Krv mi se sledila kada sam vidio betonske gromade koje su se srušile na prugu. Kao da je pala atomska bomba!

Tim riječima je prije nekoliko godina popraćeno urušavanje jednog od tunela na željezničkoj pruzi Beograd-Bar. Nekada ponos bivše države, sada sve više propada i samo je pitanje vremena kada će se neki drugi tunel urušiti i koliko će žrtava biti.

Danijel Kežić sa Sveučilišta u Kielu još tamo 2011. godine prikazao je koliko novca su tadašnje vlasti ulupale u projekt od najvećeg značaja za Tita i čitavu Partiju. Dijelove rada donosimo u nastavku.

Izgradnja pruge Beograd–Bar je bila najveći i najskuplji željeznički infrastrukturni projekt u socijalističkoj Jugoslaviji. Pruga je građena u razdoblju između 1952. i 1976. godine, i sve to vrijeme vođene su kontroverzne diskusije oko pruge unutar savezne države, kao i između socijalističkih republika. Više puta je u ove 24 godine izgradnja pruge bila zaustavljana i čitav projekt dovođen u pitanje, jer nije bilo dovoljno financijskih sredstava za njegovu realizaciju.

Na prugu se i dan-danas u Srbiji i Crnoj Gori gleda sa ponosom i za nju se vezuju pozitivne emocije. U javnom mnijenju pruga Beograd–Bar predstavlja veliki uspeh srpskog i crnogorskog naroda koji su postigli nemoguće i priveli kraju izgradnju ovog zaista gigantskog projekta. U Sloveniji i Hrvatskoj, s druge strane, za prugu Beograd–Bar se vezuju negativne emocije i ona služi kao jedan od dokaza za to kako su megalomanske neracionalne projekte na jugu morale financirati sjeverne republike, iako od toga nisu imale nikakve koristi.

Velika Jugoslavija Ovako bi SFRJ izgledala da se ostvario Titov plan

Tek po završetku Drugog svjetskog rata prvi put će se ozbiljno razmišljati o provođenju u djelo ideje o izgradnji pruge od Beograda do crnogorskog primorja. Do 1951. godine se diskutiralo o tome treba li pruga ići dolinom Drine ili dolinom Lima. U kolovozu 1951. donesena je konačna odluka o gradnji pruge dolinom Lima. Ona je trebala prolaziti od Beograda preko Valjeva, Kosjerića, Požege, Titovog Užica, Priboja, Bijelog Polja, Kolašina, Titograda do Bara, ukupno duga 476 kilometara.

Od samog početka bilo je nejasno koliko će izgradnja pruge koštati. Iako se sa izgradnjom započelo još 1952. godine, prvi investicijski plan donesen je tek 1955. godine.

Ako preračunamo 93,6 milijardi dinara predviđenih troškova u američke dolare po tadašnjem službenom tečaju od 300 dinara za 1 USD, vidjet ćemo da je po ovim neslužbenim predviđanjima izgradnja pruge trebala koštati oko 312 milijunaUSD. Savezna država je u ovom razdoblju financirala 100% velike projekte od značaja za cjelokupnu jugoslavensku privredu, a pruga Beograd–Bar bila je u tom trenutku jedan od najznačajnijih i najvećih saveznih projekata. Izgradnja čitave pruge trebala je biti završena do 1960. godine. Preduvjet za ovo je bio da se Jugoslavija u vrijeme do 1960. prije svega koncentrira na izgradnju ove pruge i investira onoliko sredstava koliko je bilo neophodno da se plan ostvari.

Izgradnja dionica Resnik–Vreoci (47 km) u Srbiji i Titograd–Bar (53 km) u Crnoj Gori počela je 1952. godine. Dvije godine kasnije počet će radovi na izgradnji tri velika tunela, a 1957. godine svi radovi bit će obustavljeni, jer savezna država nije imala dovoljno sredstava za nastavak izgradnje. Međutim, godinu dana kasnije radovi će ipak biti nastavljeni, tako da će šinska veza na dionici Resnik–Vreoci biti završena 1958. godine, a na dionici Titograd–Bar 1959. godine. Poslije toga će dalja izgradnja pruge biti zaustavljena, a svi započeti radovi konzervirani.

Između 1952. i 1961. godine izgrađeno je ukupno 100 kilometara pruge Beograd–Bar, što je bilo malo manje od četvrtine ukupne dužine pruge. U ovom razdoblju bilo je investirano ukupno 22,25 milijardi dinara. Vrlo je teško precizno preračunati ovih 22,25 milijardi dinara u američke dolare, jer je najkasnije od 1957. godine bilo uobičajeno da paralelno postoje dva važeća devizna tečaja: 300 dinara za 1 USD bio je "službeni“ kurs, dok je "stvarni" tečaj bio 632 dinara za 1 USD. Između 1957. i 1959. godine u prugu je investirano oko 5 milijardi dinara, tj. 7,91 milijuna USD (po tečaju od 632 dinara za 1 USD), dok je od 1952. do 1957. godine ukupno uloženo 17,25 milijardi dinara, odnosno 57,5 milijuna USD (po tečaju od 300 dinara za 1 USD). To znači da je sveukupno u ovom razdoblju savezna država izdvojila za izgradnju pruge Beograd–Bar 65,42 milijuna USD.

Kada je po završetku trase Bar–Titograd 1959. godine dalja izgradnja pruge Beograd–Bar bila prekinuta, istovremeno su obustavljeni i svi radovi na daljem planiranju izgradnje. Direkcija za izgradnju pruge je također bila ukinuta, kao i razne institucije koje su se bavile planiranjem i izgradnjom pruge. Tek 1961. godine bit će donesen novi plan izgradnje pruge Beograd–Bar. Iste godine bit će nastavljeni radovi na izgradnji pruge. Po novom planu su za vrijeme između 1961. i 1965. godine bila predviđena ulaganja u visini od 35 milijardi dinara (46,7 milijuna USD).

Činjenica da su za vrijeme između 1961. i 1965. godine predviđena ulaganja u prugu iznosila samo 46,7 milijuna USD, ukazuje na to da se radilo o kompromisnom rješenju. Ova sredstva su doduše bila dovoljna da se osigura nastavak izgradnje pruge, ali ne i da se pruga završi. Štoviše, u tom trenutku nije još uvijek bila donesena odluka da li će pruga biti završena i kada. Činjenica da je između 1952. i 1961. godine u izgradnju pruge bilo uloženo 65,42 milijuna USD, a da je izgrađeno samo nešto više od četvrtine ukupne dužine pruge, vrlo jasno ukazuje na to da su odobrena sredstva od 46,7 milijuna USD bila nedovoljna za završetak radova, i da je konačna odluka o završetku izgradnje odložena za period poslije 1965. godine, kada je trebalo ponovno odlučivati o tome.

Nuklearni rat Napuštena kuća kod Karlovca čuva najveću tajnu Juge

Intenzitet radova između 1961. i 1965. godine bio je vrlo nizak. Otvorena su samo četiri gradilišta: radovi na dvije kratke dionice (Valjevo–Ražana i Potpeć–Prijepolje) i na dva tunela („Zlatibor“ i „Mojkovac“). Eksperti istovremeno projektiraju u ovom razdoblju detaljan plan trase između Beograda i Bara, jer do 1961. godine detaljan plan izgradnje još uvijek nije postojao i tek ga je trebalo napraviti. Zbog toga se ovo razdoblje može promatrati kao priprema za završnu fazu i završetak izgradnje pruge Beograd–Bar.

Investicijski plan iz 1961. godine je tri godine kasnije bio dopunjen. Na osnovu novog, dopunjenog investicijskog plana, dalja izgradnja pruge je trebala biti sprovodena u dvije faze. U prvoj fazi je trebalo samo uspostaviti šinsku vezu između Beograda i Bara. Ova faza je trebalo trajati 5-6 godina, a predviđeni troškovi su iznosili 115 milijardi dinara (153,3 milijuna dolara).

Tek po završetku prve faze bi uslijedila izgradnja pratećih objekata – željezničkih stanica, sigurnosno-signalnih uređaja, elektrifikacija pruge..., što je predstavljalo drugu fazu izgradnje pruge. Eksperti koji su izrađivali dopunjeni investicijski plan su smatrali da će pruga biti rentabilna tek onda kada se pusti u promet u cjelokupnoj dužini, te da bi puštanje u promet dijela po dijela pruge donijelo samo gubitke u prelaznom razdoblju, dok se pruga ne završi. Iz tog razloga je napravljen ovakav investicijski plan u dvije faze.

Period između 1966. i 1971. godine je za realizaciju projekta izgradnje pruge Beograd–Bar bio od odlučujućeg značaja, jer je u ovom razdoblju donijeta konačna odluka o tome da „stogodišnji san“ o izgradnji pruge Beograd–Bar postane u bliskoj budućnosti stvarnost. 

U toku ovih pet godina su bile tri prekretnice, koje će biti od presudnog značaja za sudbinu pruge Beograd–Bar. Prva prekretnica je bila 1966. godina i donošenje Zakona o učešću Federacije u financiranju investicionih radova za dovršenje izgradnje pruge Beograd–Bar.

Ovim zakonom je prvi put od početka izgradnje pruge donesen realan i precizan investicijski program, kojim je točno bilo predviđeno koliko bi trebalo koštati završavanje izgradnje pruge, tko će platiti te troškove i do kada pruga treba biti završena. Također je bilo predviđeno i što će se dogoditi u slučaju da troškovi budu veći od planiranih, kao i ukoliko bi završetak izgradnje pruge kasnio. Druga prekretnica je bila 1968. godine, kada je Međunarodna banka za obnovu i razvoj odobrila kredit od 50 milijuna USD u svrhu završetka izgradnje pruge Beograd–Bar.

Svi su znali "Slobo je štakor, zbog njega ćemo biti u krvi do koljena"

Tek po odobrenju ovog kredita je bilo moguće krenuti s ovim poslom jer je veliki dio tih troškova ovim zajmom bio pokriven. Treća prekretnica je, po mišljenju autora, bila 1970. godina, kada je SR Srbija donijela odluku da preuzme na sebe dalje financiranje izgradnje dijela pruge koji prolazi kroz Srbiju i zbog toga organizirala narodni zajam u ovu svrhu. 

Zakonom iz 1966. godine bilo je predviđeno da izgradnja pruge Beograd–Bar bude završena najkasnije do 31. decembra 1972. godine. Bilo je predviđeno da savezna država izdvoji 1,98 milijardi dinara (158,4 milijuna USD) u ovu svrhu, i to za dio pruge koji prolazi kroz SR Srbiju 1,092 milijarde dinara (87,36 milijuna USD), a za dio kroz SR Crnu Goru 888,4 milijuna dinara (71,07 milijuna USD). Preduvjet za to je bio da se socijalističke republike Srbija i Crna Gora obavežu da će preuzeti na sebe financiranje 17,5% od ukupnih troškova izgradnje, kao i sva eventualna prekoračenja troškova izgradnje na teritorije svoje republike. 

Zakonom je bilo predviđeno da SR Srbija investira 192,83 milijuna dinara (15,43 milijuna USD), dok je SR Crna Gora imala obavezu da investira 156,75 milijuna dinara (12,54 milijuna USD). SR Srbija i SR Crna Gora su također
morale preuzeti ulogu investitora od savezne države, svaka na teritoriji svoje republike, kao i sva prava i obaveze koje ima investitor. Kada se zbroje svi predviđeni troškovi, proizlazi da su po zakonu iz 1966. godine ukupni troškovi izgradnje pruge iznosili 2,330 milijardi dinara (186,37 milijuna USD).

Autor je izračunao da je savezna država do 1966. investirala u prugu ukupno 76,49 milijuna USD. Kada tome dodamo 373,1 milijun USD iz perioda poslije 1966, dolazi do ukupnih troškova izgradnje pruge B–B od 449,6 milijuna USD. Od toga je savezna država investirala 153,08 milijuna USD, SR Srbija 187,95 milijuna USD67, a SR Crna Gora 108,6 milijuna USD.

Pruga Beograd–Bar je nakon 25 godina neizvjesnosti, uspona i padova, ipak bila završena, i 28. maja 1976. godine svečano puštena u promet. Time je bio i službeno završen posljednji veliki savezni projekt u Jugoslaviji. Što nam pregled literature govori o financiranju izgradnje pruge Beograd–Bar? Kao prvo, upada u oči da je pruga koštala puno više nego što se do sada iz stručne literature moglo zaključiti. 

Izgradnja nije koštala 210, odnosno 300 milijuna USD, već oko 449,6 milijuna USD. Međutim, na ovo treba dodati još i troškove koji će nastati poslije svečanog otvaranja pruge, jer ona nije bila u potpunosti završena (npr. trebalo je još elektrificirati dio od Titovog Užica do Bara), a koji u ovom radu nisu obračunati. 

Informacije iz dnevnih novina i stručnih časopisa bile su više nego dovoljne da pokažu i potvrde tendencije koje su se pojavile u vezi sa financiranjem izgradnje pruge B–B. Jedna tendencija, koja se vrlo jasno vidi, jest da su troškovi izgradnje pruge bili puno veći nego što se to do sada mislilo. Druga tendencija, ništa manje važna, jest da su SR Srbija i SR Crna Gora puno više investirale u prugu nego što se to do sada pretpostavljalo.

Čak ako bi se novim istraživanjima ispostavilo da pruga nije koštala 449,6 milijuna USD, nego 480 ili 420 milijuna USD, ove dvije gore navedene tendencije bi ostale nepromijenjene. Da su na kraju troškovi izgradnje pruge bili puno viši nego što je bilo planirano nije ništa neobično za socijalističke zemlje u izgradnji ovako velikih projekata.

Tajni dnevnici Strogo čuvani memoari uništavaju mitove o Titu

Međutim, činjenica da su SR Srbija i SR Crna Gora investirale puno više u prugu nego savezna država je zanimljivo saznanje, pogotovo zbog toga što se iz znanstvenih članaka i novinskih izvještaja o pruzi B–B dobiva sasvim druga slika i sasvim drugi dojam. Ovo saznanje otvara automatski još jedno pitanje – da li se izgradnja pruge B–B poslije 1971. godine uopće može promatrati kao jugoslavenski savezni projekt, ili se u stvari radi o projektu SR Srbije i SR Crne Gore?

Smisao saveznih projekata u Jugoslaviji poslije Drugog svjetskog rata bio je u tome da se zajedničkim sredstvima financiraju samo oni projekti koji su od odlučujućeg značaja za privredu čitave Jugoslavije. Pruga Beograd–Bar bila je u svakom slučaju jedan takav projekt, čija je izgradnja bila od značaja za čitavu jugoslavensku privredu. 

U tom pitanju su se od samog početka slagali predstavnici svih republika. Prema tome, nije sporno da je pruga B–B bila na samom početku savezni projekt. Međutim, njena izgradnja je istovremeno bio i najveći i najskuplji savezni projekt, i jugoslovenska privreda pedesetih i šezdesetih godina jednostavno nije bila dovoljno jaka da osigura dovoljno sredstava kako bi se pruga završila i bila puštena u promet.

Na kraju će SR Srbija i SR Crna Gora morati preuzeti skoro dvije trećine ukupnih troškova izgradnje. Zbog toga je vrlo teško i problematično okarakterizirati izgradnju pruge Beograd–Bar kao savezni projekt. U svakom slučaju, može se reći da je izgradnja ove pruge 1952. počela kao savezni projekt, završena 1976. godine kao projekt SR Srbije i SR Crne Gore. S druge strane, bez pomoći drugih republika SR Crnoj Gori u kritičnim trenucima u razdoblju poslije 1972. godine pruga ne bi mogla biti završena. Uzimajući u obzir ovu činjenicu, izgradnja pruge Beograd–Bar može se promatrati i kao zajednički uspjeh svih šest republika.