Najveći ruski izdajica: Jeftino se prodao Britancima
Temperatura je bila minus šest i, unatoč odijelu od tvida i teškom kaputu, Richard Bromhead, šarmantni šef MI6 špijunske ispostave u Kopenhagenu, bio je potpuno smrznut. Bilo je sedam sati ujutro, snijeg je pao preko noći i, unatoč tomu što je drhturio od hladnoće, nije gubio smisao za humor. Smijao se sam sebi dok je čekao KGB-ovog doušnika čije je kodno ime bilo 'Sunbeam' – sunčeva zraka.
Tri dana, Bromhead - staromodni Englez, veseljak koji je dijelio ljude na 'potpuno divne' i 'velika govna' - sjedio je u malom, tijesnom autu bez grijanja, pored sportskog kluba.
Prema informacijama danske sigurnosne službe, izvjesni ruski 'diplomat' Oleg Gordievsky svako je jutro igrao badminton s mladom ženom po imenu Anna, koja je bila članica Danskih mladih komunista.
Službeno, Gordievski je bio drugi tajnik u sovjetskom veleposlanstvu, ali zapravo KGB-ov špijun. U klasičnoj 'ponudi', Bromhead je pokušao od njega stvoriti dvostrukog agenta i natjerati ga da promijeni stranu, piše Daily Mail.
Znao je iz dugogodišnjeg iskustva da je zapošljavanje suparničkog doušnika zahtijeva komplicirani pas de deux. Previše izravan nastup mogao bi uplašiti metu, a previše suptilni pristup mogao bi ostati bez uspjeha.
Dva jutra je promatrao kako Oleg i Anna izlaze iz kluba, rukuju se i zatim svatko od njih ode prema svom automobilu. Danas nije htio više čekati. Ušao je u klub da ih pronađe.
Gordievski je baš bio između dva seta kad ga je britanski špijun spazio. Odmah je prepoznao Bromheada – sretali su se po diplomatskim partijima, pa mu se prijateljski nasmiješio.
Rus nije izgledao iznenađen. Bromhead se zapitao:“Zar me stvarno očekivao?“
Gordievski je mirno nastavio sa svojom igrom, ali njegov um je radio punom parom. Je li sve bilo na mjestu?
Moćni britanski diplomat - kojeg je KGB identificirao kao obavještajnog časnika - činilo se da je na svakom društvenom događaju, a njegov dolazak na prazni teren za badminton znači samo jednu stvar - MI6 ga je pokušavao regrutirati.
A ako je odlučio doći, Gordievsky je znao da je zreo za zaokret.
Bio je pravi KGB-ovac i porijeklom i odgojem i školovanjem: njegov otac i stariji brat bili su u službi i sam je bio angažiran sa sveučilišta kako bi se pridružio elitnoj akademiji. Njegova supruga Jelena, prevoditeljica, također je bila KGB-ovka.
U Sovjetskom Savezu, biti u KGB-u bila je čast i dužnost svakome tko je imao talent i ambiciju. A oni koji bi ušli u probrano društvo, to bi ostali do kraja života.
"Ne postoji bivši čovjek KGB-a", rekao je jednom časnik KGB-a Vladimir Putin. Ovo je bio ekskluzivni klub kojem kad se netko pridruži, ne može otići.
Međutim, Gordievskijev prvi zadatak na zapadu 1966. godine zapravo je trebao poslužiti da mu otvori oči i da nauči pravila igre. Kopenhagen, u koji je stigao, bio je nevjerojatno privlačan nekome tko je iskusio svu težinu i represiju sovjetskog života.
Ovdje su bili elegantni automobili, dizajnerski namještaj, šarene kavane, svijetli restorani, trgovine koje prodaju zbunjujuće proizvode. I, za razliku od Moskve, vrlo malo policajaca.
Opila ga je i Danska i ljudi, parkovi, klasična glazba, neograničene slobode, uključujući i one seksualne, sve to su Danci uzimali zdravo za gotovo.
„Procvjetao sam kao ljudsko biće. Bilo je tolike ljepote, takve otvorenosti i veselje što sam ostavio iza sebe sterilni koncentracijski kamp u Sovjetskom Savezu, kao oblik pakla" napisao je u svom dnevniku Gordievski.
Njegovo otuđenje od komunističkog sustava pretvorilo se u goruću, strastvenu mržnju kada je na televiziji vidio kako sovjetski tenkovi ulaze u Čehoslovačku 1968. da bi slomili optimizam i demokraciju koju je trebalo donijeti Praško proljeće.
S telefona u veleposlanstvu u Kopenhagenu, nazvao je svoju ženu da bi s njom podijelio svoju ogorčenost zbog tog „brutalnog napada na nevine ljude".
Ali s tim pozivom nije poslao poruku samo svojoj ženi, nego i danskoj tajnoj službi i on je to znao. To je bio nagovještaj, kako je kasnije napisao – 'prvi namjerni signal Zapadu'.
Na žalost, Zapad ga je propustio, a njegova gesta ostala je neotkrivena. No, to je bio smjer kojim je krenuo čak i kad je profesionalno počeo napredovati u KGB-u.
Tijekom dvije godine koje je nakon toga proveo u Moskvi još se više uvjerio u silnu korumpiranost i licemjerje tadašnjeg sovjetskog društva. Vrativši se u Kopenhagen 1972. godine kao zamjenik šefa ispostave KGB-a, počeo je čitati Solženjicina, Orwella i zapadnu povijest, otkrivajući užase Staljinizma iz knjiga koje su u SSSR-u bile zabranjene. Godinu dana kasnije opet je počeo sretati simpatičnog i nasmijanog Bromheada na jednoj izložbi. Lijepo su razgovarali, ali nije se naslućivalo ništa od 'posla'. Kao što je jedan časnik MI6 objasnio: 'Morali smo jasno, bez previše očitih znakova, dati do znanja da smo raspoloženi za trgovinu. Ipak trebali smo organizirati sastanak da bi procijenili šanse.''
Kad je tog zimskog jutra završio s badmintonom, Gordievski je došetao do Bromheada s ručnikom oko vrata i ispružio ruku na pozdrav. Dvojica obavještajnih službenika procjenjivala su jedan drugog.
"Oleg nije pokazivalo znakove nervoze", prisjeća se Bromhead. Gordievski je napomenuo da se inače vedri Englez sad činio smrtno ozbiljan. Bromhead je testirao Olega što je mogao bolje.
"Biste li mogli razgovarati sa mnom, tête-à-tête?" Upitao je. "Volio bih imati privatni razgovor s članom vaše službe." Bromhead je otkrio da je znao da je Gordievski bio časnik KGB-a. Crta je probijena.Gordievski nije oklijevao. "Da, volio bih!", odgovorio je.
"Možemo li zajedno ručati?", nastavio je isprobavati Bromhead. Gordievski se složio i predložio restoran u hotelu koji je bio izravno preko puta sovjetskog veleposlanstva, i to za tri dana. Dok se vozio nakon susreta, Bromhead je bio ushićen, ali je osjećao i nelagodu. Gordievsky nije izgledao nimalo iznenađen pristupom. Odabrao je i restoran tako blizu svog veleposlanstva da bi skriveni mikrofon mogao prenijeti cijeli razgovor slušateljima preko puta. Uostalom, tamo su ih mogli vidjeti sovjetski dužnosnici koji su često ručali baš u tom hotelu. Prvi put Bromheadu se činilo da je upao u vlastitu igru, da je zapravo meta on, a ne Gordievski.
"Sve je bilo prejednostavno", rekao je. Kad se vratio u britansko veleposlanstvo odmah je javio centrali u MI6:“Za dragog boga, pa on me pokušava angažirati“ Istovremeno, kad se vratio u svoje veleposlanstvo Gordievski je odmah rekao svom šefu:
„Kontaktirao me tip iz britanskog veleposlanstva. Pozvao me na ručak. Trebam li prihvatiti?“ Pitanje je proslijeđeno u središte KGB-a u Moskvi i tamo su oduševljeno prihvatili:
"Da. Upoznajte ga. Velika Britanija je zemlja od našeg velikog interesa." To je bila Gordievskom polica osiguranja. Nakon što je dobio službeno odobrenje, sada je mogao uspostaviti "sankcionirani kontakt" s MI6, bez da KGB sumnja u njegovu lojalnost. Ali to je bila opasna igra koju je igrao. Što ako ga MI6 samo želi kao poveznicu da ga na kraju izloži, ako postane žrtva? Njegova karijera u KGB-u bila bi gotova. Odmah bi bio vraćen u Moskvu.
I bez sumnje će postati žrtvom logike KGB-a da su ga s druge strane pokušali vrbovati, što bi ga odmah učinilo sumnjivim, dovelo bi do njegovog uhićenja, mučenja i završilo metkom u glavu. Tri dana kasnije, Bromhead je sjedio u restoranu, leđima okrenut prozoru, da bi imao bolji pogled na restoran.
"Pažljivo sam pregledao ostale stolove i tko sjedi za njima, i pokušao među gostima prepoznati još kojeg člana sovjetskog veleposlanstva čije smo fotografije već imali u našem uredu. Činilo se da su svi bili nevini Danci ili turisti. Sjedio sam, pitajući se hoće li Oleg uopće doći." Gordievski je ušao u restoran točno na vrijeme. "Odmah me je vidio pa sam pomislio – je li moguće da su mu već javili koji sam stol rezervirao?“, prisjetio se Bromhead čiji je um odmah upao u uobičajenu špijunsku groznicu.
NASTAVAK NA IDUĆOJ STRANICI....
Nasmiješeni Gordievski je sjeo za stol i Bromhead je osjetio prijateljsku atmosferu dok su uživali u hrani razgovarajući o religiji, filozofiji, glazbi. Gordievski je zapazio da je Englez dobro svladao domaću zadaću jer nije ni jednom pitao o temama koje bi njemu bile zanimljive. Tek kad su došli do kave i žestokog danskog alkoholnog pića akvavit, pitao ga je hoće li Goridevski morati o tom susretu napisati izvještaj?
Odgovor je otkrivao: "Da, ali napisat ću ga vrlo neutralno." Bio je to nagovještaj sporazuma, kojem se Bromhead nadao no to je tek bio blijedi signal. Razišli su se, a Bromhead je bio zbunjeniji nego li ikad.
A onda se dogodilo nešto sasvim neočekivano. Naime, nije se dogodilo ništa. Slučaj Gordievski je umro. Sljedećih osam mjeseci nije bilo nikakvih kontakata. Bromhead, sumnjičav prema Gordievskom, naprosto je tražio druge mete.
Kako su kasnije shvatili, bilo je gotovo nevjerojatno da MI6 propusti takvu priliku, no u špijunaži je slično kao i u ljubavi – malo razdvojenosti može samo raspiriti želju. Gordievski je bio zapanjen što su prolazili tjedni, a da ga nitko više nije kontaktirao, a onda se i silno naljutio.
U tih osam frustrirajućih mjeseci, njegov je entuzijazam toliko narastao da, kad se Englez ponovno pojavio na terenu za badminton u listopadu 1974., Gordievski je bio spreman otići s njim na ručak daleko od sovjetske ambasade gdje nema ni jednog njihovog časnika. Ovaj put bio je odlučan da pogura cijelu stvar.
"Osjećao sam da je vrijeme da sam preuzmem inicijativu", kasnije je prisjetio. Ali najprije je krenuo Bromhead.
"Najprije sam imao ideju da pričamo o svjetskom miru, ali moja intuicija mi je govorila da ne pokušavam s tim. Stoga sam krenuo izravno. Rekao sam mu:'Znam da si KGB-ovac, znam da si radio u Glavnoj upravi, najtajnijem od svih odjela, koji upravlja svim časnicima širom svijeta. Jeste li spremni porazgovarati s nama o onom što znate
Gordievsky nije dao odgovor, pa je Bromhead nastavio: "Recite mi, tko je zamjenik vašeg odjela, osoba zadužena za prikupljanje političko-obavještajnih službi i agenta?" Nastala je pauza, a Rus se široko nasmijao:“Pa ja sam!“
Dakle probili su još jednu liniju. Bromhead je nastavio: "Biste li bili spremni da se vidimo privatno na sigurnijem mjestu?"
Rus je kimnuo prije nego što je dodao: "Nitko ne zna ni za ovaj susret."
Da je KGB otkrio, bio bi isti tren osuđen. Obavještavajući MI6 da nikome nije rekao, dao je sasvim jasan signal da prelazi i da svoj život stavlja u njihove ruke.
Major Oleg Gordievsky iz KGB-a od sada je radio s MI6. "Sunbeam" je gore i trčanje. Od sada će živjeti dva različita i paralelna života, oba tajna i oba u međusobnom sukobu.
Kad je Bromheadovo izvješće o svom susretu s Gordievskom došlo na stol visokih časnika MI6 u Londonu, okupio se krizni stožer da razmotre kako dalje nastaviti suradnju. Tri tjedna kasnije Bromhead i Gordievsky su se susreli u baru. Obojica su na dogovoreno mjesto došli svatko svojim, okolnim putem kako bi se uvjerili da ih nitko ne slijedi. Bromhead je objasnio da je pronašao sigurnu kuću u predgrađu do koje se lako dolazi podzemnom željeznicom. Predložio je Gordievskom da će se susretati u trgovini blizu stana u 19 sati, za tri tjedna. Gordievsky je stigao na vrijeme.
'OCP' u špijunskom žargonu znači 'sigurna kuća' a zapravo je kratica za Operational Clandestine Premises. Od trgovine bila je udaljena svega stojeći za operacijske čarobne prostorije - bila je jedva 200-tinjak metara, ali su krenuli odvojeno, u slučaju da ih netko slijedi.
"Nikad ga nisam pitao ni zašto to radi. Jednostavno nije bilo vremena." Bio je to prvi put da je neki časnik KGB-a pozitivno odgovorio na britanski pristup. Vidjeli su to kao jedinstvenu situaciju da se iskoristi do maksimuma. Gordievski se činio pravom osobom. Bromhead je i dalje bio pomalo sumnjičav prema Gordievskom i vjerovao krajičkom mozga da Gordievski igra igru i da će potopiti cijeli MI6. No, u međuvremenu je prebačen na drugi posao, a njegov nasljednik u suradnji s Gordievskim, postao je Philip Hawkins.
Bio je to kruti Škot koji je svoju zadaću vidio u tome da Gordievskog dobro preispita. Sjeo je i počeo unakrsno ispitivati Bromheada i Gordievskog, koji je ostao zapanjen takvim pristupom. Očekivao je pohvalu i ljudski pristup, a ovaj se prema njemu ponašao kao prema zarobljenom neprijatelju. Ni jedan ni drugi nisu bili očarani ovim susretom ali su dogovorili suradnju. Škot će putovati jednom mjesečno na produženi vikend u Kopenhagen i sastajati se s Gordievskim u dva navrata po dva sata.
Hawkins je Gordievskom dao telefonski broj za hitne slučajeve u Londonu na koji je mogao javiti nešto jako hitno između sastanaka. Kako je vrijeme odmicalo, njihova suradnja pokazala se vrlo učinkovitom iako se zasnivala samo na nužnom poštovanju.
Hawkins, koji je bio dobro upućen u strukturu KGB-a, slušao je, kako je Gordievski opisivao s impresivnom točnošću, svaku upravu, odjel i pododjel rasprostranjene i složene birokracije unutar Moskve. Prema onom kako je Gordievski izbacivao imena, ubrzo su se u MI6 uvjerili da ne igra dvostruku igru i da doista želi raditi za njih.
U to su se uvjerili kad je Gordievski detaljno opisao kako je Moskva postavila svoje špijune, prikrivene kao obični civili diljem svijeta, stvorili su lažne identitete, krivotvorene dokumente. Dao je pojedinosti složenih metoda za kontaktiranje, kontrolu i financiranje vojske sovjetskih pripadnika tajnih službi. U KGB školi bio je naučen kako pamtiti velike količine informacija. Sada je koristio tu vještinu u ime druge strane. U sjedištu MI6, Hawkinsovi izvještaji o njegovim sastancima bili su željni čekanja. Britanska inteligencija nikad nije imala špijune tako duboko u KGB-u.
U međuvremenu Gordievsky se opustio. "Bio sam mnogo lakši u glavi. Moja nova uloga dala je smisao mojem postojanju“, napisao je . Vjerovao je da radi za dobrobit ljudi u SSSR-u, da će im donijeti slobodu da slušaju Bacha i čitaju knjige koje god žele.
Bi je svjestan da to što radi jest izdaja, ali pravedna. U međuvremenu, tijekom radnog dana nastavljao je obavljati posao za KGB. Što je bio energičniji, veće su mu šanse bile za promociju, a to znači bolji pristup informacijama. Istovremeno, sve je morao tajiti i od svoje supruge Jelene,koja je bila lojalna časnica KGB-a i, da je to saznala, sigurno bi ga prijavila. No, brak je počeo pucati jer se Gordievski zaljubio u Leilu Aliyevu, rođenu Ruskinju koja je radila u Svjetskoj zdravstvenoj organizaciji u Kopenhagenu.
Njoj je bilo 28 i bila je 11 godina mlađa od njega i sastajali su se u tajnosti. KGB nije baš blagonaklono gledao na preljube i da su ga uhvatili, posramili bi ga i vratili kući u Moskvu. Stoga je svakih nekoliko dana slao Leili tajnu poruku i sastajali bi se u drugom hotelu. Svaka četiri tjedna krenuo bi prema kući u dosadnom tipičnom danskom predgrađu. To je postao obrazac njegovog ponašanja. Tijekom cijele godine izbjegavao je nadzor i KGB-a i svoje supruge, da bi produbio odnose s Leilom i MI6.
U pauzama za ručak, dokumente koji bi dolazili iz Moskve fotografirao bi mikrokamerom i prosljeđivao ih tajno svom kontaktu dok bi s njim hodao ulicom, parkom ili na autobusnoj stanici. Umirao je od straha, ali je to radio strašću zagriženog kockara.
Neki od njegovih materijala završavali bi čak i kod premijera Jamesa Callaghana, ali nikad nitko nije rekao odakle dolaze.
Gordievski je još bio mlad čovjek i od vitalnog značaja pa ga je MI6 jako štitio. Na kraju, tajne koje je Gordievski otkrio, promijenile su tijek hladnog rata i pružile Zapadu prednost nad Kremljom.
Dvostruki špijun bio je od 1974. do 1985. godine, a od tada živi u Velikoj Britaniji i više puta je bio nagrađen za svoj rad raznim priznanjima. Napisao je nekoliko knjiga o KGB-u i postao ugledni komentator.