Strašno je to bilo mučilište, Goli otok, tvorevina Josipa Broza Tita, Steve Krajačića, Antuna Augustinčića i Jove Kapičića Kape, koji je lani umro a za života zadužio Tita tako što mu je dao curu Davorjanku Paunović i onda ga više nikada nije za to pitao…
Autor filma Darko Bavoljak primijenio je najjači prosede: suprotstavio je iskaze Alfreda Pala, robijaša, i Jove Kapičića, sive eminencije Golog. Slikar i ilustrator Alfred Pal u logor je dospio zbog bezazlene primjedbe kolegama novinarima.
Ni šezdeset godina nakon tih događaja Kapičić nije smogao snage pogledati istini u oči – lagao je besramno i sladostrasno. Kako znamo da je lagao? Bavoljak bi pustio njegov iskaz – ‘Na Golom otoku je umro samo jedan logoraš’ – a potom listu umrlih, kojih je bilo 399, i tako cijeli film.
Najgore na Golom bilo je oduzimanje duše. Logoraši su naime ne samo bili lišeni slobode, već su bili prisiljavani na demonstrativnu promjenu mišljenja, takozvano revidiranje. Korijen ovoga naopakog instituta, koji je svjetsku slavu dosegao na staljinskim procesima kasnih 1930-ih, nije izmislio Staljin.
On je proizlazio iz same naravi ideje. Prvu ‘reviziju’, kako svjedoči Isaac Deutscher, od Trockoga su, nakon što je ostao u manjini, zahtijevali Kamenjev i Zinovjev, ranih 1920-ih. Zašto? Zato što je Partija izdanak prosvjetiteljstva, demokratski aparat racionalističke revolucije, koja iskazuje povijesnu istinu.
Ako Partija iskazuje istinu, a ujedno je i demokratska (1920-ih SKPB to u velikoj mjeri jest bio, makar za članove), onda nema nikakve svrhe, tvrdili su Kamenjev i Zinovjev, da članovi misle suprotno od službene linije a ne smiju to naglas izreći. Zato moraju priznati da su mislili pogrešno, da je Partija mislila ispravno, i posuti se pepelom.
Tako Partija ostaje nepogrešiva. U tom je smislu Goli otok bio ne samo dokaz da je Titova linija bila staljinska već i da jednopartijski sustav ne može završiti drukčije.
Da nije bilo tako, potencijalne prostaljinske pobunjenike moglo se zatvoriti i držati u izolaciji dok opasnost ne mine, bez mučenja. No revolucija uvijek vodi ili u termidor ili u tržište – a to znači propast.
Žrtve Golog otoka danas nitko ne komemorira. U Jasenovac idu jedni, na Bleiburg drugi, a na Goli ne ide nitko. Šteta, trebali bi ići ljevičari, čak i ako im nitko tamo nije zginuo.
Nema nikakve sumnje da ljevica mora trajno propitivati problem Golog, jer je to krajnja točka jedne ideologije, ali sve dok se umjesto liberalnodemokratske kritike kao alternativa pomalja kriptoustaštvo od katarze neće biti ništa.
Između Tita i Pavelića nije naime teško odabrati, čak i ako prvome računamo najveće mane, a drugome samo najizrazitije vrline.
Tekst je objavljen na portalu Novosti.
