na policiju, pa je odmah ujutro otišla do liječnice opće prakse i pitala je što da radi. Ona joj je preporučila odlazak u nadležni centar za socijalnu skrb, a oni su je pak uputili dječjem psihologu.

"Tek kad sam došla k njemu, počeo je pakao. On i njegov tim razgovarali su s mojom kćeri i tad se otkrilo da ju je rođak seksualno zlostavljao od četvrte do 11. godine. Zajednički smo slučaj prijavili policiji. Moja kći i ja bezbroj smo puta pred raznim nepoznatim osobama morale prepričavati slučaj. Ona je pred njima iznosila najteže i najosobnije trenutke, a vjerujte da većinu toga ni danas ne znam, ne znam što joj se sve događalo jer mi je psiholog rekao da je za mene bolje tako.

Nikad nismo pričale o detaljima. Rođaka su optužili, no parnica je trajala sljedećih osam godina. On se cijelo vrijeme branio da to sve nije istina i da je dijete instruirano, da smo mu lažima htjeli napakostiti", ogorčena je mama koja kaže kako je psihički potpuno uništena. Dugo je pila antidepresive i tablete, a s kćeri je išla na bezbrojne terapije.

"Cijeli proces za nas je bio toliko mučan da mi je kći u jednom trenutku rekla da nisam ništa trebala potezati i govoriti jer nas to nigdje nije dovelo, a njezin zlostavljač slobodno šeće i dalje. Kad je imala 16 godina, pokušala se ubiti. Došla sam po nju da izađemo i vidjela kako beživotno leži na krevetu. Pokušala sam je probuditi, a tad sam vidjela pored kreveta prazne bočice tableta. Sve ih je popila. Zvala sam Hitnu, ispumpali su joj želudac. Ma ne znam kako sam uopće sve to podnijela", priča žena.

Ona tvrdi da tijekom razdoblja rođakova zlostavljanja ni u jednom trenutku nije pomislila da se to zbiva pred njezinim očima. Kaže kako su bili složna i bliska obitelj pa nije imala razloga sumnjati. "Nakon puno godina kćer mi je jedanput rekla da niti trenutka nije mislila da je to što joj je radio nenormalno. Tek u petom razredu osnovne škole na satu biologije shvatila je da to nije u redu, no ništa mi nije priznala jer nije htjela razoriti obitelj", kazala je ona. Mučno i dugotrajno suđenje emotivno i psihički potpuno ih je iscrpilo.

Nastavak na sljedećoj stranici...

"Najteže je bilo slušati završne riječi njegova branitelja. Netko tko nije upućen iz njih bi stekao dojam da je on nevinašce, a ja i moja kći smo mu htjele uništiti život. Posebno je bilo teško prihvatiti presudu. Dobio je dvije i pol godine zatvora, no izašao je ranije zbog dobrog vladanja. Ne viđamo se, nismo u kontaktu. Zadnje što sam čula je da je beskućnik jer ga se i njegova obitelj odrekla", zaključila je žena. Njezina kći danas ima svoju obitelj, ne žive u Hrvatskoj, a proživljeni užas ostao je kao trajan pečat na njihovim životima.

Teške optužbe UN-ovi mirotvorci djeci plaćali za seks bocama vode i keksima

"Postoji više vrsta nasilja prema djetetu: fizičko, seksualno, emocionalno, zanemarivanje, vršnjačko nasilje i u zadnje vrijeme sve popularniji cyber bullying, tj. nasilje putem modernih tehnologija", objasnila je svojedobno ravnateljica Poliklinike za zaštitu djece grada Zagreba dr. Gordana Buljan Flander. Ona se u svakodnevnom radu susreće sa svim oblicima zlostavljanja djeteta.

"Jedino se obavještavanjem policije i nadležnih institucija može spriječiti daljnje zlostavljanje. Neće se netko popraviti i prestati biti zlostavljač niti će šutnja pomoći da se situacija razriješi sama od sebe. S obzirom na to da je zlostavljanje najčešće u obitelji, djeca žele sačuvati obitelj i godinama šute o tome što im se događa. U slučaju otkrivanja često im se dogodi da im drugi roditelj ne vjeruje.

Imali smo brojne situacije spolnih zlostava gdje je otac ili očuh silovao dijete, a majka je stala na njegovu stranu. Zato puno pažnje posvećujemo tim odnosima i ulozi roditelja nezlostavljača te njegovu odnosu prema djetetu", kaže dr. Buljan Flander. Posljedice svih oblika zlostavljanja su razarajuće. Fizička zlostava djecu uči agresiji, a oni naučene agresivne obrasce ponašanja primjenjuju dalje u svojoj okolini.

"Zlostavljana djeca su u riziku da u odrasloj dobi imaju nisko samopozdanje i samopoštovanje, imaju lošu sliku o sebi, ne razvijaju empatiju i slično. Djeca žrtve seksualnog zlostavljanja u četiri su puta većem riziku od suicida nego druga viktimizirana djeca", dodala je dr. Flander. Dodaje ipak da u svojoj praksi ima brojne priče koje su unatoč teškom početku ipak imale pozitivan završetak.

"Djevojčica je imala samo tri godine kad su je izuzeli iz obitelji zbog seksualnog zlostavljanja. Stigla je udomiteljima i činilo se kao dobar početak, no ondje ju je udomitelj nastavljao seksualno zlostavljati tri godine, kad se sve otkrilo. Sa šest godina djevojčicu izmještaju u dom i ide na posvojenje. No ubrzo nakon toga javlja mi se njezina posvojiteljica, potpuno izbezumljena. Dijete je tijekom svih tih godina usvojilo seksualizirane obrasce ponašanja i traži od mene da im pomognem.

Pedofilija u Hrvatskoj Žena pedofila: "Našoj unuci je svaku noć dolazio u sobu..."

Navodi da djevojčica govori otvoreno o seksu, pripija se uz muške članove obitelji, potpuno je seksualizirana. Inače, žena je visoko obrazovana i znala je cijelu pozadinu slučaja prije posvojenja. Zamislite sad kako je tek nekome tko nema takvo obrazovanje i ne zna kome se obratiti za pomoć. Uglavnom, ona i djevojčica dolazile su k nama na tretman oko godinu dana i uspjela se oporaviti od traume. Malena je danas dobro, sretna u svojoj obitelji i ima normalno djetinjstvo, koliko je to nakon svega moguće", prisjetila se Buljan Flander.

"Emocionalno, fizičko i seksualno zlostavljanje, nanošenje zla i oštećenje djeteta ili odrasle osobe u bilo kojem obliku je kazneno djelo. Pod prekršajem najčešće smatramo djela vezana uz javni red i mir, poput galame u kasne sate i slično. Često me to pitaju jer mnogi roditelji ne razumiju da je i jedan šamar kazneno djelo. Ovisno o težini djela je i raspon kazni. Za narušavanje djetetovih prava, a tu je najčešće riječ o obiteljskom nasilju pred djecom gdje se roditelji tuku i svađaju uglavnom se dosuđuju uvjetne kazne. Kod seksualnih delikata na štetu djeteta raspon je prilično velik jer variraju kaznena djela koja mogu biti od pokazivanja spolovila do spolnog čina. Kazne su od jedne do 15 godina zatvora, a ako je čin rezultirao smrću ili trudnoćom djeteta i dugotrajan zatvor", rekla je prošle godine Lana Peto Kujundžić, sutkinja za mladež zagrebačkog Županijskog suda.

Pogrešno je vjerovanje, ističe ona, da je šiba izrasla iz raja te da je udarac dobra odgojna metoda, a upravo se tako brane optuženici.

Pamti slučaj dječaka kojeg su roditelji istukli bičem jer nije napisao zadaću, a tvrdili su da su ga time željeli disciplinirati. Sjeća se i priče u kojoj je tada još dječak zbog roditeljskog zanemarivanja i nebrige imao vrlo težak životni put.

"Bračni par nije mogao imati djece pa su posvojili tog dječaka. Kako je rastao, počeli su se pojavljivati problemi u ponašanju. Bio je hiperaktivan, izostajao je iz škole, bio neposlušan. Roditelji su se požalili nadležnom CZSS-u i na njihov prijedlog dječaka su, kad je imao 12 godina, izmjestili iz obitelji u ustanovu izvan Zagreba, a sa 14 godina izrečena mu je odgojna mjera, odgojni zavod", prepričava sutkinja Kujundžić dodajući kako su upravo ondje dječakovi problemi eskalirali, ponašanje se pogorošalo i počeo se baviti kaznenim djelima.

Tijekom tog razdoblja roditelji ga nisu posjećivali niti se raspitivali o njemu. Kad bi završio na sudu zbog svojih kaznenih djela, ondje ga nisu čak ni gledali.

Pod krinkom Pozivali su ga da se druži s djecom, a nisu znali da je osuđeni pedofil

"U jednom navratu on je s grupom svojih prijatelja provalio u očevu vikendicu i ondje nasred stola obavio veliku nuždu. Bila je to poruka što misli o roditeljima. Međutim, poslije se činilo da je ipak krenuo u dobrom smjeru. Izašao je iz zavoda te uzeo u najam stan. Tada je tek napunio 18 godina. U jednom navratu prijatelji su ga posjetili u stanu i osjetili vrlo neugodan miris. Na pitanje što je to, sad već mladić otvorio je vrata ormara. Ondje je stajalo tijelo vlasnika stana kojeg je ubio", nastavlja Kujundžić dodajući kako ne zna koliku je zatvorsku kaznu dobio, no sigurna je da je njegov životni put rezultat nedovoljnog truda roditelja koji mu jednostavno nisu pomogli.

Dokaz je to, ističe ona, da zlostavljanje nije samo udarac. Dječja pravobraniteljica primijetila je da u policijskim podacima u odnosu na prethodne godine raste broj prijava za seksualno zlostavljanje djece.

"Međutim, nisam sigurna jesmo li uspjeli u nastojanjima podizanja javne svijesti pa se ljudi češće odlučuju reagirati, ili je riječ o stvarnom porastu. S druge strane, živimo u društvu koje tolerira nasilje i prag tolerancije to prati, pa se bojim da smo možda u nekim situacijama ipak generalno manje osjetljivi", kazala je Milas Klarić. Njezinom uredu javljaju se ljudi nezadovoljni sustavom i tretmanom djeteta žrtve u sustavu, pa tako već godinama upozorava na dugotrajnost pravosudnih postupaka kada je u pitanju zlostavljanje djeteta.

"U potpunosti se slažem, a još bih dodala i da pravosuđe u pojedinim slučajevima dodatno viktimizira žrtvu, pa djeca koja su proživjela najgore strahote često o tome moraju govoriti više puta. U Poliklinici za zaštitu djece grada Zagreba uredili smo posebnu sobu upravo za djecu žrtve seksualnog nasilja. Soba je tehnički opremljena za video i audio snimanje i povezana je sa susjednom sobom. Sve se snima, a snimka služi kao daljnji dokaz bez dodatne traume za dijete", objašnjava dr. Flander dodajući kako tu mogućnost u Zagrebu koriste tek neki prekršajni sudovi, ali ne i kazneni.

"U Županijskom sudu imamo na raspolaganju istu takvu sobu i snimljeni materijal je dokaz, no ono što je veći problem ovdje je činjenica da dijete dovodite bez potrebe u zgradu suda", kazala je sutkinja Kujundžić, koja je među rijetkima koji koriste dobrobiti snimanja djece svjedoka u Poliklinici. Slaže se i kako su kazneni postupci u ovim iznimno hitnim situacijama i dalje predugi. Rješenje situacije vidi u superspecijalizaciji sudova u većim gradskim centrima.

"Dakle, bilo bi potrebno u svakom središtu imati: specijaliziranu polikliniku, kliniku za djecu, centar za djecu s dijagnostičkim timom, posebne odjele suda za mladež, u kojima rade suci superspecijalisti koji se bave isključivo takvim predmetima, posebne odsjeke policije za maloljetnike, specijalizirane državne odvjetnike za mladež, opunomoćenike , odvjetnike koji poznaju prava djece, odjele u socijalnoj skrbi koji su specijalizirani za djecu žrtve, te da su sve institucije povezane, a što bi trebalo biti u četiri do pet centara u Hrvatskoj. Tako bi postupak gdje su djeca žrtve postao doista hitan", zaključila je sutkinja.