Nepoznati ključni dani jezive Pavelićeve NDH
Prije sedamdeset i šest godina, 10. travnja 1941., u četvrtak, tri dana uoči Uskrsa, umirovljeni visoki časnik Slavko Kvaternik, neposredno prije ulaska njemačkih postrojbi u glavni grad ondašnje Banovine Hrvatske, iz zgrade Radio Zagreba u Vlaškoj ulici, u 17,45 izravno je pročitao proglas o uspostavi Nezavisne Države Hrvatske, a koji je potom, nebrojeno puta, bivao otisnut u ustaškim dokumentima, povijesnim knjigama i školskim udžbenicima.
I prije državnoga generalskog puča, izvedena nakon masovnih demonstracija u Beogradu, 27. ožujka 1941., zbog pristupanja Kraljevine Jugoslavije u Trojni pakt, s Njemačkom, Italijom i Japanom, kad je vlast bila predana u ruke maloljetnome kralju Petru II. Karađorđeviću, Hitler i Mussolini su miješali karte i krojili nove granice na zemljovidima, koje će biti ucrtane nakon očekivana raspada razjedinjene balkanske monarhije.
Računali su napose da će hrvatski nacionalisti svih boja podići glave u nakani da se otcijepe. Oba diktatora izvukla su iz rukava svoje adute. Mussolini je žustro zagovarao zagrebačkog odvjetnika Antu Pavelića, vođu ustaša, koji je od 1929. živio u emigraciji, a posljednjih nekoliko godina bio nastanjen u Italiji. A Hitler je najprije računao s frankovcem Slavkom Kvaternikom. No nakon što je prvak Hrvatske seljačke stranke dr. Vladko Maček odbio ponudu da uđe u vladu premijera, generala Dušana Simovića, poraslo je njemačko zanimanje za tog opreznog političara slovenskih korijena, rođena u Jastrebarskome.
Maček je 6. travnja, dva dana poslije njemačkoga bombardiranja Beograda, putem zagrebačkoga radija, pozvao Hrvate zahtijevajući od njih "red i disciplinu, kod kuće i u vojsci". Tada je među ustašama u Hrvatskoj, počela klijati pojačana nada kako će Mussolini nagovoriti Hitlera da na hrvatski tron bude posjednut Ante Pavelić, pogotovu što je, uoči zračnoga napada na Beograd, njihov štićenik zagrmio iz Firenze:
"Hrvatski narode, ustaj na noge, lati se oružja, svrstavaj se u bojne redove i stupaj pod ustašku zastavu na kojoj su već zapisana slavna djela pobjede." Da potom nastavi: "Naša je pobjeda osigurana, naše oslobođenje je gotova stvar. Hrvatski ustaški pokret stavio se, ne od danas, nego već od deset godina, uz bok velikoga talijanskog i njemačkog naroda, i zato danas silne ogromne vojske velikih vođa tih velikih naroda, Hitlera i Mussolinija, kojima se nitko više oduprijeti ne može, stoje na našu obranu, te zajamčuju našu slobodu i Nezavisnu Državu Hrvatsku, na cijelome hrvatskom povijesnom i neprekinutom narodnom području!"
Tada je prvi put bio spomenut naziv Nezavisna Država Hrvatska koji se potom nije smio mijenjati, iako su se riječi: nezavisna zgrozili jezički čistunci. Jer, po njima, hrvatskije bi bilo reći: neovisna. Ali kako se carska ne poriče, natrag se, unatoč rogoborenjima, nije smjelo.
Dašto, Pavelićev glas je malo tko čuo u Hrvatskoj, ali poglavnik je zanemario taj detalj eda bi kasnije važno isticao svoju dalekovidnost o tome događajima u najbližoj budućnosti.
Paveliću privrženi ustaški palatini, sastali su se potajice 7. travnja u Zagrebu i sročili rezoluciju, koja je, uz pomoć njemačkih diplomata, potom bila poslana u Berlin. Potpisali su je Slavko Kvaternik, Mladen Lorković, Edo Bulat, Janko Tortić i Marko Lemešić. Ta petorica su navela četiri bitna detalja:
I. Jugoslavija je prestala postojati. Stvara se slobodna, nezavisna hrvatska država i ona obuhvaća historijske i u nacionalnom pogledu hrvatske krajeve: Hrvatsku, uključujući Međimurje, Slavoniju, Dalmaciju, Bosnu, Hercegovinu, kao i hrvatski dio Vojvodine.
II. Do donošenja Ustava, odnosno zakona u državnoj vladi vrši zakonodavnu i izvršnu vlast nova hrvatska narodna vlada u Zagrebu.
III. Taj se zaključak dostavlja vladi Reicha s molbom da postigne priznanje hrvatske države od strane osovinskih država.
IV. U cilju zaštite samostalnosti i nezavisnosti novonastale hrvatske države, predstavnici hrvatskoga naroda mole vladu njemačkoga Reicha za bezodvlačnu zaštitu i pomoć. Hitler i njegovi savjetnici sve više su se hladili od Mačeka i sve očitije isticali Slavka Kvaternika.
Ocijenili su seljačkoga čelnika kao nedovoljno odlučnoga, a to su prosudili na temelju sudova svojih opunomoćenika Waltera Malelttea i Edmunda Wiessenmayera koji su, od početka travnja, u više navrata razgovarali u Zagrebu s više istaknutih osoba, najjčešće s Vladkom Mačekom.
Kad je njemačka soldateska krenula osvajati Jugoslaviju, Wiessenmayer je ponudio žezlo Kvaterniku, ali je prije toga morao nagovoriti i udobrovoljiti Mačeka da se složi, kako ne bi došlo do pobune među njegovim brojnim pristašama iz HSS-a. U izvješću upućenu njemačkome ministru vanjskih poslova Joachimu von Ribbentropu je naznačio:
"Od 15.30 do 16 sati Maček i ja smo raspravljali što je, nakon izvjesne borbe, dovelo do rezultata, kad se pokazao pripravnim da odstupi i osobno preda izvršnu vlast Kvaterniku. Maček mi je prisegao časnom riječi da će objaviti tu odluku. Smjesta sam pošao Kvaterniku i saopćio mu dogovor s Mačekom, što je povuklo oduševljenje među nacionalistima. Iz tih stopa odveo sam Kvaternika Mačeku. Kod njega smo sačinili izjavu o ustupanju vlasti Kvaterniku. koju je Maček potpisao".
Zatim se skupina oko Kvaternika sastala u Banskim dvorima na Markovu trgu i u Wiessenmayerovoj nazočnosti nametnula Antu Pavelića za budućeg šefa nove države. Wiessenmayer im se usprotivio jer je, po njemu, Pavelić talijanski čovjek. U Rimu su brzom saznali da je Slavko Kvaternik njemački izbor i bez krzmanja prenijeli Nijemcima Mussolinijev bijes. Duce neće priznati NDH ako joj na čelo ne bi stao dr. Ante Pavelić. Upućeniji su pogodili zašto je Pavelić bio u Mussolinijevu srcu.
On je računao da će od trojice imenovanih jedino Pavelić plesati kako Rim bude svirao kad se budu krojile državne granice. Jer njegova silna želja bila je da Hrvatskoj preotme Dalmaciju i Hrvatsko primorje. Pritisnut uza zid, vremešni, mlaki i neambiciozni austrougarski pukovnik Slavko Kvaternik lako je pristao da ustane s fotelje u koju je već bio posjednut i pusti da u nju smjeste Pavelića.
Hitleru - koji je u to vrijeme već duboko uronio u "Plan Barbarosa" i mozgao koga dana će mu zvijezde biti najnaklonjenije da napadne Sovjetski Savez - nije bilo do svađe s nadutim prznicom Benitom Mussolinijem, koga ispotiha nije podnosio. K tome je Duce svojega konzula u Zagrebu okrivio kako nije bio levantinski lukav i, bez njegova ultimatuma, izgurao u prvi plan Pavelića.
U tri poteza matirani dr. Vladko Maček, desetak minuta kako je Kvaternik urbi et orbi objelodanio rođenje NDH, poslao je svoj, unaprijed sročeni proglas, da ga pročitaju na radiju:
"Hrvatski narode! Pukovnik Slavko Kvaternik, vođa nacionalističkoga pokreta u zemlji, proglasio je danas slobodnu i nezavisnu hrvatsku državu na cjelokupnome historijskom području Hrvatske te je preuzeo vlast. Pozivam sav hrvatski narod da se novoj vlasti pokorava, pozivam sve pristaše Hrvatske seljačke stranke, koji su na upravnim položajima, sve kotarske načelnike i odbornike, i da tako dalje iskreno surađuju s novom narodnom vladom".
Time što u proglasu Maček nije spomenuo Pavelića nazire se kako je sve bilo pripremljeno da prvi građanin postane Slavko Kvaternik, a da je vrtoglava promjena zatekla Mačeka na krivoj nozi.
Ne saznavši što se zapravo zbivalo iza kulisa, tašti i zlopamtljivi Ante Pavelić nije oprostio Mačeku što ga nije spomenuo imenom u izjavi kojom je zatražio od haesesovaca da budu lojalni novome režimu. Kvaternik mu, zbog mira u ustaškoj kući, nije otkrio što se, u njegovu odsustvu, valjalo iza brda.
One desetotravanjske večeri, kad je njemačka vojska umarširala u Zagreb, nalik letku, na jednome listu velikoga formata, ulice je preplavio iznova pokrenuti dnevnik Hrvatski narod, ovoga puta s naznakom u zaglavlju: Glasilo ustaškog pokreta, čiji je kao odgovorni urednik bio potpisan Matija Kovačić, poznati novinar ultranacionalističkog opredjeljenja. Novina je stajala dinar. Plakatski naslovljen, u cijelosti je bio otisnut Kvaternikov proglas, dok je Mačekov tek ovlaš prepričan.
Sutradan, 11. travnja 1941., službene Narodne novine također su objavile Kvaternikov proglas, ali sad s potpisom: Slavko Kvaternik, zamjenik poglavnika. Zapovjednik cjelokupne vojne snage. Zacijelo, bio je nametnut kao službeno stajalište novih vlastelina. Za to vrijeme predviđeni broj 2 u NDH, književnik dr. Mile Budak, ležao je u bolnici na zagrebačkom Rebru i oporavljao se poslije operacije koju je izdržao prije kraha Jugoslavije.
Ante Pavelić je još bio daleko od Zagreba, mada su ga ustaše očekivale svakoga sljedećeg dana kako bi napokon preuzeo žezlo s poglavničkim ovlastima. No isprepadan fiksnom primisli, koja ga je opsjedala još od 1930., kad je na nj u Münchenu neuspješno pucao, kako je rekao, "ubojica plaćenik beogradske vlade", u strahu od atentata, otezao je s dolaskom.
Iz udobnosti u Italiji javljao je Kvaterniku i ostalima, koji su u njegovo ime počeli vladati Hrvatskom, da ga očekuje neodgodivi sastanak s Benitom Mussolinijem u Rimu. Kako ga je Mussolini požurivao neka konačno krene u domovinu, nije mu bilo druge nego da se počne pripremati za put. Pavelić se, međutim, zahvalio Duceu na ponudi da poleti talijanskim vladinim zrakoplovom zato što se plašio leta. Svojega zaštitnika je uvjerio kako bi bilo puno učinkovitije da sa svitom od kojih 250 ustaša stigne zemaljskim putom.
Nastavak na sljedećoj stranici...
"To će učiniti snažniji dojam u narodu!", rekao mu je Pavelić. I 11. travnja navečer, poslije oproštajnoga susreta s Duceom, Pavelić i ustaše su se ukrcali u vlak koji ih je doveo do Trsta. A tamo su se sljedećeg dana, na preduskršnju subotu, 12. travnja, razdvojili. Većina je nastavila autobusima, a poglavnik s najbližim suradnicima, osobnim vozilom. Na Uskrs je Pavelić s pratnjom prešao dotadašnju talijansko–jugoslavensku granicu na mostu između Rijeke i Sušaka.
Vozeći se Gorskim kotarom, zadržali su se u Delnicama i Ogulinu. Ususret su im pohitali povjerenik za unutarnje poslove dr. Milovan Žanić, šef njegova kabineta Aleksandar Spic, ravnatelj Hrvatskoga državnog novinskog ureda (HDNU) Ivo Bogdan i Jure Pavičić. O tome je Hrvatski narod zabilježio:
"Poglavnik je zagrlio i poljubio Žanića, svoga starog političkog druga i suradnika. Bio je to dirljiv susreta s ustašama koji su se vozili autobusima. Kolona je krenula prema Karlovcu zaustavljajući se na više mjesta". List je naveo kako je Pavelića u Dugoj Resi dočekao veliki slavoluk: "Živio ustaški poglavnik". Viđenje sa Slavkom Kvaternikom bilo je dogovoreno u Karlovcu, posljednjoj postaji prije ulaska u Zagreb, u kome su očekivali Pavelića 14. travnja. Ali ni tad ga nisu dočekali.
Kao poglavnikov zamjenik, Slavko Kvaternik, bez dogovora s Pavelićem, još 10. travnja potpisao je prve zakone: o osnutku vojske i mornarice NDH te o tome da do uspostave vlade "odjeli banske vlasti obavljaju sve administrativne poslove", a da državi pred očima svijeta dade kakav-takav legalitet, na brzu ruku sačinio je takozvano privremeno Hrvatsko državno vodstvo, uz obećanje da će ministre u vladi izabrati Ante Pavelić.
Na čelo toga privremenog vodstva stao je još neizliječeni pisac Mile Budak, zamjenik mu je postao Mirko Puk, a članovi: Andrija Artuković, Branko Benzon (obojica su se netom vratila iz izbjeglištva u Njemačkoj), Jozo Dumančić, Mladen Lorković, Ismet Muftić, Marko Vardić, Jure Vranešić i Milovan Žanić. Kao povjerenici su imenovani: za financije Vladimir Košak, za željeznice Josip Marković, a za vojsku i mornaricu Slavko Štancer. Edi Bulatu pripala je lisnica ministra za Dalmaciju, dok je Mirka Jereca dopala dužnost pročelnika Hrvatskog ustaškog nadzornog stožera.
Najprije se na posao bacio Milovan Žanić, koji je kao čelni policajac okupio provjerene kadrove iz ranijeg razdoblja uzidavši tako institucije od kojih se pučanstvu ledila krv. Dotle je stožernik Jerec strogo upozorio ustaške povjerenike da "najsrdačnije dočekaju njemačku vojsku". Kao napose revan iskazao se Jurica Frković, ustaški zapovjednik u Gospiću, koji je na svoj prijedlog, ali uz suglasnost iz Zagreba, uhitio uglednije Srbe i osumnjičene komuniste.
U Crikvenici je platio glavom ustaša Pero Kvaternik, mlađi brat Slavka Kvaternika, u pokušaju da 10. travnja preuzme vlast. Ustrijelio ga je mornar Mirko Plajvajz, kome je bio nadređen. Uz silnu pompu, Peru Kvaternika su proglasili "prvom ustaškom svetom žrtvom". Nekoliko dana potom, nadasve svečano, pokopan je na zagrebačkom groblju Mirogoju. Nad grobom mu je govorio brat Slavko, dok je vjerski obred predvodio primat katoličke crkve, nadbiskup Alojzije Stepinac. Pavelić nije stigao na Perin sprovod.
Konačno, evo poglavnika nadomak Zagrebu, nakon što su ga izvijestili da je glavni grad "očišćen od nepoćudnih". U Karlovac je stupio 14. travnja, drugi dan Uskrsa, ali ne ujutro, nego kasno noću. Tamo je i prenoćio. Najavljeni doček u Zagrebu bio je pomaknut za 15 sati.
U Hrvatskom narodu čitamo pod upadljivim naslovom: "Kako je poznato, od jučer rano ujutro dr. Ante Pavelić je na hrvatskom teritoriju te u stalnom kontaktu sa svojim zamjenikom Slavkom Kvaternikom i hrvatskim državnim vodstvom. Putovanje poglavnika kroz Hrvatsku bilo je pravi trijumf hrvatske državne misli. Velika povijesna promjena". Nepotpisani izvjestitelj piše: "Jednako su oduševljeno pozdravljali poglavnika i oni koji su ustaškom pokretu bili odani, kao i oni koji su prema njemu do jučer bili rezervirani".
Slavko Kvaternik se autom dovezao u Karlovac, a novinar ga sad oslovljava kao generala. Smjestio se u ustaškom stanu, u donedavnoj Kadetskoj školi. Dočekao ga je starješina dotadašnjeg Sudbenog stola, ustaša dr. Ante Nikšić, koji je, kako je naznačeno, "izveo prevrat u Karlovcu bez žrtava".
Prvi dodir Pavelića i Kvaternika desio se pred ulazom spomenuta ustaškoga stana. Kroničar Hrvatskoga naroda patetično javlja: "Susret poglavnika i njegova zamjenika duboko je ganuo sve prisutne. Na to je Kvaternik čvrstim glasom izrekao nekoliko riječi dobrodošlice. Tek mali dio prisutnih mogao je čuti poglavnikov govor koji se obratio muški:
'Hrvatska braćo i sestre', počeo je Pavelić čvrstim i zvučnim glasom, 'neću vam govoriti dugo jer u nas ustaša nije običaj govoriti nego raditi. Trebalo je', rekao je Pavelić uznahvalivši saveznike Njemačku i Italiju, a koje je Beograd prokazivao kao opasne susjede, 'samo malo dana borbe i Jugoslavije više nema! Govorili su nam da smo fantasti, a sad se vidi da smo mi bili u pravu, a oni su luđaci i drznici. Uspostavili smo državu, uz pomoć ustaške desnice, ustaške krvi, uz pomoć prijatelja Hitlera fuhrera i Ducea Mussolinija.'
Kod spomena njihovih imena zrak se prolama od oduševljenih pokliča. 'U ovom času naše misli i naši osjećaji idu velikom njemačkom narodu i njegovoj nikad nepobjedivoj vojsci, i prijateljskom talijanskom narodu i njegovoj bratskoj vojsci. U Hrvatskoj vladat će red i rad. Svatko će biti odgovoran poglavniku, a poglavnik će biti odgovoran hrvatskom narodu.'" Bio je to prvi Pavelićev govor u Hrvatskoj nakon 12-godišnjega izbivanja. O tome Hrvatski narod kaže:
"Vraća se nakon 12 godina provedenih u izgnanstvu kao golub mira i sunčanoj Hrvatskoj kao vjesnik slobode, kao osloboditelj. Vraća se na Uskrs, divne i sretne koincidencije, odvalivši kamen iz groba slobode Hrvatske države. Uskrsnuvši je slavno uz pomoć velikoga genija i vođe njemačkog naroda Adolfa Hitlera". Zagrebački gradonačelnik dr. Jozo Dumandžić preuranio je pozivom Zagrepčanima da dočekaju "obnovitelja nezavisne Hrvatske":
"Naš godinama s neizmjernom ljubavlju i beskrajnim nadama očekivani poglavnik Nezavisne Države Hrvatske dr. Ante Pavelić stupio je na sveto hrvatsko tlo i stići će u Zagreb čim budu završene pripreme za njegov doček". Da potom dođe do ispravka, ali iz ureda Slavka Kvaternika: "Hrvatski narode, dajem Ti radosnu vijest da se Tvoj slavom ovjenčani Poglavnik vratio u glavni grad Zagreb i preuzeo svu suverenu vlast u nezavisnoj Hrvatskoj. Naš Poglavnik šalje Ti svoje pozdrave i daje Ti svoje energije, svoje srce i svoj um i radit će za Tebe dan i noć kao i dosad. Ti ga slijedi da vazda budemo: Za dom spremni!".
Upadljive su snimke s dočeka kad djevojke u šestinskim nošnjama daju Anti Paveliću cvijeće, a i dr. Mile Budaka koji je izašao iz bolnice još neoporavljen da ga pozdravi.
U Splitu su prvi požurili da izmijene imena brojnih ulica i trgova, a novim "dostojnim nazivima" kumovao je opunomoćenik za Dalmaciju, dr. Edo Bulat. Pa je Narodni trg preimenovan u Trg dr. Ante Pavelića, Francuska obala postala je – Obala Adolfa Hitlera, Marmontova ulica – Benita Mussolinija, Meštrovićev put - Ustaški put, Obala vojvode Stepe – Obala generala Slavka Kvaternika, Wilsonova obala – Obala dr. Mile Budaka, a Tartaglijina ulica – nazvana je po Milanu Luetiću, poginulom ustaškom borcu.
Strogo kontrolirane novine od prvih dana NDH vidljivo su najavile smjer kojim će ploviti ustaški brod. Iz novina saznajemo da je Mladen Lorković govorio u Donjem Miholjcu s proljeća 1941.: "Hrvatski se narod mora očistiti od svih elemenata koji su za taj narod nesreća, koji su tome narodu tuđi i strani, koji u tome narodu rastvaraju zdrave snage, koji su taj narod kroz stoljeća i desetljeća gurali iz jednoga zla u drugo. To su naši Srbi i naši Židovi!".
Naslov Hrvatskog naroda: "Na ustaškom slavlju u srcu Poglavnikove kršne Like, u Gornjim Kisinjama podno Velebita, gdje je pukla prva ustanička puška, govorio je doglavnik Mile Budak." Uz krupni podnaslov: "Između nas i njih tamo, nažalost, nema pomirenja! Mi ne možemo na istom komadu zemlje biti ni kuće kućiti, a pogotovo ne možemo s njima državu stvoriti! – rekao je doglavnik Budak."
Od brojnih događanja u kulturi, poslije rata dugo je bio skrivan detalj o prisezi državi i poglavniku koju su izrekli svi članovi ansambla Hrvatskoga narodnog kazališta (u eri NDH: Državnog) pred ustaškim intendantom Dušanom Žankom. On je izrijekom zahtijevao da mu u novinama pišu ime samo inicijalom, dakle D. Žanko. Jer Dušan, zaboga, kršten po srpskom srednjovjekovnom caru, parao je uha najzadrtijim zagovornicima punokrvne hrvatske rase.
Žanko je novinarima izjavio da će s početkom njegova mandata "u hrvatskome kazalištu zavladati čista etnička orijentacija". Preopširno bi bilo nanizati najpoznatija imena umjetnika koji su morali izaći na binu i gromko ponavljati Žankove riječi o vjernosti Hrvatskoj i Paveliću, u nazočnosti dvojice golobradih svjedoka iz Ustaške mladeži.
Nastavak na sljedećoj stranici...
Od Branka Gavelle, Vjekoslava Afrića, Bele Krleže, Lovre Matačića, Joze Petričića, Marije Crnobori, Marijane Radev, Dubravka Dujšina, Ane Roje, Oskara Harmoša, Emila Kutijara... riječju svih. Zato su poslije rata na sva usta bili hvaljeni glumci koji su prebjegli partizanima, poput Vjeke Afrića, Augusta Cilića, Ivke i Jože Rutićević te na slobodnom teritoriju osnovali Kazalište narodnoga oslobođenja.
A najslavljeniji je bio ljevičar Janko Rakuša, kultni dramski prvak, koji je 10. veljače 1945. bio javno obješen u zagrebačkoj četvrti Remetincu. Nije naodmet podsjetiti da je Rakuša bio jedan od prvih zvijezda jedinog igranog zvučnog filmskog ostvarenja u NDH, kako su ga onda zvali slikopisa "Lisinski" u režiji Oktavijana Miletića, čija je premijera održana nepunu godinu dana prije njegova smaknuća.
Pod velom tajne čamio je i detalj o skupini hrvatskih pisaca – predvođenih po referentu za književnost u vladi NDH, pjesniku Dragutinu Tadijanoviću - koje je krajem svibnja 1941. primio u Banskim dvorima doglavnik dr. Mile Budak, ministar bogoštovlja i nastave. Pisac glasovite priče "Svoga tela gospodar" Slavko Kolar probranim je riječima pozdravio "gospodina ministra i dragoga brata po književnom poslu", kako ga je oslovio na početku govora. I dodao:
"Hrvatski književnici, dragi naš ministre i brate, došli su, evo, preda te, pred svoga prvog ministra da ti se poklone i da te pozdrave kao druga. Bijaše skretanja u krajnosti, na lijevo i desno, bilo je pomodarstva i površnosti, no jednoga ipak nije bilo: nije bilo izdaje. Nikada, ni za Bachova apsolutizma, ni za dvadesetogodišnje Khuenove tiranije, ni za dvadesetogodišnjega beogradskog pašarenja, u najcrnjim danima Aleksandrove diktature, nijedno hrvatsko iole valjano djelo, nijedno hrvatsko imalo uvaženo pero – nije se dalo u službu tuđina, ugnjetavača i tiranina. Zato ponovno izražavamo radost da si baš ti, prvak hrvatske knjige, došao na ovo mjesto, pa na tom čestitam i tebi i narodu hrvatskom i njegovu junačkom Poglavniku".
Došla nam je do ruku potpisana izjava Dragutina Tadijanovića, sročena po isljedniku, koji ga je ispitivao o njegovu djelovanju u Nezavisnoj Državi Hrvatskoj. O spomenutome prijamu kod Budaka Tadijanović je rekao:
"U moj ured u Opatičkoj 49, nedugo poslije uspostave NDH, došao je kolega Novak Simić, s prijedlogom da delegacija Društva hrvatskih književnika posjeti ministra i doglavnika Milu Budaka. To bi lijepo odjeknulo, rekao mi je tad Simić, zato što je i Budak vrlo priznat književnik. Kao referent za književnost njegov prijedlog nisam smio odbiti. Ipak sam ga pitao: kako to da upravo on, kao Srbin i pravoslavac, inzistira da posjetimo Budaka? Simić mi je na to odgovorio da je doista pravoslavac, ali se smatra hrvatskim književnikom. Prijam je uročio književnik Marko Čović, glavni urednik časopisa Hrvatska revija, a ujedno i Budakov tajnik. Svima iz delegacije bilo je čudno i neobično zašto smo Budaka morali čekati više od sata u predvorju njegova ureda u Banskim dvorima. Kasnije mi je Marko Čović u povjerenju otkrio kako nas Budak nije želio vidjeti kad je čuo da će s nama biti i Srbin Novak Simić. Čović ga je dugo nagovarao i molio da nas ipak primi, na što je Mile Budak jedva pristao. Smekšao se kad je čuo da smo k njemu došli upravo na Simićev prijedlog. U kratkom slovu Budak je govoreći o protuhrvatskim djelima u prijeratnoj književnosti nedvosmisleno aludirao na srpske pisce u našoj sredini".
Jedini od Pavelićevih ministara koji u izjavi nakon potpisivanja zakletve nije naveo vjeru svojih roditelja bio je Andrija Artuković, čija je mati bila Ruža Rasić (pravim prezimenom Rašić). Slovo š u prezimenu Artuković je zamijenio sa s, kako ga ne bi sumnjičili da je možebitno bila krštena u pravoslavnoj crkvi.
No premda su poglavnik te njegovi ministri Artuković i Žanić bili potpisnici rasnoga zakona o čistoj hrvatskoj krvi, prvi njemački poslanik u Zagrebu Siegfried Kasche otkrio je pouzdano da su supruge Pavelića - Mara Lovrenčević i Žanića - Alma Steger, Židovke. Punica Ante Pavelića, dakle mati žene mu Mare, bila je Ivana Herzfeld, Židovka rođena u Beču.
I još jedan zataškani podatak kaže da je Antu Pavelića s Marom Lovrenčević u crkvi svetoga Marka na zagrebačkome Gornjem gradu 12. kolovoza 1922., pred kumovima, bračnim parom Zaplatićevih, vlasnicima poznate gostionice na Maksimirskoj cesti, vjenčao monsignor Svetozar Rittig, koji je od 1943. bio u partizanima, a dva ljeta potom postao je ministar u prvoj vladi Narodne Republike Hrvatske .
Slavni pisac Tin Ujević poslije sloma NDH dugo nije bio u milosti izdavača. Odbijali su ga i sklanjali se od njega kao da je gubav. Zbog teškoga grijeha: povremene suradnje u kulturnim rubrikama listova i književnim časopisima, koji su izlazili od 1941. do 1945., premda je objavljivao samo apolitične eseje i literarne kritike. Kao veća hereza bilo mu je naprćeno stalno namještenje prevoditelja sa šest jezika (španjolskoga, portugalskog, francuskog, engleskog, njemačkog i talijanskog) u novinskoj izvještajnoj agenciji Velebit (kasnije Croatia), gdje je, za cijelo vrijeme Endehazije, radio u jutarnjoj smjeni (od 7.30 do 13.30 sati).
Novi vlastodršci nisu mu kao olakotnu okolnost uzeli provjerenu istinu da, usprkos čestim nagovorima, Tin nije pristupio ustaškom pokretu. Po ulasku partizana u Zagreb, čudom je izbjegao zatvor, ali zato nije umakao ponižavajućem ispitivanju pred Sudom časti Društva književnika Hrvatske, koji mu je 1945., bez dvojbe, odrezao zabranu pisanja, javnog djelovanja i pojavljivanja u trajanju od pet godina i trajno ga izbacio iz članstva zbog "suradnje s okupatorima i domaćim izdajnicima".
Neki pjesnički anonimus se na pasja kola obrušio na Tina u tjedniku Naprijed, glasilu Komunističke partije Hrvatske, stoga što je pisao i zarađivao tijekom ustaške vladavine; pjesnički kolega Marin Franičević proglasio ga je nenarodnim elementom riječima: "Ujević je došao na ustašku kulturnu fasadu", dok je najpogubnije retke o njemu u partijskome dnevniku Borba ispisao, također pjesnik, Crnogorac Radovan Zogović, neprijeporni ideolog kojega je riječ krojila opstanak i stvaranje pisaca, slikara, skladatelja, režisera, glumaca i ostalih kulturnih radnika: "Kao čovjek Ujević je jedan od onih pjesnika koji su najviše osramotili zvanje književnika."
Riječju, bio je to Zogovićev poziv da mu odrube glavu na giljotini. Od uhićenja i najteže osude Tina Ujevića je sačuvao tad nadasve utjecajni književnik Šime Balen, koji se od 1942. borio u partizanskim redovima. Obranio ga je time što je "na najvišem mjestu", trojici moćnih članova Centralnoga komiteta KPH srpske narodnosti: Radi Žižiću, Ćanici Opačiću i Radi Brkiću, posvjedočio da ga Tin nije prijavio ustaškoj policiji i tako ga spasio od smrti, budući da je kao njegov intimus znao za njegovu komunističku pripadnost, kao i to da se spremao pobjeći "u šumu".
Povrh toga, Balen je iskopao Ujevićevu poemu iz 1918., nadahnutu Oktobarskom revolucijom, "Rusiji Rusija", kao i pjesmu s naslovom "Srbiji", napisanu ekavicom i tiskanu u beogradskome listu Zabavnik, u slavu najvećega srpskog državnog i vjerskog blagdana Vidovdana: "Božanstvena sveta zemljo Pravoslavlja, - juče ti si bila moćna i velika, - i za usne dece mleko, med i vino - dok ne skrhaše pod gradom čelika, - grudi Tvoje dece, Srpska Kraljevino,- Sutra sabirući i danas i juče, - zasjaćeš u duhu i u živoj moći."
Ujević nije pao u ruke Uprave državne bezbjednosti – UDB-e, ali nije mogao pronaći nikakva posla da preživi. Prijatelji su ga nekako prošvercali pa je za crkavicu, sklonjen od argovskih očiju svevidih agenata, honorarno prevodio u Vjesniku i Narodnome listu. Pisac Vice Zaninović jedva se izvukao da ga ne otpuste zbog nebudnosti stoga što je u udžbenik za srednje škole "Primjeri iz književnosti" uvrstio i neke od najpoznatijih Ujevićevih pjesama. No unatoč tim drakonskim osudama Tin nije obuzdavao munjeviti jezik.
Nakon što su ga dežurni žbiri prijavili da je u gostionici "Tip top", u blizini Vjesnikove tiskare, gdje se jeftino hranio i pio, govorio protiv pjesnika Vladimira Nazora, koji je opalio tešku pljusku ustaškom poretku nakon što je 1943. utekao u partizane, zbog čega je bio nagrađen visokim mjestom predsjednika Sabora.
Tin nije podnosio Nazora tako da je, kako je bilo napisano u doušničkoj prijavi, glasno brbljao da on nije postao partizan iz ideoloških pobuda nego zato jer je bio "platonski zaljubljen u Ivana Gorana Kovačića", a koji se nedugo prije njega bio priključio Narodnooslobodilačkoj vojsci. Neznani špiclov je naveo što je Tin sve izgovorio pred više gostiju:
"Zaboravilo se, da je s uspostavom NDH preobraćeni Vladimir Nazor dvije godine ushićeno udarao po Pavelićevim i Budakovim talambasima, dok ja, Tin Ujević, nisam! Znam da je odmah, pošto je s partizanima ušao u Zagreb, otrčao u napušteni stan Mile Budaka i iz njegove knjižnice uzeo knjige svojih pjesama, na kojima mu je ispisao plamene posvete. Danas taj svrzimantija i golub premetač od Nazora, u svojstvu predsjednika Sabora hladno potpisuje odbijene molbe za pomilovanje i potvrđene smrtne kazne. Pa čak i pisaca, od kojih su neki dobili ulaznice za pakao poslije presuda osnaženih po drugu Nazoru!"
Mada plahovit, Tin Ujević je suptilnom ironijom odbrusio isljednicima poslije duga ispitivanja: "A konfiskacija?", pitao ih je Tin. "Kakva konfiskacija?", nisu se sabrali agenti. "Imam nalivpero!", naklonio se Tin i zapanjujućom zluradošću izvukao crni Pelikan iz unutarnjeg džepa. Tu je anegdotu piscu ovog priloga ispričao jedan od najpopularnijih zagrebačkih policajaca, akademski obrazovani Jure Naglić, koji ga je, kao poklonik njegovih stihova, svojim autoritetom izvukao da ga ne okuju u bukagije. Kako je nesvakidašnje počela nastajati NDH, i njen kraj bio je dostojan da ga ovjekovječe u uzbudljivi feljton.
Čim je postalo izvjesno da je pad NDH neminovan, dok je partizansko topništvo sve jače gruvalo da se tresak čuo i u Zagrebu, Ante Pavelić je najprije poslao ženu Maru i troje djece: Višnju, Mirjanu i Velimira – Bracu, u Austriju, a potom je i on odmaglio iz Zagreba 5. svibnja 1945. Ostavio je mlađeg brata Jozu, kojeg su partizani zarobili prigodom bijega i, kad su saznali tko im je dopao šaka, pogubili ga poslije teškog mučenja i bez suđenja.
Poglavnik se nije oprostio ni s roditeljima koji su u strahu dočekali ulazak Jugoslavenske armije, kunjajući u obiteljskoj kući u Podsusedu. No po izričitu nalogu maršala Josipa Broza Tita nisu bili dirani. Kad su Mile i Mara Pavelić umrli 1947. od starosti, jedno za drugim, sprovodi im nisu smjeli biti objavljeni ni na crkvenim smrtovnicama, a gdje li u novinskim partama.