Memoari Vladimira Velebita - wagnerovski naslovljeni “Moj život” - spadaju među najčudnije koji su se pojavili na našim prostorima. Oni, naime, uopće nisu pisani da bi bili objavljeni.
Veliki Titov diplomat, izdanak stare austrougarske generalske obitelji, pisao ih je od 1972. godine do svoje smrti da bi njegova djeca i unuci znali “kako je to stvarno bilo...”
Za objavu ovih zapisa najzaslužnija je Velebitova supruga Vera, briljantna 96-godišnjakinja, kći čuvenog hrvatskog slikara Vladimira Becića.
Otmjena, obrazovana, ležerna i vedra, Vera Velebit godinama je, uz pomoć Mire Šuvar, radila na objavi rukopisa, koji je uredio dr. Tvrtko Jakovina.
Vera Velebit poznavala je bezbroj važnih ljudi 20. stoljeća - englesku kraljicu Elizabetu II. susrela je četiri puta, poznavala je iranskog šaha Rezu Pahlavija i njegovu suprugu, ona i suprug družili su se s Isakom Deutscherom...
Svaki detalj pamti i danas. Bez problema nam je prepričala dramatični događaj kad je Tito pročitao Velebitu telegram Staljina i Molotova, u kojem Rusi optužuju Velebita kao engleskog špijuna.
Velebit se 1948. povukao, a nakon razlaza s Rusima vratio se u diplomaciju. Potom prelazi na opis događaja tri godine kasnije, 1951., kad Velebit u Americi, na svoju ruku, odlazi u State Department, a potom i Pentagon, i tražio oružje za Tita.
“Odmah nakon toga Tito je pozvao Vlatka u Beograd. Primili su ga on i Koča Popović. Tito je bio oduševljen....” priča Vera. Bio je to trenutak u kojem je Jugoslavija postala dio Zapada, a to je odredilo - poboljšalo - živote milijuna ljudi...
Tito je i tu pokazao koliko je veliki prijatelj bio. Pokazao je Vlatku Staljinov brzojav. Moj muž je problijedio. To je bila strašna optužba.
Tito je znao da nije istinita, ali je pritisak bio prevelik, pa su znali da se Vladimir mora povući. Dogovorili su se da se da priopćenje kako je to iz zdravstvenih razloga, da su mu našli amebe..., priča Vera Velebit.
“Počeo sam razgovore u tom smislu sa svojim poznanicima, Bobom Joycem iz State Departmenta i Frankom Wisnerom iz CIA-e. Rekao sam im otvoreno da pokrećem pitanje oružane pomoći na vlastitu inicijativu, bez vladinog znanja. Ne znam jesu li mi baš vjerovali... Vjerovatno nisu. U dobro organiziranim državama se jedan pomoćnik ministra nikad ne bi odvažio pokretati ovako važno pitanje bez znanja svoje vlade..., piše Velebit u “Mom životu”.
No njegova je inicijativa naišla na oduševljenje u Beogradu. Staljin bi, misli Velebit, sigurno vojno napao Jugoslaviju, ali se bojao reakcije zapadnih zemalja, a bio je i previše iscrpljen ratom.
No Tito nije odbio američku pomoć, iako je do jučer bio Staljinov sljedbenik. Ta je pomoć bila obilna i besplatna.
Prema današnjim procjenama, Amerikanci su Titu dali oko sedam milijardi eura vrijedne tenkove Sherman, avione, automatske puške Thompson i druga oružja i oruđa, cijelu jednu vojsku.
"Dan poslije mog dolaska u Beograd, mislim da je to bilo u siječnju 1951. godine, pozvan sam da dođem k Titu. Kod njega sam zatekao cijeli Politbiro KPJ, a od vojnih osoba bili su prisutni Ivan Gošnjak i Koča Popović, koji je tada bio načelnik Generalštaba naše armije. Moj izvještaj je prihvaćen od svih i donesen zaključak da stručnjaci Generalštaba sastave što brže listu naših potreba. Radi očuvanja naše tajne, Tito je rekao da ja trebam prevesti naše liste na engleski...”
Velebitu to nije bilo po volji, ali je to učinio. Amerikanci nisu postavljali nikakve uvjete, za razliku od Rusa, koji su prije razlaza strašno ucjenjivali Jugoslavene i ponašali se kao gazde.
Ta je Velebitova misija promijenila povijest ovih prostora. Godinu dana kasnije, kao ambasador u Rimu, Velebit je primio mladu ličku partizanku Jovanku Budisavljević.
"Ona je - pripovijeda Vera Velebit, došla k nama u Rim 1952. godine. Trebalo joj je dati poduku o ponašanju u otmjenijim društvima. Bila je vrlo inteligentna žena. Kad sam je upoznala, bila je čarobno lijepa. Vlatko i ja nismo znali da je ona trebala postati Titova žena, da je izabranica. Vlatko je nešto takvo pretpostavljao, sumnjao je, ali nije to govorio. Jovanka je bila lička seljanka, ali je s vremenom zapanjujuće puno uradila na sebi."
Na pitanje kako je došlo do njihova razlaza, gospođa Velebit kaže:
"Mislim da je to bila prisilna rastava aranžirana od Udbe, vojske i Staneta Dolanca. Oni su već prije toga između Tita i Jovanke digli zid. Ona dugo nije mogla doći do njega. Nisu je puštali k njemu, posve su je izolirali. Navodno je Tito u Ljubljani tražio da je puste u posjet, ali to nisu odobrili..."
Za razliku od većine pisaca koji Tita prikazuju kao natčovjeka, nečovjeka ili kombinacija natčovjeka i nečovjeka, Vladimir Velebit je jedini koji ga, konzistetno i prirodno, prikazuje kao čovjeka.
“Moram reći”, napisao je, “da me Tito od našeg prvog susreta osvojio. Imao je, barem za mene, neodoljiv prirodni šarm. Njegov smješak bi osvijetlio cijelo lice, a smijale su mu se i oči. Osjećao sam veliko poštovanje i povjerenje prema njemu. Znao sam da ću rado s njim ili za njega raditi, ako mi bude predložio suradnju.”
No Titovi suradnici nisu mu ulijevali povjerenje. Idućeg dana Tito ga je upoznao s Josipom i Stelom Kopinič.
Ti ruski obavještajci nisu mu se nimalo svidjeli.
“Posebno mi se nije dopao bezrazložno nadmeni i prazni način Kopiničeve konverzacije. Dok je Tito postavljao vrlo umjesna i inteligentna pitanja, i na moje odgovore davao vrlo razumne komentare, primjedbe Kopiniča baš se nisu odlikovale ni duhovitošću ni razumijevanjem...”
Uskoro je Kopinič poduzeo, na svoju ruku, akciju oslobađanja komunista iz Kerestinca, koja je rezultirala njihovim ubojstvom. Kopinič, međutim, nije osjećao kajanja.
“Bio je toliko uvjeren u ispravnost svojih postupaka da su, po njegovu mišljenju, krivicu za fijasko snosili drugi a ne on.”
Nakon Hebrangova pada u ustaške r uke, Kopinič grozničavo traži novu kuću za radiostanicu jer je Hebrang ulovljen kod njega.
“Poslije nekoliko dana došao je opet k meni i ispričao da je tražio novac od Rade Končara, ali i od njega je bio odbijen...
Kopinič je prikazivao situaciju kao vrlo dramatičnu, i nagovarao me da mu dadem zlatnike koje mi je povjerila moja prijateljica iz djetinjstva, dr. Žuža Šarić.
Ona je bila Židovka i nadala se da će ti zlatnici kod mene biti sigurni. Ja sam limenu kutiju sa zlatnicima zakopao u vrtu naše kuće na Srebrnjaku.
Kopinič me uvjeravao da je moja prvenstvena dužnost da pomognem Partiji u toj kritičnoj situaciji. Poslije rata će Partija lako Šarićki nadoknaditi dobivene zlatnike.
Popustio sam i iskopao zlatnike i predao ih Kopiniču. MIslim da ih je bilo 120. Utržak od prodanih zlatnika bio je dovoljan za kupovinu te kuće.
Kad sam već započeo s tom pričom, reći ću i tužan svršetak. Poslije rata se pojavila dr. Šarić i tražila svoje dukate. Ispričao sam joj čitavu stvar i tražio od Kopiniča da od Partije zahtijeva bilo odgovarajući broj pozajmljenih zlatnika ili isplatu dinarskog ekvivalenta.
Nastavak pročitajte na idućoj stranici.
Sukladno članku 94. Zakona o elektroničkim medijima, komentiranje članaka na web portalu Express.hr dopušteno je samo registriranim korisnicima. Svaki korisnik koji želi komentirati članke obvezan je prethodno se upoznati s Pravilima komentiranja na web portalu Express.hr te sa zabranama propisanim stavkom 2. članka 94. Zakona.
Ovako kome se sviđalo, a kome ne. JOSIP BROZ TITO Je bija najveći državnik s ovih prostora. Neki ideolozi koji podržavaju krive ideologiije se neće složit, a nije me ni briga. Ljuti me kad lažu i prikrajaju povijest kako ih ... prikaži još! volja. Kad je umra ima sam 16 godin i obožava sam tog čovjeka. Lažu dosta toga o njemu. Stari ljudi reču da nije bitno o kome se priča nego ko to priča. TITO je velikan 20 stoljeća. 💖 Bog mu da pokoj. Žao mi je samo šta ne počiva u zemlji u kojoj je rođen. Hvala mu za sve.
nema on veze s bleibugom on tamo nije bio, nek počnu od početka rata tko je koga napadao