U povijesti će ostati zapisano kako je gradonačelnik Zagreba, koji je u 20 godina i šest mandata upravljao s više od stotinu milijardi kuna, voljenom gradu nakon razornog potresa donirao petinu svoje plaće. Milan Bandić donirao je 3650 kuna. Austrijski car te ugarsko-hrvatski i češki kralj Franjo Josip nakon onoga strašnog potresa 1880. godine (koji je bio od 30 do 40 puta razorniji od ovoga) dao je Zagrepčanima 20.000 forinti. 

Za taj su se novac mogle sagraditi, neki kažu, dvije kuće, a neki kažu - šest. Franjo Josip , to valja naglasiti, novac je izdvojio iz osobne, a ne iz državne riznice. O potresu iz 1880. živ i emotivan tekst, koji smo dobili ljubaznošću povjesničara dr. Zlatka Hasanbegovića, ostavio je Ćiro Truhelka, poznati hrvatski povjesničar i arheolog. Vrijedi ga pročitati, i zbog usporedbe iskustva i zbog neobičnog,  neočekivanoga kraja... 

“Od doživljaja iz vremena moga đakovanja na gornjogradskoj  - onda jedinoj - gimnaziji nijedan se nije tako duboko usjekao u moje sjećanje kao veliki potres, koji je u jutro dana 9. studenoga 1880. potresao Zagrebom i Hrvatskim zagorjem” piše Truhelka pa nastavlja. 

“Sjedio sam oko 7 sati ujutro u kuhinji kuće opasane u prizemlju debelim starinskim zidovima i presvođene ciglenim svodovljem, leđima prislonjen uza zid, pijući kavu, prije nego ću poći u školu. Iznenada se začu mukla podzemna tutnjava i zemlja se poče tresti i ljuljati. Misleći, da je to prolazna sejzmatična pojava, nisam se u prvi mah preplašio; ali kad je trešnja postala sve jača, a podzemna tutnjava i grmljavina sve užasnija, kad sam opazio, kako se zid nada mnom opasno naginje, i čuo, kako na zvoniku sv. Marka zvona od same trešnje zazvoniše, skočio sam, da pobjegnem i spasim glavu. Kad sam došao do staklenih vrata, koja su iz hodnika vodila u malo dvorište, a odavle pod kućnu vežu, srušio se jedan dimnjak baš pred vrata te nam je zakrčio put. Srećom je podzemni orkan jenjao, zemlja se smirila i ja pokupih knjige, da se uputim u školu. Na ulici sve je bilo krš i pustoš: kolnik i nogostupi puni crepovlja, popadalog s krovova i ruševina oborenih dimnjaka; zidovi kuća popucani, prozori polomljeni, a došavši iza ugla Mletačke ulice na Markov trg ugledao sam, kako je čitav zabat zapadne fasade, koju su u ono doba obnavljali zidari, srušen, te je kroz nastali otvor provirila konstrukcija krova. Pod skelama je ležao u smrtnim trzajima jedan od zidara, koji je nastradao....” 

Ima svega Bandićev luksuz: Rakije plaća 150 eura, cipele tisuću eura...

Dokumenti kazuju da je do udara došlo u 7 sati, 33 minute i 50 sekundi. Epicentar je bio sjeveroistočno od Zagreba, između Kraljeva Vrha, Zeline i Kašine. Do kraja godine Zagrepčani su osjetili još 75 potresnih udara razne jačine, Josip Torbar piše kako  je u Zagrebu oštećena gotovo polovina svih postojećih zgrada. Truhelka dalje niže  tragične slike.  

“Ista pustoš bila je” piše, “u Gospodskoj ulici i na Katarininu trgu, gdje je lijepa fasada crkve sv. Katarine na više mjesta pokazivala znatne pukotine. Zgrada gimnazije, koliko se u prvi mah razabralo, nije mnogo stradala; ali kad se pred njom sakupilo više đaka, rečeno nam je, da danas ne će biti obuke, te se nas nekolicina drugova uputismo da razgledamo, što je potres učinio od Gornjega grada. Ulicama je lutao prestrašeni i obezglavljeni svijet, koji je poluodjeven izletio iz kuća, da spasi glavu. Krovovi su bili izrešetani, kao da su im topovski hitci raznijeli crepovlje, a većina dimnjaka je ležala oborena na cesti i zakrčila prolaz. 

Zidovi su bili tako popucani, da se kroz pukotine moglo zaviriti u sobe. Srećom nije bila porušena ni jedna kuća. One stare, neugledne gornjogradske građevine oduprle su se potresu i ostale čitave prkoseći katastrofi, što ju je priroda spremila Zagrebu. Gričko brdo se junački držalo. Donji grad je bio kud i kamo jače poharan, a stradale su osobito novije zgrade. Udarci su se potresa, iako u sve manjoj mjeri, ponavljali cio dan i građanstvo zahvati pod večer prava panika. Tko je mogao, bježao je iz Zagreba a tko nije, izletio je na ulicu, trgove, u Tuškanac ili u Maksimir i tu provodio noć pod vedrim nebom ili pod šatorima. Srećom je ona jesen do kasno pred zimu bila izvanredno blaga, topla i vedra. 

Panika je postala još veća, kad je u Zagreb došao dr. Falb, stručnjak za sejzmografske pojave, od koga se Zagreb nadao doznati, hoće li se i kad će se ponoviti potres; a on je samo mudro šutio, davao maglovite izjave ili je razlagao svoju teoriju o općim uzrocima potresa. To zagrebački purgeri naravski nisu razumijevali, a nije im ni stalo bilo do toga, kako nastaje potres, koliko do toga, kada će se ponoviti...” 

Trešnja tla se nastavila tjednima, kao i život Zagrepčana u strahu, doznajemo na stranicama Povijesnog muzeja. Grad je neko vrijeme bio bez javne rasvjete, škole su bile zatvorene, trgovački promet smanjen, a zamro je i svaki društveni i kulturni život. Pretpostavlja se da je oko 6000 ljudi, dakle čak petina cjelokupnog stanovništva, u strahu nakon potresa napustila Zagreb. August Šenoa je plakao cijeli dan misleći da je sve gotovo; ali se već idućeg dana oporavio.

Hobotnica Bandićeva tajna mreža: Od šefa krim-policije do obavještajaca

“Sve do Božića”, nastavlja Truhelka, “ponavljali su se udarci potresa u razmacima po jakosti sve slabijima, dok se zemaljska kora nije posve smirila. Mi u Mletačkoj ulici nismo cijelo to vrijeme napuštali kuće, jer su njeni debeli zidovi i svodovi odoljeli prvom i najjačem nasrtaju, pa je bilo vjerojatno, da će odoljeti i slabijim udarcima, koji su se kasnije ponavljali.” 

A onda slijedi nevjerojatan preokret! 

“Potres”, zaključuje Truhelka, “koji se u prvi čas smatrao katastrofom za Zagreb, pokazao se po svojim posljedicama upravo blagotvornim, jer se u čitavoj Evropi organizirala sabirna akcija za postradale; u Zagreb je došlo novaca sa svih strana, da se njime poprave štete. Oštećenici su dobivali obilne potpore za obnovu kuća, zajmove za novogradnje, i Zagrebom razvila se na sve strane građevna djelatnost, kakve taj stari grad ne pamti. Novogradnje nicahu kao pečurke, nastaše nove ulice, a stare se širile i produživale kao kraci polipa prema sve daljoj periferiji te grad postade iz dana u dan ljepši i prostraniji, a ono 30.000 stanovništva pomnožalo se brzo na 40.000. Sve je to bila posljedica potresa i plod evropske solidarnosti, koja je pod dojmom prirodne katastrofe pritekla u pomoć gradu, koji se od potresa probudio iz stoljetnog drijemeža...” 

Davno prije osnivanja Europske unije Zagreb je, dakle, osjetio europsku solidarnost. “Novčana pomoć unesrećenima stizala je iz cijele Europe”, čitamo na Wikipediji. 

“Najveći dio priloga uplaćen je na području Austro-Ugarske, no sredstva su skupljena i u Kopenhagenu, Istanbulu, Cardiffu, Londonu, Parizu, Bernu, Sofiji, Aleksandriji, a pomoć je poslao i papa Lav XIII.” 

Zgrade su oblikovali najbolji austrijski, njemački i mađarski arhitekti i dizajneri, koji su današnjem središtu grada dali njegov urbani, ljupki, otmjeni izgled, grada po mjeri ljudi. Od Lenucijeve potkove do mirogojskih arkada, od Glavnoga kolodvora do Ilice, sve je rađeno prema najvišim standardima, koji savršeno precizno pokazuju kakvo je estetsko ruglo,  prometni i životni kaos i teški urbanistički pad doživio Zagreb iz vremena kumova i pajdaša. 

Korupcija Bandićevi plaćenici: Nisu samo vlasnici Adventa, još je gore...

Franjo Josip, koji je kod nas bio i omiljen i ozloglašen (malo je naših baka i djedova koji Franju nisu navodili kao najboljeg vladara ovih prostora), Zagrebu je sagradio i Hrvatsko narodno kazalište, kao i mnoge druge ustanove, za što i danas živi u sjećanju ljudi, a duga šetnica u Opatiji nosi njegovo ime. 

Dobro je rekao Krleža, vrijede samo oni čiji se spomenici bar jednom ruše pa onda ponovo, izdržavši kušnju vremena, ponovo dižu. Miki Bandić htio je biti ravan Amrušu i Holjevcu, a ostat će zapisan kao čovjek čiji je stolac vrjedniji od dara teško ranjenom gradu.