Još 1970-ih “balkanska mafija” krala je i pljačkala po zemljama zapadne Europe. U Jugoslaviji nisu “operirali” jer su imali dogovor s ondašnjom UDB-om (Upravom državne bezbednosti). Nastala nakon Drugog svjetskog rata, UDBA je bila zloglasna politička policija koja se brutalno obračunavala s protivnicima režima. Organizirala je i niz likvidacija političkih emigranata po zapadnoj Europi. Ubojice su bili kriminalci iz bivše Jugoslavije koji su zauzvrat novac iz kriminalnih pohoda u inozemstvu nesmetano mogli trošili u Jugoslaviji ili se u domovinu skloniti pred njemačkim, talijanskim, francuskim i drugim policijama koje su za njima tragale zbog zločina počinjenih u njihovim zemljama.

- Komunistička murija bila je jako zajebana i opasna. Na informativnim razgovorima znao sam provoditi i po 10 sati zbog nekog šamara u disko klubu. Imam preko 100 prekršajnih prijava. I danas se sjećam da je kazna bila 80.000 dinara. Ako ne platiš, ideš u zatvor na tri do pet dana. Nije to kao danas. Ako u osam dana nisi platio, pred kuću bi ti stigla marica i hajmo. Da je netko tada došao u policiju i rekao: “Vidite druže, ja sam dužan 2.000 DEM, a oni me traže 20.000 DEM” to bi odmah bila prijava za rušenje državnog poretka i dugogodišnja robija - prisjetio se tvrdi dečko odrastao na zagrebačkim ulicama.

Kada je 1970-ih u tadašnjem “socijalističkom društvu” po zagrebačkim noćnim klubovima radio kao redar organiziranog kriminala gotovo da nije bilo. Nesuglasice nastale u poslovanju rješavali su šakama i hladnim oružjem.

Dilaver Bojku Balkanski kralj mafije: Zašto je ubijen točno u 16.15?

- Dobio sam ponudu da radim u Šarengradskoj. Tamo je bila živa muzika. Nismo dozvoljavali tučnjave. Ako bi se netko pokefao u roku pet sekundi već bi bio vani. Taj plesnjak je držala ekipa sa Sigečice. Lonco, Krpa, Trut i drugi, a prema potrebi su uzimali studente albanske nacionalnosti. Tako da kada smo mi preuzeli Šarengradsku, znači domaći kvart, praktički preko puta Knežije, ekipa sa Sigečice je organizirala da studenti albanske nacionalnosti naprave problem. Tako da je u lipnju 1978. godine njih 40-ak započelo tučnjavu. Međutim, to su bili studenti. Nisu bili uličari kao ja i ekipa. Nas šestorica smo ih razvalili. Neke malo jače, a neke malo manje. Tada sam dobio mjesec dana zatvora.

Teretio me student kojeg sam malo jače izudarao. Kad smo 30. lipnja 1978. godine stigli na posao, stariji gospodin, koji je drapao karte na ulazu, vikao je kako se boji. Rekao nam je da su mu rekli da će doći Albanci. Odjednom je nastalo komešanje. Nazvao sam miliciju i rekao da očekujemo probleme sa studentima albanske nacionalnosti. Nakon tri minute nahrupili su sa svih strana. Borba je trajala sat i pol. Meni je zdrobljena desna šaka. Bilo ih je barem 200 do 300. Dva autobusa su došla s Kosova. Jedan iz Prizrena, a drugi iz Đakovice. Kako su u prvom sukobu dobili dobre batine, organizirali su se njihovi stričevi, očevi, braća i došli osvetiti djecu.

Naime, dosta ih je u prvom sukobu dobilo batine, a dio ih je i ostao u zatvoru. Imali su željezne šipke, a na njima zavezane noževe. Jedan Albanac je poginuo. Kako je jedan od gostiju, inače policajac, imao pištolj, kada su ga četvorica bacila na pod i počela tući, opalio je i pogodio jednog napadača u trbuh. No, on ne bi umro da ga prijatelji nisu skrivali. Naime, umro je kasnije od sepse. Razdvojili smo se i počeli bježati. Mene su štangama tukli sa svih strana. Udarci su pljuštali. Vidio sam da se, nakon 150 metara brisanog prostora, nalaze neki auti pa sam nekako dotrčao do njih i bacio se ispod automobila. Kako je tamo bila vojna zgrada oficiri JNA , koji su u njoj živjeli, izašli su na balkone i pucali u zrak. Stigla je i milicija. Krvi je bilo kao u priči. Završio sam u pritvoru. Suđenje je počelo 1981. godine i trajalo je 25 dana. Iz dana u dan teretili su nas za raspirivanje nacionalne mržnje, pokušaj ubojstva, teške tjelesne ozljede, nasilničko ponašanje. Znači 10 godina. Pet ako imaš sreće. Mene su trojica teretila da sam ih izboo nožem. Jesam. Oteo sam im nož i izboo ih. Vidio sam da je vrag odnio šalu. Tamo je bio i jedan Albanac kojega sam znao od ranije. 

– Šetam s devojku kroz park. I naiđe mi mladić hrvatske nacionalnosti. Velik ko medved. I ubode me s nož u predio bubreg - svjedočio je jedan. 

Zemunci Mafija Balkana: Ubijali bez milosti i dok su bili u bijegu

Pozvao sam svog albanskog znanca i rekao mu da ću se ustati i reći da su mi dali besu da će me ubiti. Dat besu nekome kod Albanaca znači dati časnu riječ za nešto čije se izvršenje jamči životom. 

– Reći ću da vas iz straha nisam prepoznao, no sada ću se okrenuti i sve vas koje znam poimence prozvati, a onda ćemo zajedno robijati u Staroj Gradiški - rekao sam. On im je nešto rekao na albanskom i po ulasku u sudnicu sudac je pitao može li prepoznati tog koji ga je izboo nožem. Ovaj je rekao, naravno, da to nisam bio ja. 

I dok se u bivšoj Jugoslaviji kriminal sveo uglavnom na šverc devizama, kriminalci svih nacionalnosti, koji su napustili zemlju i otišli u Njemačku, Italiju, Francusku, zajedno su odrađivali poslove. Članovi beogradskog podzemlja usko su surađivali s kolegama iz Hrvatske. Većina ih tada nije pridavala pozornost nacionalnosti, tek početkom rata, shvativši da bi to mogli dobro unovčiti, počeli su isticati nacionalnost. Tako je po nalogu Ube 1983. godine u Njemačkoj likvidiran Stjepan Đureković, jedan od direktora hrvatske naftne kompanije Ine. Ubio ga je Đorđe Božović, zvani Giška. On je u rujnu 1991. godine kod Gospića, kao pripadnik srpske paravojske, pod nerazjašnjenim okolnostima likvidiran od svojih suboraca.

Nastavak pročitajte na idućoj stranici.

Da je sprega hrvatskih i srpskih kriminalaca na njemačkom tlu itekako postojala, svjedoči i primjer kumstva Ljube Magaša Zemunca i Zlatka Bagarića. Gangster po zanimanju Ljubomir Magaš, zvani Ljuba Zemunac, po ocu Šimi djelomično i Hrvat, pripada prvoj generaciji kriminalaca iz bivše države koji je ustoličen za neku vrstu mafijaškog bossa. Samo i spomen njegova imena ulijevao je strah u kosti kako kriminalcima tako i njegovim žrtvama ili onima koji će to tek postati. Reketareći vlasnike noćnih klubova i restorana, posebice onih porijeklom s Balkana, zadavao je dosta brige policijama Njemačke, Italije i Francuske. Svojom okrutnošću i bezobzirnošću borio se za prestiž i teritorij. 

Toliko se osilio da je imao cijelu “vojsku” od 300-tinjak plaćenika u Frankfurtu i Offenbachu koji su pružali “zaštitu”, odnosno reketarili vlasnike restorana ili klubova. Bio je pravi mafijaš sicilijansko-američkog stila. Policijski istražitelji, ali i sami mafijaši nerijetko su govorili da su računali vrijeme na ono prije i ono poslije Ljube Zemunca, ističući da tada više ništa nije bilo isto.

Obiteljski geni Sinovi balkanskih mafijaša: Brutalnije ubojice od očeva

U gangstera se, kažu oni koji ga poznaju, Ljuba Zemnunac pretvorio još kao dječak kada ga je istukla susjeda koju je potom napao štiteći majku koja ga je branila. Od tada se tukao i nekoliko puta dnevno. Ubrzo je, još kao mali, zbog sitnog kriminala završio u odgojnom domu za maloljetnike, tzv. “sivom domu”. I tako je počelo. Ljuba je, kružile su legende, bio toliko jak da je na rukama mogao proći s jedog na drugi kraj Beograda. Sa šesnaest godina je pretukao Acu Đavola, najopasnijeg velegradskog mangupa, koji je držao nekoliko kafana. U sedamnaestoj je bio strah i trepet u Nišu. Nastavio je s okrutnim silovanjima, reketom i teroriziranjem ljudi. Nema zatvora na prostoru bivše Jugoslavije u kojem nije bio. Jednom je pokazujući svoje nasilničke crte u sudnici iz čista mira sucu koji mu je sudio doviknuo da smrdi. Čak je i u zatvorima želio biti glavni uvodeći red među zatvorenicima. 

Uvijek je nekako imao nož ispod jastuka. Dok bi on spavao, drugi su morali biti tiho. Oni koji nisu voljeli ono što i on, ili radili što bi im naredio, bili bi isprebijani. Samo jednim udarcem šakom doslovce im je lomio vilice. Jednom prilikom je natjerao dvadesetak zatvorenika da žvaču kruh kako bi napravio šahovske figure. Ljudi iz beogradske policije kažu da je njegov policijski dosje težio više od deset kilograma. Oni pak koji su s njim imali posla, prisjećaju se da je Ljubo Zemunac terorizirao sve i svakog. Kažu da je živio kao progonjena zvijer. Jednostavno, svi su ga se plašili. Zemunac, nekadašnji boksač, poluteškaš i povremeni sparing partner Puljanina Mate Parlova sve je postizao medvjeđom snagom.

Iznude, reket, pljačke, otimanje novca, organizacija prostitucije, silovanja s bešćutnim iživljavanjima bila su mu specijalnost. Iako nasilnik, i sam je nosio ožiljke po cijelom tijelu od metaka, noža, odvijača, kojim su mu parali trbuh, i koječega drugog. Ni smrt ga nije htjela. Govorkalo se da Zemunac niti s jednom djevojkom nije mogao imati normalan seksualni odnos dok je dobrano ne prebije. Među mafijašima, kako u Europi tako i u Beogradu i šire, držao je red. Nevjerojatno su ga poštovali, mnogi samo iz strahopoštovanja. Surađujući sa zloglasnom jugoslavenskom UDB-om, Zemunac se uspijevao nametnuti i svojim nasiljem držati pod kontrolom čak i emigrantske skupine iz bivše Jugoslavije. Željko Ražnjatović Arkan (srbijanski kriminalac koji je 1990-ih postao ratni zločinac) i mnogi drugi, bili su često u njegovoj blizini. Neki su mu bili zavidni, a neki su željeli postati kao i on, kopirati ga. Prije bi platili glavom, nego li to uspjeli. 

Reno Sinovčić Pad zadarskog Berlusconija: Nekad je sa sucima pio kave

U beogradskom podzemlju, od kuda je i sam potekao, imao je svoje poklonike koji su mu se divili, ali i neprijatelje pune zavisti. Ovi drugi željeli su ga zbrisati s lica zemlje. Beogradski mafijaš Goran Vuković, zvani Majmun, zaputio se tada u Frankfurt, u kriminalno carstvo Ljube Zemunca, samo s jednim ciljem, da ga ubije. Govorilo se da mu je u namjeri uveliko i prešutno pomogla njemačka tajna policija koja se pošto poto željela riješiti Zemunca koji im je izrastao u državni problem broj 1. Magaš, kome je otac bio Hrvat, postao je i operativni šef četničkog pokreta “Ravna gora” u Frankfurtu.

Tog utorka, 10. studenog 1986. godine, Ljuba Zemunac je u pratnji svojih gorila došao na zemaljski sud u Frankfurtu zbog nekih grijeha od ranije. Uvjeren da je na sudu u sigurnoj zoni prepunoj policije, pancirku nije obukao. I Goran Vuković Majmun došao je to jutro na sud. Mimoišli su se, kao slučajno. “Skloni se...”, dobacio je Zemunac Majmunu što je bilo dovoljno da ovaj potegne revolver Colt 38 Special. Ispalio mu je dva hica ravno u srce i bio je to kraj ere Ljube Zemunca. Ubrzo je umro u frankfurtskoj bolnici. Zločinom se bavio iz navike, od zločina je i poginuo. Njemačka policija je odmah nakon atentata na Zemunca spriječila njegove gorile da se obračunaju s Majmunom, njegovim ubojicom. Majmunu su Nijemci bili ponudili da se brani sa slobode, što je on odbio shvativši da je sigurniji u zatvoru nego li na ulici. Osudili su ga na sedam godina zatvora od čega je odležao pet. Osam godina od smrti Ljube Zemunca i sam je skončao od metka na beogradskom asfaltu. 

Nastavak pročitajte na idućoj stranici.

- Postoji jedna bitna razlika između hrvatskih i srpskih kriminalaca. Oni iz Srbije su od vajkada radili i ubijali za UDB-u. Svi su imali njihove značke i tako izbjegavali hapšenja. To je kod njih u Srbiji bilo normalno jer su oni u biti bili tvorci tog UDBA-škog načina ucjena i likvidacija. Nikad nitko od hrvatskih kriminalaca po inozemstvu nije ubijao za UDB-u niti je imao njihovu značku. Doušnika, koji su radili za njih je bilo i ima još uvijek, ali ubojica nije bilo – pojašnjava razlike među hrvatskim i srbijanskim kriminalcima i njihovim uvjerenjima naš sugovornik koji ih je godinama imao priliku promatrati izbliza. U Hrvatskoj krajem 1980-ih, osim albanskih bandi, koje su nadzirale tzv. “Balkansku rutu”, put kojim je heroin s Bliskog istoka stizao u zapadnu Europu, nisu postojale druge organizirane kriminalne skupine.

- Krajem 1980-ih i početkom 1990-ih, pred sam početak rata, u Zagrebu je postojala jedna grupacija od koje su svi zazirali. Smatralo se da su organizirani i vrlo opasni. Bili su nacionalno povezani. To su bili Albanci. Prvi su počeli s nekim organiziranim djelovanjem po gradu, reketarili su, držali kocku i prostituciju. Stvarajući neki otpor prema njima, jer su svoju moć htjeli širiti po cijelom gradu, započeli su prvi konflikti. Jedini koji su im se moglu suprotstaviti bili smo mi - srčani dečki koji smo radili po disko-klubovima. Svaki pritisak se smatrao napadom na njihov integritet.

Hrvatsko podzemlje 10 najgorih mafijaških bandi u povijesti Hrvatske

Pružali su otpor, barem su pokušavali. Čudili smo se i zgražali načinom na koji su djelovali. To je u nama raspirivalo maštu pa smo u svojim glavama dobivali i veću dimenziju stvarne opasnosti. Strah od sukoba s njima nas je na neki način tjerao da se povezujemo između sebe. U jednom trenutku većina albanskih kriminalaca je nestala iz države kroz određene procese i djelovanje tadašnje policije. Mi nismo stali, nastavili smo se povezivati kroz poznanstva i prijateljstva – prisjetio se istaknuti pripadnik zagrebačkog krim miljea. Osim Albanaca, krajem 1980ih i početkom 1990-ih i Romi su, barem na području Zagreba, bili jači igrači u kriminalnim vodama. - Bilo je to 1991. godine. Sjećam se da su tada već počele trzavice sa Srbijom. Imao sam problem s Romima Zijom i Rajkom. Prijatelj je prebio nekog čovjeka i policija ga je tražila pa me zamolio da navečer odem u njegov lokal i bacim pogled da vidim je li sve u redu. 

Došao sam tamo i s dva prijatelja sjeo za stol. Rekao sam prijatelju: “Sad ćeš ti vidjeti da se u srpskoj kafani pjeva “Ustani bane” i “Vila Velebita”. Tada je iznenada ušlo petero Roma sa sedam komada. Nisam uopće obraćao pažnju na njih kada sam odjednom vidio da nešto ne valja s muzikom. Jedan od Roma se ustao i rekao: “Stoj muzika! Sviraj Zenicu!” Vidio sam da šef orkestra guta knedle pa sam shvatio da ni ovi nisu mačji kašalj. Odgovorio je da prvo moraju odsvirati Bana i Vilu. Tada su dva Roma došla do moga stola: “Što ti sad imaš tu, ako smo mi rekli tako?” Odgovorio sam: “Dečki, nemam ništa s vama, odite za svoj stol, popite piće i kad završi ova muzika naručite što hoćete”.

Zemunci Schillerova: Mafijaška tvrđava od tri milijuna maraka

Onda je jedan rekao: “Ajde van da se bijemo!” Odgovorio sam mu : “Pa gdje bi dospio kada bih se sa svakim Ciganom tukao na ulici. Molim te daj se makni.” Gazdarica je tada rekla: “Muzika fajrunat!” Cigani su počeli izlaziti. Jedan mi se unio u facu. Odgurno sam ga, a on mi je rekao: “Za pet minuta si mrtav”. Odgovorio sam mu: “Ajde da i to vidimo.” Sa sobom sam imao pištolj. Kad stvarno nakon 10-ak minuta, začuje se škripa guma. Otvorila su se vrata, a jedan je upao sa sačmaricom. Drugi je imao Heklera, a ostala trojica također neko oružje. A ja kakav jesam, budaletina i kreten, stajao sam ispred šanka i izvukao pištolj i doslovce sam bio u stanju ubiti. Povukao sam okidač i čuo: Klik. E, sada, mogu ljudi pričati svašta, no ja sam tada molio Boga da budem manji od mrava. Onaj s Heklerom je “roknuo” rafal u strop. Policija je našla 19 čahura. Drugi je repetirao sačmaricu i uperio mi je u trbuh. Tako sam se bacio, ma da mi netko sada da milijun eura, ne bih to mogao ponoviti. Umjesto u trbuh, pogodio me u bedro. Otrčao sam u toalet da uzmem zraka i vidim što mi je s pištoljem. Sa mnom je bio i prijatelj Ivica. 

Utrčali smo u zadnji toalet i popeli se na školjku. U međuvremenu je ovaj sa sačmaricom uletio u toalete i nasumice pucao u prvi wc, pa u drugi, a u trećem smo mi. Uperio sam pištolj u njega kad ono, opet, ćorak. Rajko se šokiran povlačio unatrag, a ja sam od muke bacio pištolj u školjku. Ovaj je opalio nasumice i pogodio pločice. Prijatelj je povikao: Ubi čovjeka. J.... ti mater cigansku. Što si napravio? Ovaj je krenuo bježati, a ja sam sav bijesan potrčao za njim. Tada sam vidio da nemam pištolj. Drugi prijatelj mi je dobacio kolt. Oni su se vraćali autom ispred lokala.

Pucao sam, a oni u mene. Niti sam ja njih pogodio, niti oni mene. Ispucao sam sve. Pitao sam prijatelja da mi napuni pištolj, na što je on rekao da je jučer prodao pištolj, ali da mu je kupac ostao dužan. Dao mu je 100 metaka, a pištolj mu je trebao dati kada da ostatak novca. Gazdarica mi je bacila pun pištolj, taman kada su se Romi opet počeli vraćati. Krenuo sam van lokala. Šepao sam. Pomirio sam se da će biti dženaza, no rekao sam sam sebi: “Barem neću otići sam.” Ispucao sam sve metke iz pištolja. Oni su iz auta pucali po meni, a ja u auto. Vratio sam se u lokal.

Policija samo gleda Pregled splitske krim scene: bande koje vladaju gradom

Gazdarica mi je napunila pištolj. Prijatelj je dotrčao i rekao : “Vraćaju se!” Stajao sam nasred ceste i vidio svjetla automobila. Nakon dvije sekunde, vidio sam da su na autu i plava svjetla i shvatio da to stiže policija. Odšepao sam i sakrio se na tavan s prijateljem. Policija je vidjela čahure. Rekli su im da je bila neka pucnjava. Svjedoka niotkuda. Svi su bili negdje drugdje ili su gledali lijevo ili desno ili su ležali na podu prekrivene glave. Na tavanu sam, ranjen, proveo pet-šest sati. Nakon što je policija ujutro otišla, otišao sam doma. Žena, koja je bila u sedmom mjesecu trudnoće, čekala mu budna. Rekao sam joj da ne pizdi i kao u kaubojskim filmovima rekao: “Odi zagrij vodu, prokuhaj nož i izvadi ovo.” 

No, bila je pametna pa me odvela kod privatnog doktora. Ovaj je odmah vidio da svu sitnu sačmu treba izvaditi van. Da treba ići na rendgen itd. Što sada napraviti? Treba otići u bolnicu, a po zakonu, liječnici tako nešto moraju prijaviti. Onda sam se raspitao tko ima kakvu vezu i sredio operaciju u jednoj zagrebačkoj bolnici. Dogovorili smo se da kažem da sam prolazio kroz Knin i da su me Srbi upucali. To će sigurno proći i nitko neće previše zapitkivati. Završio sam na kirurškom stolu i doktor mi je pincetom izvukao osam komada sačme i to bez anestezije. Još toliko je ostalo. Bol je bila užasna. Nakon nekoliko mjeseci, u lokal u zagrebačkom kvartu Špansko došao je danas istaknuti pripadnik krim miljea. Rekao je da su ga poslali Romi i da se hoće izmiriti. - Ponudili su 80.000 DEM da ih ne prijaviš na murju i da im se ne svetiš, rekao je. Odgovorio sam mu da ih policiji sigurno neću prijaviti jer nisam takav čovjek, a hoću li se osvetiti, ne znam. On im je to prenio. Nakon toga, sreo sam te Rome puno puta po gradu, no za mene je to bila svršena stvar – ispričao nam je sudionik obračuna.