"Sindrom nepovjerenja u memoriju" termin je kojeg je skovao Islanđanin Gisli Gudjonsson, nekadašnji detektiv.
Relativno je to nov koncept u forenzičnoj psihologiji, a ekstenzivno se istražuje proteklih 30 godina. Ono što je možda najzanimljivije jest priča koja se također odvila na Islandu, a koja je temelj prema kojem je Gudjonsson skovao svoju teoriju.
U siječnju 1974. godine 18-godišnji Gudmundur Einarsson vraćao se kući sa tuluma u gradu Hafnarfjorduru, južno od Reykjavika. Kući, koja je bila udaljena 10 kilometara, nikada nije došao. Vozači su kasnije govorili kako su teturajućeg mladića vidjeli u društvu još jednog muškarca kako pokušava "uhvatiti" prijevoz kući, a neki kažu kako je bio posve sam.
Bespuća smrznute lave i zaleđenog tla prekrivenog s pola metra snijega pretraživana su nekoliko tjedana. Iako posve morbidno, neobjašnjeni su nestanci problem koji Island mori oduvijek.
"Tijekom desetljeća niz je ljudi samo nestao, nikada nisu nađena tijela. Neki kažu da su otišli živjeti ispod lave, kod vilenjaka imena Huldurfolk", kaže za BBC lokalni policajac Snorri Magnusson.
Sve bi ostalo na tome da deset mjeseci kasnije otac dvoje djece Geirfinnur Einarsson, 32-godišnjak, nije također nestao, a da nikada nije pronađeno njegovo tijelo. Jedne večeri u studenom Geirfinnur je dobio telefonski poziv, odvezao se u kafić u Keflaviku, parkirao svoj auto u kojem je ostavio ključ - i više nikada nije viđen.
Odvjetnik Valtyr Sigurdsson odlučio se posvetiti slučaju i pročešljali su svaki aspekt Einarssonovog života. Šuškalo se da je ilegalno prodavao alkohol ali o tome nitko ništa nije saznao. U državici od 300.000 ljudi nisu čak uspjeli niti locirati osobu koja je Einarssona telefonski nazvala da se nađu u kafiću. Skoro godinu dana kasnije, i ova je istraga zamrla.
Lokalna je policija bila pod neviđenom paljbom javnosti nerazriješenog ubojstva taksi vozača 1968. godine, tako da su bili i više no "nabrijani" da riješe slučajeve. Načuli su kako bi o Geirfinnurovoj smrti nešto mogao znati momak imena Saevar Ciesielski, sitni kriminalac koji se posebno isticao i radi svog poljskog imena. Tu i tamo švercao je marihuanu iz Danske, no do 1975. nikada nije završio u zatvoru, piše BBC.
Te je godine policija radi nekog sličnog, malog zločina, došla u njegov stan u mjestašcu Hafnarfjorduru gdje su uhitili Saevara i njegovu djevojku, Erlu Bolladottir. Napustili su i svoju 11 tjedana staru kći.
Erla je na ispitivanju priznala makinacije s marihuanom kada su je, pri izlasku, zaskočili s fotografijom Gudmundur Einarsson kojeg je Erla prepoznala s tuluma otprije nekoliko godina. I danas nije jasno zašto je policija, toliko dugo nakon nestanka Einarssona, upravo Erli odlučila pokazati njegovu fotografiju.
Erla je, nepromišljeno, rekla kako se sjeća tuluma s kojeg je jedva čekala pobjeći ali i noćne more radi koje je pomokrila krevet - san da njezin partner Saevar i njegovi prijatelji nešto šapuću ispred prozora. Sada više nije bila sto posto sigurna je li to samo bio ružan san.
"Sekundu nakon toga unijeli su mi se u lice i rekli da neću nikada više vidjeti svijetlo dana ako im ne kažem što se točno dogodilo Gudmundur Einarssonu", rekla je godinama kasnije Erla.
Nije to bila puka prijetnja, jer ju se radi težine navodnog zločina moglo neograničeno dugo držati u samici. Redala su se ispitivanja, neka pristojna, neka agresivna, a Erla je sve više sumnjala u vlastitu memoriju - je li zaista bilo moguće da se ispred kuće, ili čak njezinih očiju, desilo ubojstvo kojeg se ona ne sjeća.
Falila joj je kći, i nakon jednog 10-satnog ispitivanja Erla je odlučila potpisati izjavu kako je vidjela Saevara i troje njegovih prijatelja da tijelo zamataju u plahtu, i da je riječ o tijelu Gudmundura Einarssona. Bila je sigurna kako će ta izjava, bez ikakvih fizičkih dokaza, biti odbačena, a ona će se vratiti kćeri.
Kada je papir, pak, pokazan Saevaru on je odjednom krenuo tvrditi kako možda u tome ima neke istine, te navoditi najbliže prijatelje kao suučesnike.
Prvi je bio "dobri div" Kristjan Vidar Vidarsson koji je u dosjeu imao jednu krađu i pušenje "trave". Sljedeći je bio rabijatni Tryggvi Runar Leifsson koji je bio poznat po tome da divlja kada je pijan, što je često. Iako su obojica već imali neke okršaje s policijom, ovo je bio prvi put da su tako dugo i intenzivno zadržani u pritvoru, bez ikakvog kontakta s drugim ljudima.
Nakon tjedana i tjedana ispitivanja i nesanice, Kristjan i Tryggvi priznači su kako su ubili Gudmundura tijekom svađe oko boce žestokog alkohola te tko će je platiti.
Policija je slavila, a ubrzo im je palo na pamet kako bi ista ekipa, možda, bila odgovorna i za nestanak obiteljskog čovjeka Geirfinnura. Opet su se pozvali na šuškanja da se Saevar poznavao Geirfinnura i za njega govorio kako je bio "blebetalo". Policija je otišla tako daleko da su na sastancima tvrdili kako je uhvaćena ekipa islandski ekvivalent zloglasnog Manson kulta iz SAD-a.
Opet su računali da će Erla, mlada majka koja se bojala osvete, biti idealan izvor informacija. Policija je tu bila lukava, ponudili su joj zaštitu i čak joj pomogli da se preseli u novi stan.
"Vjerujemo da ste iskusili nešto duboko traumatično vezano uz Geirfinnurov nestanak, a mi ćemo vam pomoći da se sjetite", rekli su joj policajci, a Erla je, krivo uvjerena da će si i ovaj puta pomoći da se izvuče iz nevolje, nešto odlučila reći.
Uslijedio je identičan scenarij kao i prije, s tom razlikom da se priča stalno mijenjala. Malo su tvrdili da je Geirfinnur pao s broda, pa da je bila u pitanju tučnjava, a spominjalo se i hladno oružje. Čak je godina i po trebala da se usklade priče kako bi se jedna verzija mogla "prezentirati" sudu.
Valtyr Sigurdsson, tužitelj koji se bavio slučajem, bio je siguran o čemu je riječ.
"Ubijen je slučajno. Upoznao je te ljude i pričao im priče o alkoholu koji im može prodati. Jako su se razljutili kada su shvatili da blefira. Nisu ga planirali ubiti, ali desilo se. Tijelo je onda odneseno u Reykjavik i sakriveno u podrum Kristjanove bake nekoliko dana, prije no što je odneseno u divljinu, stavljeno u plitak grob i zapaljeno", tvrdio je tada Sigurdsson.
Jedini je problem što je tlo tako zamrznuto da bi trebao bager da iskopa bilo kakvu vrstu groba - plitkog ili dubokog. Do ljeta 1976. godine četiri su optuženika bila u samici već pola godine. Kristjan i Saevar priznali su ubojstvo Geirfinnura, a stalno su spominjali i tajanstvenog stranca. U zatvoru im se pridružila i Erla.
Upravo tu u priču ulazi i otac "sindroma nepovjerenja u memoriju" Gisli Gudjonsson koji je, kao tada mladi detektiv, primjetio kako i stariji profesionalci više ne "žele puste priče nego i fizičke dokaze". Pa su tako na ljeto 1976. doveli njemačkog superpolicajca Karla Schutza koji je pomogao u rušenju Baader-Meinhof ekipe. Sastavio je ekipu od 10 detektiva i bacio se na posao.
Prvo su počeli tražiti "stranca", a istraga ih je dovela do Gudjona Skarphedinssona, nekadašnjeg učitelja čiji je nadimak, radi tamne kose, uvijek bio "stranac". Svojedobno se družio sa Saevarom, čak mu je posuđivao automobil za švercanje droge od Danske prema Islandu.
Gudjon, koji se deklarirao kao hipi, svejedno je htio pomoći policajcima koje je, kaže, jako poštovao. No, problem je bio u tome što se apsolutno nije mogao sjetiti što je radio tijekom 1974. godine, a kamoli koji dan. No Schutza to nije uvjerilo, on je bio apsolutno siguran kako će dokazati da je čitava ekipa kriva i odgovorna.
Schutz je i Erli rekao kako ima definitivne dokaze da je tijelo Geirfinnura ubačeno u njezin Land Rover i onda prevezeno u divljinu.
"Nagnuo se nad mene i rekao 'ako potpišeš, ja ću se pobrinuti da dobiješ manju kaznu', a ja sam na to podivljala. Bacila sam pepeljaru, knjige, šalice, i onda sam, nakon što me trojica držala, kapitulirala i potpisala. U isto to vrijeme patila sam od depresije jer sam čitavo to vrijeme bila razdvojena od svog djeteta", kaže Erla Bolladottir.
Nastavak na sljedećoj stranici...
