Kako sam okončao mučnu potjeru za najvećim zlikovcem
Postoje neki događaji koji uvijek žive u ljudskoj svijesti. Ključni događaji koji obilježe ljudski život i takvih događaja se uvijek sjećamo. Neke starije generacije u Hrvatskoj sjećaju se što su točno radili kad je umro Josip Broz Tito, neki mlađi se sjećaju gdje su bili kad je Hrvatska pobijedila Nizozemsku 1998. godine za treće mjesto na svjetskom prvenstvu u Francuskoj, a jednoj novoj generaciji Amerikanaca je to ubojstvo Osame bin Ladena.
Kad u ruke uzmete memoare šefa CIA-e iz tog doba, Leona Pannette, vidite koliko prostora je posvećeno hvatanju nekad najtraženijeg terorista u svijetu. Povijest obitelji Pannetta stane na tek nekoliko stranica knjige "Važne bitke", koju možete kupiti i u Hrvatskoj. Leonov brak, djeca, raniji radni uspjesi, svi su, potpuno očito, manje bitni od događaja koji je obilježio njegovu karijeru, a vjerovatno i život.
Kako sam spašavao Billa Clintona od njega samog
Na kraju krajeva, naslov knjige nije "Sva moja djeca". Bitna stvar u nečijem životu je i politička orijentacija, a Pannetta je nekad bio fiskalni konzervativac starog kova. Vremenom je postao jedan od najbližih suradnika Billa Clintona i njegove prve dame Hillary, a posebno blisko su surađivali dok su Clintonovi pokušavali progurati opsežne reforme zdravstva početkom devedesetih godina prošlog stoljeća.
Pannetta se načelno slagao s time, ali je upozoravao na brojne probleme i o tome otvoreno priča u svojim memoarima. "Naime, provođenje takve politike nad tako velikim segmentom gospodarstva prikazalo bi Clintona kao liberalnog diktatora, a to bi znatno oslabilo njegovu administraciju i ostavilo teške posljedice. Uz to, čak i da se uvede takvo ograničenje troškova, potencijalni troškovi novog programa bili su vrtoglavo visoki i znatno su se razlikovali od procjene do procjene.
Moj veliki sukob s Hillary o zdravstvenoj reformi
U jednoj prezentaciji pred predsjednikom i njegovim gospodarskim timom osoblje zaduženo za reformu zdravstva priložilo je prikaze troškova. Troškovi su varirali od 66 do 146 milijardi dolara – a to je bilo u vrijeme kad smo kroz rezove svih državnih programa uspjeli skupiti tek oko 240 milijardi dolara. Posao koji smo odradili kako bismo uštedjeli na svim drugim programima postao bi gotovo beznačajan zbog te jedne jedine reforme. Činilo mi se da previše riskiramo. Ne sjećam se da sam ikad izravno suočio Hillary Clinton s onim što me brinulo, ali bilo je očito da smo nas dvoje stajali na suprotnim stranama rasprave o reformi zdravstvenog sustava u Bijeloj kući. A ona je izražavala svu svoju frustraciju mnome i drugim članovima gospodarskog tima koji su dijelili moje mišljenje. Na jednoj sjednici, na primjer, požalila se šefu osoblja Macku McLartyju, izrazito sposobnom šefu Zakonodavnih poslova Patu Griffinu i drugim dužnosnicima da je naš gospodarski program previše restriktivan i da guši predsjednikove inicijative. ‘To je prcanje predsjednika’, rekla je bijesno. Naišao sam na Pata baš kad se uspio izvući s te sjednice. Izgledao je kao da ga je netko mlatio", piše otvoreno o tim događajima, svjestan da se mnogi demokratski političari neće složiti s njim.
Vratimo se ipak na srž Pannettinih memoara. Vratimo se na razdoblje njegova upravljanja najvećom i najmoćnijom obavještajnom agencijom u svijetu. Negdje u to vrijeme jako puno rasprava se vodilo o "metodama pojačanog ispitivanja" zatočenika CIA-e, što je bilo mučenje s društveno prihvatljivom definicijom. Panetta se prisjeća kako je Barack Obama ukinuo takve metode prije nego što je on preuzeo upravljanje agencijom, ali podsjeća na neke činjenice.
Recimo, Jose Rodriguez tvrdi da bi Amerika bila bez ikakve obrane da nisu koristili slične metode. Panetta se donekle slaže s time, ali podsjeća da Rodriguez zaobilazi obavještajna postignuća bez grubih metoda. Osim toga, Rodriguez zaobilazi golemu štetu koju proizvode takve metode.
Prkos svijeta nakon fotografija iz Abu Graiba
Sjetimo se samo prosvjeda diljem svijeta i vala antiamerikanizma koji je zahvatio Bliski istok nakon curenja fotografija iz zloglasnog zatvora Abu Ghraib.
Ionako klimav ugled SAD-a i njihovih obavještajaca dodatno je poljuljan kad su u javnosti izišle fotografije nasmijanih marinaca dok ponižavaju zatvorenike. Sjećanje na Abu Ghraib je pomalo izblijedjelo, pogotovo zato što se pojavila puno brutalnija Islamska država, ali Abu Ghraib je bio prekretnica u američkim odnosima s Bliskim istokom i neki ozbiljni analitičari će ustvrditi da se ti odnosi još nisu oporavili. Panetta će pak podsjetiti da nisu u pravu ni ljudi koji zastupaju potpuno ukidanje "grubljih metoda".
"Grube metode ispitivanja doista su iscrpile pojedine zarobljenike koji su nakon toga otkrili podatke koji su poslužili našoj vladi da dozna više o organizaciji, metodama i vodstvu Al Kaide. Cilj tehnika ispitivanja opisanih u objavljenim memorandumima nije bio prisiliti zarobljenika na naglo priznanje, nego je svrha bila da ga se slomi i uvjeri da nema drugog izbora nego surađivati. U mnogim primjerima to se i dogodilo.
Nijedan zarobljenik nije otkrio Bin Ladenovu adresu kad su ga privezali za dasku i simulirali njegovo utapanje. Tragovi su se prikupljali polako i svaki se trag nadovezivao na prethodni, a neki su, nažalost, dobiveni primjenom neugodnih metoda. U konačnici, svjesni smo da smo dobivali važne, katkad čak i ključne informacije od osoba koje smo izložili tim grubim metodama. Ono što ostaje – i što će zauvijek ostati – jest pitanje jesu li to doista bili jedini načini da se te informacije izvuku", piše Panetta u memoarima.
Jednako kritičan je i prema svojim propustima i operativnim promašajima. Posebno se to osjeti dok čitate napore za infiltraciju najviših razina upravljanja Al Kaide. Možda i ključni događaj koji je promijenio njegov pristup poslu zbio se krajem 2009. godine. Dobili su informaciju da se visoki dužnosnik Al Kaide javio i da želi pomoći u hvatanju Osame bin Ladena.
Bila je riječ o jordanskom liječniku Humamu al-Balawiju, piše Panetta, koji se uvukao u najviše redove Al Kaide u Pakistanu te je nudio pomoć u pronalaženju samog Aymana al-Zawahirija, egipatskog liječnika i desne ruke Osame bin Ladena. Balawi je bio poznata ličnost džihadističkog podzemlja. Plan je bio da se u Pakistanu pokuša neopaženo uvući u redove Al Kaide, čime bi se iskupio, osvjetlao obiteljsko ime te pokazao odanost svojoj domovini i kralju.
Uz to, bila mu je obećana i pozamašna nagrada jordanskih obavještajnih službi. Mjesecima nisu uspijevali dogovoriti susret, a Panetta je planirao osobno sresti liječnika-pokajnika. "Balawi se uporno nije pojavljivao u zakazano vrijeme. Godina se primicala kraju, a mi još nismo znali što da očekujemo kad se konačno sastanemo s Balawijem licem u lice. Tridesetog prosinca, prije zore, član mojeg osiguranja snažno mi je pokucao na vrata i donio neočekivan odgovor", piše Panetta.
Asistentica Amy imala je katastrofalne vijesti za svojega šefa. "Dogodio se napad u Afganistanu i pogođeni su naši operativci." Balawi je, kako se kasnije ispostavilo, zapravo bio obični agent Al Kaide. Dok su se Amerikanci nadali i veselili da imaju dvostrukog agenta koji će ih odvesti do Bin Ladena, Balawi je planirao protuudar. "Bili smo toliko uzbuđeni pomišlju da smo uspjeli umetnuti agenta u najviše redove neprijateljske organizacije da smo zakazali u svojim obranama.
Kako je al Kaida poubijala agente i što se promijenilo
Tretiran kao gostujući dostojanstvenik, a ne kao potencijalni napadač, Balawi je bez pretraživanja pušten u bazu, gdje je desetak djelatnika uzbuđeno čekalo doznati dragocjene vijesti koje im nosi. Međutim, kad je izišao iz automobila i kad mu je rečeno da pokaže ruke, raznio se u komadiće. Specijalno izrađen samoubilački prsluk zatresao je cijelo poluzatvoreno područje. Do sredine poslijepodneva izneseni su konačni podaci o žrtvama - u eksploziji je poginulo sedam CIA-inih operativaca.
Jordanski obavještajac i vozač automobila. koji je dovezao Balawija. također su poginuli." Koliko ga je potresla smrt tih operativaca govori i činjenica da je memoare počeo prisjećanjem na pogreb Elizabeth Hanson, jedne od operativki poginule u Balawijevu napadu. S vremenom su se uspjeli približiti i samom Bin Ladenu. U godinama nakon Bin Ladenova atentata, početkom svibnja 2011. godine, pojavile su se brojne teorije.
Slavni istraživački novinar Seymour Hersh zaključio je prije nekoliko godina da su se pakistanske službe, pod velikim prijetnjama ukidanja humanitarne i obavještajne pomoći, morale prikloniti Amerikancima i omogućiti im neometan napad na kompleks u Abbotabbadu, tek nekoliko kilometara od velike vojne akademije. Tvrdi da je u trenutku ubojstva Bin Laden bio kod pakistanskih obavještajaca.
Oni su ga navodno držali tajno zatvorenoga godinama kako bi to koristili kao prednost u borbi protiv talibana i Al Kaide. Neke druge teorije govore da je jednog dana u američko veleposlanstvo ušetao čovjek koji je priznao da zna točno gdje se Bin Laden skriva. Službena verzija, verzija koju opisuje i Panetta, govori o višegodišnjem praćenju kurira koji je održavao Bin Ladenov kontakst s vanjskim svijetom.
Osamin kurir i napad komandosa u Pakistanu
Preko tog čovjeka je Osama slao pisma operativcima, dobivao povratne informacije, čitao vijesti... Dugim praćenjem je zaključeno da je to stvarno Osamin kurir i Amerikanci su odlučili napasti kompleks. Pomno planirana operacija rezultirala je Osaminom smrću i slavljem na ulicama Sjedinjenih Američkih Država. Bio je to možda i najponosniji trenutak Panettina života. "Nedugo nakon 23.30 sati predsjednik Obama obratio se američkom narodu i izvijestio ga o našoj operaciji.
Spomenuo me imenom, što me doista dirnulo. Uz to, naglasio je trud koji je uložila naša agencija. Opisao je taj trenutak kao prekretnicu u dugotrajnom i razornom ratu. To je savršeno prenijelo emocije svih nas koji smo slušali govor u Istočnoj sobi", prisjeća se Panetta. Ni godinu dana kasnije Obama je slavodobitno rezimirao uspjehe američkih snaga u borbama protiv terorizma. Al Kaida je praktički uništena, vojnici se povlače iz Afganistana, a Irak je prepušten sebi.
"Plima rata se povlači", proklamirao je Obama. Vrijeme će pokazati da je on bio u krivu, ali Panetta je tad bio uvjeren da je jedno poglavlje američke sigurnosti napokon dovršeno: "Ali postignuća ne znače da se vođe smiju opustiti. Da, naši ratovi jenjavaju, ali prijetnje nacionalnoj sigurnosti jačaju i mijenjaju oblik".