Prije točno jedne godine premijer Albanije Edi Rama uvidio je da je vrag odnio šalu. Na ulice Tirane izašle su tisuće prosvjednika koje je organizirala opozicija, uglavnom demokršćani iz Demokratske stranke Albanije, kako bi tražili njegovu ostavku.

"Pretvorili se Albaniju u europsku Kolumbiju!", izvikivali su ozlojeđeni građani.

Vrlo je lako moguće da je to bio trenutak u kojem se albansko pravosuđe pokrenulo. Kako se poslije ispostavilo, narednih mjeseci krenula je ogromna akcija koja je kulminirala u listopadu ove godine kada je 1500 policajaca u tri dana pouhićivalo 27 ljudi, među njima i tri policajaca, zaplijenilo 182,5 kilograma opijuma.

Stradao je čak i sad već bivši parlamentarac vladajuće Socijalističke stranke Arben Ndoka kojega je pravosuđe raskrinkalo da je preko njega novac albanskih narko-klanova išao u nekretninski biznis u popularnim turističkim mjestima.

Pisao je tada Deutsche Welle o još nizu tipova iz struktura vlasti koji su stradali u akciji, o doslovno "početku pravog rata protiv organiziranog kriminala" u zemlji koja bez toga ne bi imala nikakve šanse ući u EU. Uopće tijekom cijele 2018. britanski su mediji povremeno pisali o "albanskoj mafiji" koja kontrolira trgovinu kokainom u toj zemlji i o "brutalnim, zastrašujućim bandama" koje su se "premrežile diljem Britanije posljednjih nekoliko godina".

Bilo je tu, činjenica je, i "Brexiter-skog" motiva da se dokaže da svi britanski problemi potječu od imigranata kako bi se raspalile najniže ksenofobne strasti.

No, isto tako je činjenica da su desetljeća kombinacije ratova na Balkanu, divlje tranzicije nakon raspada socijalističkih republika i siromaštvo doveli do onoga što zapad EU-a danas poznaje kao "albanska mafija", koja kontrolira najveći udio trgovine heroinom i još nekih stvari. Mediji su objavljivali spektakularne fotografije kriminalaca po društvenim mrežama, koji redovito imaju na tisuće sljedbenika.

Olsi Beheluli, maneken i gangster, uslikao se dok pozira okružen ogromnih hrpama novca, da bi potom bio osuđen na 11 godina zatvora.

Alberta Memiu prijatelji su zvali "Diti", pa se on dao uslikati kako ušmrkuje natpis "Diti" ispisan kokainom. Fotografiju su mu policajci pronašli u mobitelu. Luanu Plackom policajci su pronašli fotku kako leži na kožnom kauču dok u ruci drži bogatu lepezu novčanica. Njega je ubrzo posao s prostitucijom i krijumčarenjem ljudi koštao presude od 23 godine zatvora. Tristen Asllani uhvaćen je sa 21 kilogramom kokaina u automobilu.

SRAMOTA Srbi, Rusi, Talijani: Najgori mafijaši kriju se u Hrvatskoj

Jedan od najvećih koje je britanska policija do sada razbila bio je kralj kokaina Klodjan Copja, čijoj se bandi pripisuje da su po Londonu i jugoistoku Engleske uspjeli raspačati kokaina u vrijednosti od 150 milijuna funti. Cijela priča redovito je popraćena mačo nabildanim poziranjem, ekstremno skupim automobilima, stvarima kakvih smo se nagledali po Hrvatskoj.

Prilog tezi da je u takvom isticanju albanske mafije bilo i ksenofobnog povoda činjenica je da su u Velikoj Britaniji, unatoč rapidnom rastu albanske mafije, još uvijek glavni narkokarteli oni koje vode Irci ili irsko-britanski karteli. Objektivna činjenica s druge strane jest i to da su albanske bande organiziranog kriminala poznate kao one koje puno češće ubijaju nego što je to slučaj s talijanskom, pravom mafijom koja je sklonija svoj interes prethodno pokušati utjerati "diplomatskim metodama".

The Economist je prije nekoliko dana objavio članak o tom fenomenu ("Pirane iz Tirane", 3. siječnja 2019.) kako bi objasnio da ovdje, zapravo, nije riječ o klasičnoj mafiji, kao što je slučaj, npr., s talijanskom 'Ndranghetom ili Yakuzama, nego o organiziranom kriminalu, istodobno i brutalnijem, ali i takvom koji ne čini čvrsta struktura, nego niz umreženih bandi.

The Economist je naveo nekoliko ilustracija djelovanja ovih bandi.

31. listopada prošle godine atentatori su iz jurećeg automobila izrešetali Johna Macrisa, grčko-australskog gangstera dok se ovaj vozio kroz atensko predgrađe Voula. Vrlo slična situacija u rujnu prošle godine okončala je u New Yorku život Sylvestera Zottole. Čovjek za kojega se tvrdi da je bio član "obitelji Bonanno", ubijen je dok je u McDonaldsu naručivao obrok iz automobila.

Bilo je to točno u vrijeme kulminacije udara albanskog pravosuđa na kriminalne strukture u Albaniji i baš onda kad je Europol albanske bande istaknuo da su po svojoj proširenosti utjecaja po EU uspjeli "preteći čak i ruske mafijaše". Na Zapadu se pisalo o bandama Albanaca i Kosovara, koji si krče put na kokainskoj sceni u Britaniji "ubojstvima i mučenjima", mitologiziralo se "davanje bese", plijenilo pažnju pričama o egzotičnim klanovima koji potječu iz planina sa sjevera Albanije i područja prema Kosovu i Makedoniji.

Bio je to medijski hit i malo se tko u medijima sjetio spomenuti ogromnu većinu Albanaca iz Albanije, s Kosova i iz Makedonije koji su prethodna dva ili tri desetljeća odselili na Zapad kako bi tamo u miru i uz pošteni rad podizali svoje obitelji. Prije desetak godina na rubu slične situacije umalo su se našli i Hrvati.

Rak rana Kako u Hrvatskoj prodaju travu vrijednu milijarde kuna

Tada su "Die Presse", "BBC" i mnogi drugi naveliko pisali o Hrvatskoj kao o "mafiji koja ima svoju državu", o "poplavi kriminala i korupcije u toj zemlji", te o "prijetnji terorizmom i organiziranim kriminalom u Hrvatskoj". Na našu žalost, u tim naslovima bilo je užasno puno istine.

Prije i poslije Hrvata tema su vrlo često bili Srbi. Sada je na red došla Albanija. Jana Arsovska, predavačica na City University of New York i koja desetljeće i pol prati "albansku mafiju", objasnila je kako stoje stvari s najnovijim europskim "etno-mafijaškim hitom". Objasnila je da je "albanska mafija" mit, da naglo obogaćeni tipovi iz Albanije i s Kosova, te ekstremno nasilje tih kriminalaca, ne znači da oni pripadaju organizacijama sa strukturom, tradicijom i ritualima kao, primjerice, Cosa Nostra ili yakuze.

"Vidimo mnoštvo organizacija koje rade neovisno jedna od druge. Oni govore albanski, ali to ne znači da su direktno povezani s organizacijama u Albaniji ili da su etnički isključivo Albanci", kazala je Arsovska.

Objasnila je potom i uzrok ovog fenomena organiziranog kriminala. U prvom redu to da se pakao počeo otvarati s padom komunizma u Albaniji, točnije, da osnovni izvor problema leži 27 godina u prošlosti, u tome što je 1991. tamošnja sigurnosna organizacija Sigurimi rasformirana bez prethodnog plana. 10.000 sasvim pristojno obučenih agenata preko noći je ostalo bez posla i bez ikakvog prihoda. Tranzicija Albanije prepuštena je, dakle, samoj sebi, pukoj stihiji i anarhiji i sve je otišlo k vragu.

Druga točka otvaranja ponora bilo je kad se u Albaniji šest godina poslije u kratkom vremenu raspao niz prevarantskih "piramidalnih shema" zbog čega su mase običnih ljudi ostale bez svojih ušteđevina u ionako teškim životnim prilikama.

Istodobno se ispostavilo da je iz vojnih skladišta pokradeno i rasprodano 550.000 komada oružja, kratkih i dugih cijevi. Konačno, u ratovima krajem 90-ih, prvenstveno na Kosovu, ali i na zapadu Makedonije, uspostavile su se veze između gerilskih boraca, političara i kriminalaca, i to takve da nije bio rijedak slučaj da se pojedine osobe pojavljuju u sve tri uloge odjednom, i to na istaknutim pozicijama.

Nastavak na sljedećoj stranici...

Tu se prije svega misli na rat na Kosovu od veljače 1998. do lipnja 1999. kada je Slobodan Milošević poslao svoju vojsku, zbog čega je izbjeglo ili protjerano na nekoliko mjeseci oko 850.000 Albanaca ili 90 posto albanskog stanovništva. Ubijen je ili nestao 8661 civil Albanac, kao i između 1730 i 3500 Srba i drugih nealbanskih civila. Sveukupno je bilo 13.548 pobijenih civila i vojnika na objema stranama, vrlo često uz grozne ratne zločine.

Rat je trajao sve dok NATO-ovo bombardiranje vojnih i strateških ciljeva Miloševićeve strane, što se odužilo od ožujka do lipnja 1999., nije prisilio Miloševićev režim na povlačenje.

Iz današnje perspektive analiza magazina The Washington Quarterly iz jeseni 1999. djeluje nestvarno, jer su već tada američki stručnjaci za organizirani kriminal i korupciju upozoravali da stvari s Kosovom neće ići dobro ako SAD i NATO ne budu uzeli u obzir prijetnju razvoja područja bezakonja, bez obzira na to što je NATO uz Oslobodilačku vojsku Kosova objektivno pobijedio u tom ratu.

The Washington Quarterly je u tom članku prije skoro 20 godina podsjećao da je do tog trenutka albanska mafija već cijelo desetljeće razgranala šverc raznih vrsta robe, što je, te je takvo stanje već tada preraslo i u šverc drogom, oružjem, naftom posebno prema Makedoniji koju je blokirala susjedna Grčka, pa i u krijumčarenje ljudima. Organiziranim bandama iz Albanije svu podršku, dakako za svoj račun, već tada je pružala talijanska mafija.

"Albanija je ostavljena na rubu da postane područje bezakonja i bez djelotvorne državne vlasti", upozoravao je članak.

"Prešutnim odobrenjem albanskih vlasti i korumpirane policije, tijekom rata se mjesečno krijumčarilo više od 10.000 kosovskih izbjeglica", pisalo je dalje.

Obiteljski geni Sinovi balkanskih mafijaša: Brutalnije ubojice od očeva

Tada se pokazalo da novac ne poznaje etničke granice. To što je završio rat, nije značilo da je prestalo krijumčarenje ljudima. Za vrijeme rata bježali su Albanci, a sada su bježali kosovski Srbi u strahu od osvete Albanaca koji su pretrpjeli brojne tragedije u svojim obiteljima. A organizirani kriminal, kao što je prije toga profitirao na račun očajnih Albanaca, sada je zarađivao na račun očajnih Srba. Na to se nadovezalo krijumčarenje Kurda, Kineza i uopće svih koji su bili voljni platiti 900 dolara po osobi ili 250 dolara po djetetu.

Ovaj biznis cvjetao je još i prije rata. Procjenjivalo se da te kriminalne organizacije samo na izbjeglicama godišnje zarađuju između 3 i 4 milijarde dolara. A droga... Interpol je još 1997. utvrdio da bande s Kosova drže tržišta heroina u Švicarskoj, Austriji, Belgiji, Njemačkoj, Mađarskoj, Češkoj, Norveškoj i Švedskoj. Balkanska ruta godišnje je u Europu dovlačila 80 posto cjelokupne potrošnje heroina vrijednosti oko 400 milijardi dolara.

Opijum iz Afganistana i Pakistana u Turskoj se prerađivao u heroin, zanimljivo, izrazito čist, isto kao što je danas slučaj s kokainom koji raspačavaju srodne albanske bande, da bi se heroin odatle širio cijelom Europom. Pritom se "albanska mafija" pokazivala vrlo maštovitom. Kombinirali su pošiljke droge u jednom smjeru, često sakrivene među mesom ili cvijećem, s naftom ili drugom robom u drugom smjeru. The Washington Quarterly je naveo ilustraciju kakve je to razmjere doseglo u Albaniji u to vrijeme.

Svaki deseti stanovnik trećeg najvećeg grada u Albaniji, Vlore, stajalo je, bio je na neki način uključen u organizirani kriminal. Pojedinci su mogli zaraditi 13.000 dolara godišnje, šefovi skoro pola milijuna, i to je dovelo do toga da su ulicama, posebno Vlore i Drača, skoro preko noći počeli voziti brojni luksuzni automobili iz Italije i Njemačke. Sve to prvenstveno zato što su milijuni ljudi ostavljeni na milost i nemilost tranziciji koja se, prepuštena samoj sebi, izrodila u grabež šačice dovoljno beskrupuloznih ili dovoljno očajnih.

"Bilo bi tragično ako bi, vrativši Kosovo opet na svoju stranu, Zapad izgubio Albaniju od mafije", zaključio je The Washington Quarterly.

Prošle godine o cijeloj toj priči snimljen je i film "Albanian gangster", redatelja Matthewa Browna, kojem je koscenarist bio John Rezaj koji je u filmu ujedno bio i glavni glumac. Uoči premijere filma mnogi su smatrali da će biti riječ o ekranizaciji u kojoj će se Albance, posebno kosovske, prikazati kao dežurne krivce za organizirani kriminal na Zapadu, kao bezočne psihopate, sklone grabeži.

Novi trend Kokain se na Balkanu dila preko pozivnih centara

Priča je, međutim, bila dijelom potaknuta osobnom Rezajevom dramom. Njegova obitelj u 70-ima bila je tako očajna pod režimom Envera Hoxhe u Albaniji da je iz svog doma na sjeveru zemlje krenula jednog dana preko planina prema Crnoj Gori, tada u sastavu SFR Jugoslavije. Riskirali su da ih vlasti, ako bi ih uhvatile, poubijaju ili strpaju u logore. Svejedno otišli, očito bježeći od gladi i totalnog očaja. Majka ga je, pričao je Rezaj, 13 sati nosila kroz dubok snijeg preko planine.

"Ne sjećam se da me je bilo strah, mislim da sam bio premali da bi me bilo strah. Ali se sjećam da je bilo strašno hladno", pričao je za The Balkanistu.

Danas Rezaj živi u New Yorku i u filmu opisuje svijet u koji su se izrodili i Istok i Zapad iz perspektive nekoga tko zna što se dogodilo. Nekoliko godina poslije vratio se u Albaniju i nije imao želju ostati u zemlji koja sad, doduše, više nije bila pod diktaturom, ali je postala mjesto beznađa drugačije vrste.

Bilo je to na početku 90-ih. U filmu je opisao svijet u kojem Albanac koji je dospio do SAD-a samo želi normalno raditi i živjeti, ali je suočen s diskriminacijom zbog svog prezimena, borbom za preživljavanje u Bronxu, o tamošnjoj albanskoj američkoj zajednici i koji, kako to biva, prvo završava u zatvoru zbog nekog bezazlenog prekršaja.

Identična priča preslikala se diljem Zapada, posebno u Londonu gdje je policija samo u prvih pola godine 2018. zaplijenila 450 kilograma najtežih droga. Po etničkoj pripadnosti u Velikoj Britaniji danas na Britance otpada 74 posto svih kriminalnih djela, na Pakistance 2,56 posto, potom na Albance i Rumunje po 1,98 i 1,94 posto.