Vi znate da sam ja rođeni Beograđanin, ali nisam za veliku Srbiju, ja sam svjetski čovjek. Kada se 1971. nije moglo pisati Jugoslaven, ja sam u rubrici nacionalnost napisao: Srbin po rođenju. Ovo što se sada događa u Srbiji mi uopće nije simpatično. To je jedan uzak, veoma opasni nacionalistički politički program.
Milošević je jedan obični bankarski štakor, zbog njega ćemo svi biti u krvi do koljena, prenosi intervju s Konstantinom “Koča” Popovićem iz 1989. godine Blic, a mi ga prenosimo u cjelosti.
Godine 1972., 18. listopada, Koča popović, legendarni zapovjednik Prve proleterske, intelektualac i diplomat sastao se s Titom kako bi dao ostavku na mjesto člana predsjedništva SFRJ. Bio je to njihov posljednji susret, opisan kao ‘emocionalno blizak, kao da se baš ništa ne događa’. Kraj je bio onakav kakav su obojica očekivali.
Tito: Zar zaista moraš otići?
Koča: Odlučio sam
Na to su se rukovali nakon tri desetljeća bliske suradnje. Sir Frederick William Dampier Deakin, koautor memoara Winstona Churchilla i zamjenik šefa britanske vojne misije bi je jako impresioniran zapovjednikom koji je izveo najveći vojni podvig tijekom rata, čak više nego samim Titom, piše Blic.
Koča Popović rođen je u Beogradu 1908. godine kao sin bgatog bankara. Školovao se u dominikanskom internatu u Lausannei, studirao filozofiju u Parizu na Sorbonnei gdje se kretao u nadrealističkim krugovima, u ljevičarskom svijetu pjesnika, književnika i umjetnika. U španjolskom građanskom ratu stekao je čin artiljerijskog kapetana Republikanske vojske. Bio je najpopularniji partizanski zapovjednik, drugačiji od svih ostalih iz Titovog okruženja. Partizan i pjesnik Vladimir Nazor za njega je rekao: "Koča je čudo među nama".
Poslije rata bio je šef Generalštaba, ministar vanjskih poslova, potpredsjednik Republike i član Predsjedništva SFRJ. Umro je 20. Listopada 1992., na dan oslobođenja glavnog grada nekadašnje države. Po vlastitoj želji bio je kremiran i pokopan bez ikakvih govora, vijenaca i okupljanja. Sa prijezirom je gledao na bujanje srpskog nacionalizma.
- Obezglavljeni kreteni i govna ustali su da obnove Dušanovo carstvo. Srbi su protiv svih onih koji im govore istinu i žele ih barem malo opametiti, a oduševljeni su svakime tko ih još više zaglupljuje, unazađuje i unesrećuje. Žalosno je što su Srbi na civilizacijskom i kulturnom nivou kao prije sto godina. Oni nisu u sukobu sa svijetom, već sami sa sobom, vraćaju se na šajkaču i opanak iz kojih su jedva izašli. Bio sam i ostao Srbin, ali nisam bolesna i zatucana Srbenda. Takvi su izdali i osramotili srpski narod i narugali se njegovoj stvarnoj povijesti - rekao je Popović.
Velikosrpski nacionalisti nisu mu ostali dužni. Miloševićevi mediji optužili su ga za izdaju nacionalnih interesa. Njihov gnjev bio je najbolje izražen u naslovu jednog novinskog članka: Propadanje legende. Intervju s Popovićem odradio sam u njegovom stanu na dubrovačkim Pločama, Koločepska 9, piše novinar o susretu.
Punih 12 godina bili ste na čelu jugoslavenske diplomacije, kako ste podnosili ‘kreativnu neposlušnost’ nekih veleposlanika?
Ne bih ja to nazvao kreativnom neposlušnošću već plodnom suradnjom. Morao sam imati razumjevanja za tu stranu diplomatske aktivnosti jer kreativnost je preduvjet za svaki uspješan rad. Poštovao sam mišljenje svojih zaposlenuka i bio sam potpuno spreman priznati im da su u pravu.
Neki su vaši suradnici rekli da im je bio teško s vama te da ste često bili ‘opasni ako je netko bio glup’.
Ako je njima bilo teško samnom, znači da je meni bio lako s njima. Da im nije bilo lako samnom to mogu razumjeti, jer sam oštar i brz. Po prirodi sam strog i srdačan. To sam pokupio u vojsci. No, mislim da je među nama postojalo obostrano poštovanje. Tada se veleposlanici nisu birali po političkom ključu, zato je u to vrijeme postojala kvaliteta. Ja sam imao gotovo 70 posto Hrvata. Meni uopće nije bilo važno što su oni Hrvati, niti što sam ja Srbin.
Otišao sam se te funkcije kad je taj proctor postao rutinski i kad više nisam mogao podnijeti Rankovićevu potrebu da kontrolira i taj resor. Osim toga, smatrao sam da trebaju na to mjesto doći neki mlađi ljudi. I tako su poslije mene i došli pametni mladi ljudi, Marko Nikezić, a kasnije moj pomoćnik Mirko Tepavac. Tito ih je kasnije, neopravdano, smjenio jer ih je doživljavao kao liberale. I mene je smatrao liberalom i prozapadnim čovjekom ali me nije stigao smijeniti, ja sam otišao sam.
Vi znate da sam ja rođeni Beograđanin, ali nisam za veliku Srbiju, ja sam svjetski čovjek. Kada se 1971. nije moglo pisati Jugoslaven, ja sam u rubrici nacionalnost napisao: Srbin po rođenju. Ovo što se sada događa u Srbiji mi uopće nije simpatično. To je jedan uzak, veoma opasi nacionalistički politički program. Milošević je jedan obični bankarski štakor, zbog njega ćemo svi biti u krvi do koljena
A kako ste se kao ‘brz’ i ‘oštar’ ponašali prema stranim političarima?
Početkom pedesetih godina otišao sam u Washington radi nabave američkog oružja. Dobili smo ga u ogromnim količinama. Na povratku sam svratio u London da Churchillu predam jednu Titovu poruku. Primio me odjeven u pidžamu, a ležao je s čašom viskija u ruci. Na lošem francuskom je rekao ‘gospodine Popoviću, vi sve znate o Rusima, koliko Rusi imaju atomskih bombi?’. Rekao sam mu da ne znam točan broj, ali znam da imaju jednu više od zapada.
Nastavak na sljedećoj stranici...
