Misterij: Šest ljudi priznalo ubojstva koja nisu počinili
"Sindrom nepovjerenja u memoriju" termin je kojeg je skovao Islanđanin Gisli Gudjonsson, nekadašnji detektiv.
Relativno je to nov koncept u forenzičnoj psihologiji, a ekstenzivno se istražuje proteklih 30 godina. Ono što je možda najzanimljivije jest priča koja se također odvila na Islandu, a koja je temelj prema kojem je Gudjonsson skovao svoju teoriju.
U siječnju 1974. godine 18-godišnji Gudmundur Einarsson vraćao se kući sa tuluma u gradu Hafnarfjorduru, južno od Reykjavika. Kući, koja je bila udaljena 10 kilometara, nikada nije došao. Vozači su kasnije govorili kako su teturajućeg mladića vidjeli u društvu još jednog muškarca kako pokušava "uhvatiti" prijevoz kući, a neki kažu kako je bio posve sam.
Bespuća smrznute lave i zaleđenog tla prekrivenog s pola metra snijega pretraživana su nekoliko tjedana. Iako posve morbidno, neobjašnjeni su nestanci problem koji Island mori oduvijek.
"Tijekom desetljeća niz je ljudi samo nestao, nikada nisu nađena tijela. Neki kažu da su otišli živjeti ispod lave, kod vilenjaka imena Huldurfolk", kaže za BBC lokalni policajac Snorri Magnusson.
Sve bi ostalo na tome da deset mjeseci kasnije otac dvoje djece Geirfinnur Einarsson, 32-godišnjak, nije također nestao, a da nikada nije pronađeno njegovo tijelo. Jedne večeri u studenom Geirfinnur je dobio telefonski poziv, odvezao se u kafić u Keflaviku, parkirao svoj auto u kojem je ostavio ključ - i više nikada nije viđen.
Odvjetnik Valtyr Sigurdsson odlučio se posvetiti slučaju i pročešljali su svaki aspekt Einarssonovog života. Šuškalo se da je ilegalno prodavao alkohol ali o tome nitko ništa nije saznao. U državici od 300.000 ljudi nisu čak uspjeli niti locirati osobu koja je Einarssona telefonski nazvala da se nađu u kafiću. Skoro godinu dana kasnije, i ova je istraga zamrla.
Lokalna je policija bila pod neviđenom paljbom javnosti nerazriješenog ubojstva taksi vozača 1968. godine, tako da su bili i više no "nabrijani" da riješe slučajeve. Načuli su kako bi o Geirfinnurovoj smrti nešto mogao znati momak imena Saevar Ciesielski, sitni kriminalac koji se posebno isticao i radi svog poljskog imena. Tu i tamo švercao je marihuanu iz Danske, no do 1975. nikada nije završio u zatvoru, piše BBC.
Te je godine policija radi nekog sličnog, malog zločina, došla u njegov stan u mjestašcu Hafnarfjorduru gdje su uhitili Saevara i njegovu djevojku, Erlu Bolladottir. Napustili su i svoju 11 tjedana staru kći.
Erla je na ispitivanju priznala makinacije s marihuanom kada su je, pri izlasku, zaskočili s fotografijom Gudmundur Einarsson kojeg je Erla prepoznala s tuluma otprije nekoliko godina. I danas nije jasno zašto je policija, toliko dugo nakon nestanka Einarssona, upravo Erli odlučila pokazati njegovu fotografiju.
Erla je, nepromišljeno, rekla kako se sjeća tuluma s kojeg je jedva čekala pobjeći ali i noćne more radi koje je pomokrila krevet - san da njezin partner Saevar i njegovi prijatelji nešto šapuću ispred prozora. Sada više nije bila sto posto sigurna je li to samo bio ružan san.
"Sekundu nakon toga unijeli su mi se u lice i rekli da neću nikada više vidjeti svijetlo dana ako im ne kažem što se točno dogodilo Gudmundur Einarssonu", rekla je godinama kasnije Erla.
Nije to bila puka prijetnja, jer ju se radi težine navodnog zločina moglo neograničeno dugo držati u samici. Redala su se ispitivanja, neka pristojna, neka agresivna, a Erla je sve više sumnjala u vlastitu memoriju - je li zaista bilo moguće da se ispred kuće, ili čak njezinih očiju, desilo ubojstvo kojeg se ona ne sjeća.
Falila joj je kći, i nakon jednog 10-satnog ispitivanja Erla je odlučila potpisati izjavu kako je vidjela Saevara i troje njegovih prijatelja da tijelo zamataju u plahtu, i da je riječ o tijelu Gudmundura Einarssona. Bila je sigurna kako će ta izjava, bez ikakvih fizičkih dokaza, biti odbačena, a ona će se vratiti kćeri.
Kada je papir, pak, pokazan Saevaru on je odjednom krenuo tvrditi kako možda u tome ima neke istine, te navoditi najbliže prijatelje kao suučesnike.
Prvi je bio "dobri div" Kristjan Vidar Vidarsson koji je u dosjeu imao jednu krađu i pušenje "trave". Sljedeći je bio rabijatni Tryggvi Runar Leifsson koji je bio poznat po tome da divlja kada je pijan, što je često. Iako su obojica već imali neke okršaje s policijom, ovo je bio prvi put da su tako dugo i intenzivno zadržani u pritvoru, bez ikakvog kontakta s drugim ljudima.
Nakon tjedana i tjedana ispitivanja i nesanice, Kristjan i Tryggvi priznači su kako su ubili Gudmundura tijekom svađe oko boce žestokog alkohola te tko će je platiti.
Policija je slavila, a ubrzo im je palo na pamet kako bi ista ekipa, možda, bila odgovorna i za nestanak obiteljskog čovjeka Geirfinnura. Opet su se pozvali na šuškanja da se Saevar poznavao Geirfinnura i za njega govorio kako je bio "blebetalo". Policija je otišla tako daleko da su na sastancima tvrdili kako je uhvaćena ekipa islandski ekvivalent zloglasnog Manson kulta iz SAD-a.
Opet su računali da će Erla, mlada majka koja se bojala osvete, biti idealan izvor informacija. Policija je tu bila lukava, ponudili su joj zaštitu i čak joj pomogli da se preseli u novi stan.
"Vjerujemo da ste iskusili nešto duboko traumatično vezano uz Geirfinnurov nestanak, a mi ćemo vam pomoći da se sjetite", rekli su joj policajci, a Erla je, krivo uvjerena da će si i ovaj puta pomoći da se izvuče iz nevolje, nešto odlučila reći.
Uslijedio je identičan scenarij kao i prije, s tom razlikom da se priča stalno mijenjala. Malo su tvrdili da je Geirfinnur pao s broda, pa da je bila u pitanju tučnjava, a spominjalo se i hladno oružje. Čak je godina i po trebala da se usklade priče kako bi se jedna verzija mogla "prezentirati" sudu.
Valtyr Sigurdsson, tužitelj koji se bavio slučajem, bio je siguran o čemu je riječ.
"Ubijen je slučajno. Upoznao je te ljude i pričao im priče o alkoholu koji im može prodati. Jako su se razljutili kada su shvatili da blefira. Nisu ga planirali ubiti, ali desilo se. Tijelo je onda odneseno u Reykjavik i sakriveno u podrum Kristjanove bake nekoliko dana, prije no što je odneseno u divljinu, stavljeno u plitak grob i zapaljeno", tvrdio je tada Sigurdsson.
Jedini je problem što je tlo tako zamrznuto da bi trebao bager da iskopa bilo kakvu vrstu groba - plitkog ili dubokog. Do ljeta 1976. godine četiri su optuženika bila u samici već pola godine. Kristjan i Saevar priznali su ubojstvo Geirfinnura, a stalno su spominjali i tajanstvenog stranca. U zatvoru im se pridružila i Erla.
Upravo tu u priču ulazi i otac "sindroma nepovjerenja u memoriju" Gisli Gudjonsson koji je, kao tada mladi detektiv, primjetio kako i stariji profesionalci više ne "žele puste priče nego i fizičke dokaze". Pa su tako na ljeto 1976. doveli njemačkog superpolicajca Karla Schutza koji je pomogao u rušenju Baader-Meinhof ekipe. Sastavio je ekipu od 10 detektiva i bacio se na posao.
Prvo su počeli tražiti "stranca", a istraga ih je dovela do Gudjona Skarphedinssona, nekadašnjeg učitelja čiji je nadimak, radi tamne kose, uvijek bio "stranac". Svojedobno se družio sa Saevarom, čak mu je posuđivao automobil za švercanje droge od Danske prema Islandu.
Gudjon, koji se deklarirao kao hipi, svejedno je htio pomoći policajcima koje je, kaže, jako poštovao. No, problem je bio u tome što se apsolutno nije mogao sjetiti što je radio tijekom 1974. godine, a kamoli koji dan. No Schutza to nije uvjerilo, on je bio apsolutno siguran kako će dokazati da je čitava ekipa kriva i odgovorna.
Schutz je i Erli rekao kako ima definitivne dokaze da je tijelo Geirfinnura ubačeno u njezin Land Rover i onda prevezeno u divljinu.
"Nagnuo se nad mene i rekao 'ako potpišeš, ja ću se pobrinuti da dobiješ manju kaznu', a ja sam na to podivljala. Bacila sam pepeljaru, knjige, šalice, i onda sam, nakon što me trojica držala, kapitulirala i potpisala. U isto to vrijeme patila sam od depresije jer sam čitavo to vrijeme bila razdvojena od svog djeteta", kaže Erla Bolladottir.
Nastavak na sljedećoj stranici...
Potpisala je, ali i dalje nije bila u stanju odgovoriti gdje je tijelo. Kako bi to riješili policajci su je vodili po divljini, tjerali je da istražuje pustopoljine i nagađa gdje bi tijelo moglo biti. Tijekom dvije godine čak su je 60 puta odveli na "takve šetnje". Ista je priča bila i s Gudjonom.
Njega su, povrh svega, i šopali lijekovima za spavanje i kontrolu raspoloženja, što je pak utjecalo na njegovo ponašanje pa čak i karakter.
Osmog prosinca 1976. godine on je bio posljednji koji je priznao ubojstvo Geirfinnura Einarssona.
"Pitali su me 'jesi li bio u dvorištu u Keflaviku te i te noći'. Ja sam samo rekao 'jesam'. To je moje priznanje", kaže Gudjon.
Sada je cjelokupna šestorka rekla kako su upleteni u oba ubojstva, no iako je istraga trajala dulje od godine dana nije bilo fizičkih dokaza, priče su varirale i nisu se poklapale.
Usprkos tome policija je imala potpisane izjave kako su ili ubili Geirfinnura i Gudmundura ili pak pomogli riješiti se tijela.
Noćna mora nacije privela se kraju, tako su pisali lokalni mediji. Na konferenciji za medije Karl Schutz rekao je kako su "zločine počinili sitni kriminalci koji bi napravili sve što mogu da se dočepaju novca".
Gisli Gudjonsson je u međuvremenu, samo nekoliko tjedana prije, napustio policiju i otišao trenirati za forenzičkog psihologa. U sklopu svog istraživanja je i Gudjona Skarphedinssona podvrgnuo detektoru laži.
Schutz je bio bijesan, a kod Gudjona je skidanje s lijekova i detektor aktivirao osjećaj sumnje, više nije bio tako siguran da je sudjelovao u ubojstvu. Isto se, s vremenom, dogodilo sa svima iz šestorke. Počeli su povlačiti djelove priče, te insinuirati da ih je policijski pritisak i izolacija natjerala da govore (i potpišu) stvari koje ne misle.
Sud je to u potpunosti odbacio i 1977. uslijedile su presude - Saevar Ciesielski dobio je doživotni zatvor, ostalih pet kazne između 12 godina (Gudjon) i tri (Erla).
Gudjon Skarphedinsson, danas luteranski svećenik u zabačenom selu, tijekom 14 mjeseci pritvora i istrage pisao je dnevnik kojeg danas ne voli čitati.
Danas kada čita svoje rukom pisane zabilješke o ispitivanjima, priznanju i krivnji tvrdi da iako je to pisala njegova ruka, to nije bio on.
"Bio sam na lijekovima i pokušavao sam se uhvatiti za neke slamke spasa. Nisam to bio ja u pravom smislu riječi. Sada se ničega ne sjećam", kaže Skarphedinsson o kojem Gisli Gudjonsson kaže da je "školski primjer "sindroma nepovjerenja u memoriju".
Ono što to stanje može pokrenuti je izolacija, neprestano ispitivanje, susretanje s lažnim dokazima te neprekinuto stanje visokog emocionalnog intenziteta.
Kontroverzni je to koncept, piše BBC, posebno zato jer neki policajci to vide kao način na koji se kriminalci mogu izvući iz nevolje. Upravo je zato Gudjonov dnevnik važan - jer je kao tlocrt uma čovjeka koji polagano više ne vjeruje svojim sjećanjima.
Albert Skaftason, koji je radi pomaganja u zločinu odslužio godinu dana kazne, upravo je zato htio razgovarati samo i isključivo s Gudjonssonom koji je pak u arhivima pronašao šokantne fotografije sa već spomenutih "šetnji divljinom" u potrazi za tijelima i grobovima.
Članovi šestorke su na terenu natjerani da se "prave" kako ubijaju policajce na način na koji su, navodno, ubili svoje žrtve. Ponavljanje zločina i mjesta zločina nije neobično, neobično je i pokazatelj je to stanja očaja u to uključiti navodne zločince.
Albert i Gudjon su bili tipovi osoba koji su aktivno htjeli zadovoljiti policiju, no Erla, Kristjan i Tryggvi nikako nisu bili taj profil.
Odgovor je, kaže Gudjonsson, dio fizičke prirode, dio psihološke, a dio je, i dalje, misterij.
Koliko se sustav na njima iživljavao, pokazuje i čista statistika.
Gudjon je u samici proveo 14 mjeseci, a čak je i Erla od kćeri odvojena 105 dana. Tijekom tog vremena intervjuirali su je preko sto puta, a samo je tri puta bio prisutan njezin odvjetnik. Intervjui su se često odrađivali i tijekom noći, a regrutiralo se i zatvorske čuvare da se sprijatelje sa zatvorenicima te iz njih izvlače informacije.
Jedan nekadašnji čuvar kaže kako se Saevaru redovito glava gurala u kantu s vodom i govorilo mu se da će umrijeti ako ne prizna.
"I danas mi je neugodno radi svega toga, to je potpuni podbačaj pravde u takozvanoj civiliziranoj državi", kaže čuvar Hlynur Thor Magnusson.
Tryggvi Leifsson je u samici proveo čak 655 dana tijekom kojih je, potajno, pisao dnevnike koje mu je krijumčario jedan svećenik, i skrivao ih umjesto Leifssona.
Kada je pušten iz zatvora, i prije nego što je umro, dio dnevnika koje nije uništio pročitala je njegova kćer. Priznala mu je to dok je on bio na samrti, a njemu je, kaže kći Krisstin, zapravo bilo drago. Bio je sretan što ona sada zna njegovu stranu priče.
Upravo su i ti dnevnici pomogli Gisliju da slučajeve ponovno pokrene na sudu i da se opet, godine 2011., krene istraživati. Danas je zaključak kako nitko od njih nije imao nikakve veze, niti išta znao o nestancima dvojice muškaraca.
To što je islandska policija napravila utjecala je na živote šestorke više nego išta što im se dogodilo prije ili kasnije.
Gudjon je, kaže sam o sebi, takva ruina od čovjeka da ponekada i dalje vjeruje da je zločinac, dok Erla jedino što želi jest neku vrstu pravde, i da ih društvo prestane gledati kao kriminalce.
"Želim da moja unučad zna da nisam ubojica", kaže.
Saevar Ciesielski godinama je pokušavao izbrisati dosje i preokrenuti presudu, preselio se u Dansku gdje je živio na ulici i umro kao beskućnik.
Erla Bolladottir živi na Islandu s kćeri i obitelji, te azilante i doseljenike podučava jezik.
Kristjan Vidarsson ženio se i dobio dvoje djece, ali se rastao i prekinuo kontakte s njima. Radio je čitav niz neobičnih manualnih poslova. Živi sam u Reykjaviku i ne želi komentirati slučaj.
Tryggvi Leifsson bavio se uređenjem interijera te dobio troje djece, a umro je od raka 2009. godine.
Albert Skaftason ima obitelj i bavi se djecom s problemima u razvoju, a nikada javno nije komentirao slučaj.
Gudjon Skarphedinsson je luteranski svećenik koji je jedno vrijeme živio u Danskoj dok se nije vratio na Island.
U rujnu 2018. islandski je Vrhovni sud ukinuo kazne, i obrisao dosjee petorki, a Erla Bolladottir i dalje vodi kampanju da se izbriše njezina presuda o krivokletstvu.
I dalje se ne zna što se dogodilo Guðmunduru i Geirfinnuru, niti gdje su im tijela.