Ispovijest s Golog otoka: "Homoseksualci nas siluju!"
Prvi zatvorenici počeli su stizati na Goli otok u vrijeme rezolucije Informbiroa - bili su to uglavnom politički zatvorenici, počinje tekst star gotovo pet desetljeća. Objavljen krajem 1971. godine u Susretu autora Miće Adamovića opisuje mračnu stranu Golog otoka nakon što je pretvoren u "običnu" kaznionicu.
U to vrijeme su kazne na Golom otoku izdržavali samo mladi prijestupnici, ali ni njihove priče po povratku kući ne dodaju slici kaznionice, već ranije stvorenoj na temelju ispovijesti političkih zatvorenika, ništa svjetliju nijansu. S druge strane, bilo je sve više onih koji su otišli u drugu krajnost. "Oni" tamo rade, mogu se kretati po otoku, siti su, pa kakva je to kazna?
I tu počinje priča Miće Adamovića.
Valja odmah reći da Goli otok nije ono što većina zamišlja. Istina, na njemu je ograničeno kretanje osuđenih za vrijeme radnog vremena, ali kada osuđeni imaju slobodnog vremena cijeli otok (prosječno širok oko dva i pol kilometra) je njihov, piše on.
Otok je dobrim dijelom pošumljen. Betonske prometnice i pješačke staze povezuju mnoge pogone s naseljem gdje borave osuđeni s uprvaom doma, zgradom hotela, restorana...
U prijemno-otpusnom odjeljenju mlade osuđenike dočekuju psiholog, psihijatar i pedagog. Suvremenim metodama rada kao što je, recimo, psihoterapija - osuđeni se rasterećuju napetosti i stresova koji su nastali kao posljedica uhićenja, suđenja, izricanja presude, kidanja emotivnih veza s roditeljima, djevojkom, prijateljima i poznanicima. U tom odjeljenju osuđeni se psihološki pripremaju za život i rad u domu.
"U radu prijemno-otpusnog odjeljenja, pripremu za rad smatramo vrlo važnim zadatkom", kaže psiholog Mijat Ravlić (33). "Stjecanje radnih navika je naš centralni zadatak u procesu resocijalizacije većine delinkvenata, koji uglavnom krivična djela čine protiv privatne i društvene imovine. Na Golom otoku osuđeni mladići stječu radne navike veoma brzo u pogonima za izradu stolica, keramičkih pločica i druge robe koja se izvozi - isključivo u Sjedinjene Američke Države."
Ravlić nam je rekao da u prijemno-otpusnom odjeljenju provode 20, pa i više dana ne samo oni mladići koji dolaze na izdržavanje kazne već i oni koje za mjesec-dva dana čeka sloboda. Poslije završenog radnog vremena, osuđeni mladići se vraćaju u svoja naselja. Ona, mora se priznati, više liče na neko omanje selo, nego na zatvor. Odatle jedni odlaze u školu, drugi u biblioteku, tv-salu, na sportske terene...
Uprava Kazneno-popravnog doma Rab na Golom otoku, veliku pažnju posvećuje onim osuđenicima koji trebaju koristiti godišnji odmor. Onima koji su se tijekom godine posebno istaknuli i zalagali na poslu, dozvoljava se korištenje godišnjeg odmora izvan Golog otoka.
Osuđeni Ljupče Taškov, iz okolice Skopja, koji na Golom otoku izdržava dužu kaznu, želio je do kuće letjeti avionom. U upravi KPD Rab, dugo su razmišljali bi li mu to dopustili.
"Postojala je, naime, bojazan pojedinih odgajatelja da Taškov ne otme avion", kažu u KPD Rab. "Riskirali smo..."
Zatvorskim brodićem Ljupče Taškov prebačen je do Jurjeva, a zatim autobusom nastavio do Rijeke. S aerodroma na otoku Krku, vinuo se avionom put Skopja.
Sumnje pojedinih odgajatelja da će Ljupče eventualno oteti avion i natjerati pilota da sleti na neki aerodrom u inozemstvu, bile su bez osnova. Nakon isteka odmora, on se vratio na Goli otok.
U razdoblju od 1. siječnja do 31. kolovoza 1971., godišnji odmor izvan Golog otoka koristilo je 175 osuđenih. Osim toga, u istom periodu uvjetno je pušteno na slobodu njih 85, rješenjem upravitelja zatvora Ivana Saftića još 81, rješenjem Republičkog sekretarijata za pravosuđe i opću upravu SR Hrvatske. Tome treba dodati i podatak da je uprava doma dozvolila mladim osuđenicima neograničeno dopisivanje s rodbinom i posjete svakog tjedna.
"Nastojimo da roditelji postanu aktivan faktor u preodgoju osuđenika", kaže upravitelj Ivan Saftić. "Samo za osam mjeseci ove godine osuđenicima je došlo u posjetu 1.150 posjetitelja. Oženjeni imaju poseban popust. Po pravilu, žena osuđenika može, ako to želi, i više dana ostati u posjeti svom suprugu. Smatramo da je to veoma važno radi čuvanja integriteta bračne zajednice."
Sumornost, strog režim i česte kazne za svaku sitnicu, danas ne postoje na Golom otoku. Ali ne treba se zavaravati. Goli otok je ipak mjesto gdje osuđenima ne "cvjetaju ruže". To je zatvor, istina, s nešto blažim tretmanom nego drugdje, ali ipak zatvor.
Činjenica je da osoblje KPD Rab sve čini da olakša život osuđenima. Koliko u tome uspijeva - posebna je priča. Sudeći po anketama koje uprava provodi među osuđenima koji uskoro odlaze s Golog otoka, proces grupnog preodgoja s uspjehom prolazi najveći broj osuđenih. Neki, međutim, i dalje ostaju čvrsto uvjereni da je životni put koji su odabrali - najbolji.
"Bio sam lopov prije dolaska na Goli otok, ali lopov kakvog će zemljina kugla zapamtiti, tek ću postati", kaže jedan osuđenik iz Rijeke, koji je ovamo poslan na izdržavanje nekoliko godina kazne zbog teških provala. On, inače, smatra da je "nevino osuđen" i da mu na sudu nitko nije vjerovao.
Nastavak na sljedećoj stranici...
"To većina njih izjavljuje u svojim autobiografijama, kažu u prijemno-otpusnom odjeljenju. "U stvari, to je, može se slobodno reći, "posljednji trzaj" osuđenog da na sebe skrene pažnju kao na eventualnog kandidata za uvjetnu slobodu, jer se zbog fame o Golom otoku osuđenik uplaši još dok ga nije ni ugledao, niti upoznao mehanizam preodgoja koji ga ovdje očekuje."
"Svi smo mi sazdani 'od neba i pakla'", kaže Rudolf Martinović (23) iz Tuzle, koji već pet godina izdržava kaznu zbog ubojstva susjeda. "Trebam izdržati još sedam godina. Kad izađem iz zatvora imat ću 30 godina. Mladost sam u njemu proveo. Ali, nadam se da neću zakasniti sa životom. Mislim da će me društvo, kada izađem, prihvatiti."
To su njegovi planovi. Ali što misle o svom boravku na Golom otoku, tretmanu, drugim osuđenima, svojim odgajateljima?
"Iako sam došao na izdržavanje kazne zbog najtežeg krivičnog djela, plašio sam se Golog otoka. Najviše zbog priča koje sam o njemu slušao od drugih zatvorenika. Goli otok nije ono što se o njemu priča. Istina, on je zatvor kao i svaki drugi. Red i disciplina, moraju se poštovati. Ali ovdje osuđenik može se kretati puno više nego u bilo kojem drugom jugoslavenskom zatvoru. Osuđenik sam i zato nemam prava, bar tako mislim, zahtijevati nešto više od onoga što mi se ovdje nudi... Ipak, jedine moje primjedbe odnose se na veliku normu koju moramo postići u pogonima. I možda bi, budući da ovdje kaznu izdržavaju uglavnom moji vršnjaci, hrana trebala biti nešto jača."
Ispred prijemno-otpusnog odjeljenja upoznali smo Beograđanina Dragana Šećerovskog (20) koji je zbog krađe automobila osuđen na 22 mjeseca zatvora. Na Golom otoku je već sedam mjeseci. Dakle, do slobode ga dijeli nešto više od godinu dana.
"Ne mogu podnijeti homoseksualce, kaže Šećerovski. "U naselju točno znamo tko su oni. Najgore je, međutim, kada se nekoliko homoseksualaca udruži, sačekaju u WC-u nekog mlađeg osuđenika i siluju ga. To je i za zatvorske prilike užasno."
Dr Vasilije Puljević nam je potvrdio postojanje homoseksualaca.
"Jesu li homoseksualci pokušali da ti priđu i da li su s tobom tražili vezu i prijateljstvo - jedno je od pitanja koje postavljamo sudionicima ankete", kaže dr Puljević. "Od 162 osuđenika koji su ove godine sudjelovali u anketi, njih 11 posto odgovorilo je da su imali 'takve prilike'. Prema tome, negirati postojanje ovakvih pojava u KPD Rab na Golom otoku, bilo bi suprotno stvarnosti. Tih pojava ima, kao i na drugim mjestima gdje boravi duže vremena veći broj muškaraca.
Treba razlikovati one 'pasivne' i one 'aktivne' homoseksualce. 'Pasivni' su u manjini, ali zato 'opasniji'. 'Aktivnih' homoseksualaca ima više. Prema njima često izričemo odgojne kazne odvajanjem u druge prostorije, samice ili odjeljenje s pojačanim nadzorom. S 'pasivnim' homoseksualcima situacija je kompliciranija. To su većinom psihopati kojima je homoseksualnost sastavni dio života. Njih tretiramo kao bolesnike i poduzimamo određenu medicinsku terapiju."
I pored nastojanja uprave, psihologa da kod osuđenih razviju pozitivne društvene osobine, u toku ove godine njih pedesetak je imalo takvih teških trenutaka da su pokušavali pobjeći (što ovdje nikome nije uspjelo), izvršiti samoubojstvo ili se ozlijediti.
"Samoubojstvo pokušavaju psihopati", kaže dr Vasilije Puljević. "Na otoku imamo bolnicu sa psihijatrijskim odjeljenjem s deset kreveta. Tu se liječe neurotičari."
Od ukupnog broja osuđenih koji ovdje izdržavaju kaznu, skoro 70 posto ima neurotske osobine. Nešto više od pet pacijenata osuđenih su debili i imbecili. Pravih psihopata ima oko 12 posto.
Pre nego što smo napustili Goli otok, još jednom smo posjetili prijemno-otpusno odjeljenje. Jedni osuđeni dolaze, drugi se vraćaju na slobodu.
Slavko Sarić (22) iz Knina, krojač, za mjesec dana izlazi na slobodu poslije tri i pol godine provedene u KPD Rab zbog provalne krađe. Za mjesec dana na njega nitko neće moći uperiti prst i nazvati ga lopovom. On to više nije. Pomalo se plaši slobode, susreta s djevojkom koja ga očekuje.
Slavko Sarić će otići kući, reče nam da će raditi kao krojač. Nikada više neće iznevjeriti slobodu, pa makar svakog dana živio "na suhoj kori kruha". On zna što znači provesti nekoliko godina daleko od društva, roditelja, događaja...
To zna i većina mladića koji ostaju na Golom otoku, a koji će jednog dana, "njihovog dana", kako reče osuđeni Dragan Šećerovski, postati novi ljudi, druge ličnosti...