Krajem šezdesetih i početkom sedamdesetih Washingtonom i okolicom grada bilo je mnogo slučajeva ubojstava, a mlada policajka Romaine Jenkins bila je prva žena u odjelu za ubojstva. Poslana je kako bi istraživala ubojstva djece i pobačaje, koji su tada bili protuzakoniti, a muški kolege koji su imali djecu mahom se time nisu htjeli baviti.
No već na početku karijere zadesili su je slučajevi koje još uvijek nosi sa sobom - o njima stalno razmišlja, neprestano prolazi kroz dokumente i prisjeća se čega se sve sjeća, piše The Washington Post. Ubojstvo šest djevojaka, u dobi od 10 do 18 šokiralo je zajednicu. One su otete na cesti, silovane ili čak zlostavljane nakon smrti, udavljene, te odbačene negdje pokraj ceste. Slučaj je godinama privlačio pažnju, a bio je to prvi puta da se, danas 75-godišnja Jenkins, susrela sa zločinima serijskog ubojice.
Jenkins je već 24 godine u mirovini, no nema dana, kaže, kada ne razmišlja u sudbini djevojčica. Budi se razmišljajući o fizičkim dokazima koji su joj stotine puta prošli kroz ruke - zašto je svježe izravnana kosa jedne od žrtava postala kovrčava, znači li to da ju je ubojica prao?
"Ti su slučajevi postali dio mog DNK, nema dana kada ne razmišljam o njima, i to ću raditi dok u meni ima života", kaže Jenkins koja kada na televiziji ili u novinama pročita nešto što misli da bi moglo imati veze sa slučajevima odmah odlazi kopati kroz čak deset kutija kopija dokumenata. Jenkins se ubojstvima aktivno bavila tada, a 2000-ih je njezin posao nastavio detektiv James Trainum.
Detektivka je za vrijeme prvog ubojstva imala 28 godina, kada je došao poziv da je pokraj autoceste pronađeno tijelo. Ulice su bile prepune prosvjednika protiv rata u Vijetnamu, pa je promet bio otežan. Žrtva je bila, ispostavilo se, 13-godišnja Carol Spinks, sramežljiva osnovnoškolka koja je po cijele dane vani igrala gumi-gumi.
Oteta je šest dana ranije nakon što ju je starija sestra Valerie natjerala da ode u dućan po smrznutu hranu i sodu. Djevojčici je, kao i ostalih sedmero braće i sestara, bilo strogo zabranjeno po noći napuštati kuću, a majka je bila u posjeti kod tete. Mama je Carol čak vidjela na putu u dućan te joj je rekla neka obavi kupnju ali da ju kod kuće čeka "tradicionalna kazna remenom jer je bila neposlušna", međutim Carol se nikada nije vratila kući.
"Ubojicu u svojoj glavi vidim kako se vozi kvartom i gleda djevojčice koje okvirno poznaje, zna iz kojih su obitelji i gdje stanuju. Upravo zato jer je i on njoj poznat uspije nagovoriti Carol da s njime uđe u automobil. Vozi ju doma gdje ju nekoliko dana drži na životu, i uživa u svojoj fantaziji. I onda mu sine da je više ne može vratiti na cestu, stvar je kulminirala, mora je ubiti", kaže o prvom slučaju detektiv Trainum.
Carol je bila silovana, imala je porezotine po trupu, rukama i licu ali je preminula od davljenja, a na njezinom su tijelu nađeni ostaci zelene tkanine. U želucu su pronađeni ostaci hrane, točnije citrusa, što je pokazatelj da ju je ubojica i hranio. Slučaj su vodili drugi detektivi, sada već pokojni, no Jenkins si nije mogla pomoći a da se ne upozna sa svakim detaljem slučaja.
Deset tjedana kasnije pronađeno je tijelo druge djevojke. Tijelo pokraj ceste jednom je već prijavljeno policiji no nitko nije došao pogledati o čemu je riječ. Tjedan dana kasnije opet je uslijedio poziv, a kada je bijesni policijski načelnik Charles Baden otišao tamo tijelo je već bilo toliko raspadnuto da se nije moglo razaznati kako je djevojka ubijena, a pronađena je nedaleko od mjesta gdje je nađena i Carol Spinks. Mrtvozornik joj je morao odrezati prste kako bi dobio otiske prstiju, s obzirom da još nije bilo DNK testova. Ime joj je bila Darlenia Denise Johnson, i imala je 16 godina.
Samo devet dana nakon Johnson jedan je autostoper pronašao tijelo 10-godišnje Brende Faye Crockett. Detektiv Szukalowski, tada 27-godišnjak, prvi je došao na scenu zločina. Ubojica je silovanu i udavljenu djevojčicu ostavio daleko od svoj prvotnog kvarta, na ledini kraj ceste, vjerojatno u pokušaju da policiju makne što dalje od mjesta u kojem "lovi" i obitava.
Ubojica se, kaže policija, očigledno bojao kako ga je netko spazio jer je po prvi puta nazvao obitelj žrtve. Brenda je bosa, sa viklerima u kosi, otišla u lokalni dućan kupiti pseću hranu za tri obiteljska psa, i nikada se nije vratila. Majka ju je mahnito tražila po kvartu, a sestra Bertha je sa majčinim dečkom ostala u obiteljskoj kući kada je zazvonio telefon. Na liniji je bila uplakana Brenda.
"Je li me mama vidjela? Ja sam sad u Virginiji, uzeo me jedan čovjek u automobil", rekla je Brenda. Majčin je partner tražio da razgovara sa muškarcem, no Brenda se samo pozdravila i linija je prekinuta. Kada je tijelo pronađeno, njezina su bosa stopala bila potpuno čista, kao da ih je netko oprao.
Jenkins ima svoju teoriju o pozivu. Možda je ubojica znao majku djeteta, te se uplašio je li ga vidjela pa je htio provjeriti. Čak je dva puta nazvao kako bi se osigurao da obitelj ne zna tko je on i gdje je odveo curicu.
"Dućan je bio iza ugla i kada se sestra dugo nije vratila majka ju je otišla potražiti. Kada je Brenda pitala "je li me majka vidjela" meni je postalo jasno da je ona vjerojatno sjedila u nekom autu i vidjela majku kako je traži", rekla je godinama kasnije njezina sestra Bertha.
Prvog listopada 1971. godine nestala je 12-godišnja Nenomoshia Yates koja je također oteta na putu u dućan gdje su je poslali da kupi šećer i brašno. Njezino je još toplo tijelo pronašao 16-godišnjak jer je bilo na mjestu gdje je bilo gotovo nemoguće ne primijetiti ga. Ubojica, kojeg su mediji prozvali The Freeway Phantom, počinje uživati u pažnji i svoje žrtve odbacuje na mjestu gdje ih se najlakše može naći.
Nastavak na sljedećoj stranici...