"Oteo mi je dijete, a mene bi najradije ubio"

Thinkstock
U naredna dva tjedna donosimo potresne priče Hrvatica, čiji slučajevi ukazuju zbog čega je potrebno ratificirati Istanbulsku konvenciju
Vidi originalni članak

Zagrepčanka Tea (pravo ime poznato redakciji) u kratko je vrijeme prošla psihičko nasilje, izolaciju, izbacivanja na cestu, oduzimanje i borbu za dijete. U svemu tome, kaže, susrela se kao žena, žrtva zlostavljanja i majka s nefunkcionalnim institucijama te nedostatkom zaštite i razumijevanja. Ova mlada majka sada dvogodišnje djevojčice započela je vezu s muškarcem iz okolice Zagreba.

- Mi nikada nismo bili u braku, samo u kratkoj izvanbračnoj zajednici u kojoj se rodilo dijete, naša cjelokupna veza je bila dosta turbulentna, on je bio jako ljubomoran, predstavljao se kao jako tradicionalan, a ja sam iskakala iz tih nekih njegovih pogleda jer sam uvijek radila, voljela sam otići s prijateljicama na kavu što je njemu jako smetalo. Zanimljivo je da kada smo se upoznali njemu nije smetalo što se šminkam, imam svoje grupe na Viberu i prijateljice, no vrlo brzo se pokazao kao ljubomoran. Sve mu je smetalo, od mojeg dodatnog obrazovanja do toga da imam e-mail – kaže Tea koja je na početku mislila da će to moći držati pod kontrolom te da su stvari koje on govori, poput toga da ženi nije mjesto na poslu, pretjerivanja koja su rezultat stresa njegovog posla.

Kada se dijete rodilo Tea je s njime stanovala u njegovoj obiteljskoj kući u gradu kraj Zagreba. Iako to nije bilo, kaže, stanovanje u pravom smislu te riječi jer je njezin bivši Teu stalno izbacivao na cestu, čak i kada je bila trudna.

- Ja sam prva zvala njegov lokalni centar za socijalnu skrb za pomoć jer je on mene baca iz kuće van. Tjedan dana prije poroda izbacio me izbacio na cestu. U kontaktu s centrom ja sam im rekla da ne znam gdje sam, da nemam auto i da su mi kretnje ograničene, te da ne smijem ići nigdje. Nisam se smjela družiti sa susjedima ili sama izaći iz kuće. Centar mi je na to rekao neka dođem, socijalna radnica je čula da je on iza mene i da ne mogu pričati, ona je čula i da je on agresivan i da me vrijeđa. On je na kraju pristao da odemo u centar, tamo je on ispričao svoju priču, a ja sam samo plakala – prepričava Tea svoj prvi susret s centrom početkom 2016. godine.

Ne može, kaže, zaboraviti kako su je natjerali da cijeli iskaz da dok je on bio kraj nje.

NEMA SUMNJE "Konvencija štiti prave obiteljske vrijednosti"

- Tad ne znate što će biti kad se vratite kući, hoće li me ubiti ili samo ostaviti vani – kaže Tea koja je tražila da bude nasamo no ta je molba odbijena. Njezin bivši partner, priča Tea, često radi van Hrvatske na što se socijalna radnica potrudila da on ode što dalje, a Tea da ostane u kući s djetetom.

- To je njemu naravno pasalo. On je išao na teren, a ja sam bila sam s djetetom u kući bez da nam je on ikada ostavio kune novaca. Ostavio me osuđenu samu na sebe, ja sam zvala centar i rekla sve što se dešava ali sada kad se osvrnem moja je najveća greška što ja nisam znala lagati i možda reći da me udario, jer bi onda cijela ova priča možda imala drugačiji rasplet – kaže Tea i prisjeća se kako kada njega ne bi bilo onda bi njegova majka preuzela ulogu ‘policajca’ i špijunirala te kontrolirala mladu ženu.

- Živjela sam u kućnom pritvoru, to je patologija. Kad sam išla u park ona je išla sa mnom, u jednom sam trenutku htjela otići po kavu u kafić. Ona je rekla u redu ali se izmaknula 300 metara jer žena nema što raditi u kafiću, tako smo živjeli – kaže Tea o obitelji bivšeg partnera koji su vrlo cijenjeni u mjestu gdje stanuju, dok im je kuća premrežena kamerama.

Sva su, kaže Tea, iskustva s centrom u tom mjestu bila izrazito negativna. Nikada nisam imala nasamo susret s centrom, već uvijek s njim i uvijek je on vodio glavnu riječ, uvijek se njega sve pitalo, mene se samo ucjenjivalo. Rekli bi mi da imam minutu da odlučim hoću li dijete dati u dom ili ga pustiti da živi s ocem. Imate minutu, odlučite. To je retoričko pitanje iz pakla, doslovno mučenje – kaže Tea koja je bez djeteta ostala kada je djevojčica imala pet mjeseci.

Sjeća se i prvog incidenta kada je zvala policiju umjesto centra.

- Policiju sam zvala prvi puta kada je dijete imalo mjesec i pol no oni kada su vidjeli adresu nisu htjeli izaći na teren. Nekoliko tjedana kasnije opet je kulminiralo i ja sam sestri poslala poruku da ne mogu više. Tek kada je ona nazvala policiju u Zagrebu i dobrano se zaprijetila onda su oni došli, no nisu napravili zapisnik. Rekli su da mogu otići sa sestrama no ako uzmem svoje dijete, to je otmica. Nije ih brinulo da dijete ostane sa zlostavljačem – kaže Tea i tvrdi da je srž problema u tome što je dijete prijavljeno na tu adresu.

Kada ju je nevjenčani supružnik napokon izbacio iz kuće Tea je bila šokirana ponašanjem centra iz mjesta (centar 1), u usporedbi s njezinim centrom u Zagrebu (centar 2). Centar 1 trebao je centru 2 poslati dopis da se obavi razgovor sa svim Teinim sustanarima i bližom obitelji, no centar 1 to nikada nije napravio.

Tea je u svom centru četiri sata pričala o svim vrstama nasilja kojima je bila izložena, o prekopavanju mailova i telefona, o ljubomornim ispadima i urlanjima koja bi se desila ako bi se ona udaljila par metara, o prijetnjama i izbacivanjima. Tijekom trudnoće Tea se obraćala psihijatru jer se, kako kaže, “nisam osjećala dobro, on je mene uvjerio da sam luda, da nisam normalna, da sam nesposobna, da će on mene uništiti.”

Vraćala mu se, danas zaključuje, jer se bojala i smatrala je da djetetu treba otac. Njezin je psihijatar u vještačenju rekao kako nema patologije ili odstupanja, već samo pokazatelja da je bila izložena nasilju. Prijavila je u centru 1, kaže, i kako je kuća obitelji oca njezinog djeteta prepuna neregistriranog oružja.

LICEMJERJE 'Obiteljaši' se boje kraja patrijarhata, a ne Konvencije

- Rekli su mi da se bespotrebno bojim, iako je on meni prijetio oružjem. Moj centar, centar 2, procijenio da je rizik tako veliki da mi nisu dali da idem svojima na vikendicu, već su me spremili u sigurnu kuću u Zagrebu, te rekli da je preopasno da sama idem po dijete, već da će mi ga dovesti – kaže Tea i ne skriva suze. To se , naime, nikada nije dogodilo.

Nastavak na sljedećoj stranici...

- Meni moje dijete nikada nisu doveli, oglušili su se na sve propise, na kraju sada pokušavaju prikazati da sam ja ostavila dijete i da sam ja to tako sve htjela. Kada dođemo na sud psihologinja s centra 1 mu glumi odvjetnika do te mjere da je mene proglasila opasnom za dijete – govori shrvana majka te tvrdi da cijeli slučaj svjesno i planirano opstruira centar 1, a na kraj im ne mogu stati niti opomene sutkinje da se slučaj riješi te da se napokon napravi psihološko vještačenje oca.

- Moje dijete je necijepljeno. Centar 1 za to zna. On jednostavno odbija cijepiti jer ima viziju da netko želi ubiti njega i njegovo dijete. On sigurno ima dijagnozu i mislim da je to razlog zašto centar 1 neće dati svoje mišljenje. Mislim da je novac u igri. On ima jako puno novaca, i oni su u tom gradiću dosta poznati. Bila sam prisutna kada je on sjedio i pričao s Isusom. Pričao mi je kako je vidio vraga kako nosi susjedovu dušu, pa kako se sprema potres. Ne želim da moje dijete raste uz njega, a bez mene – kaže Tea koja je u sigurnoj kući bez djeteta bila puna tri mjeseca.

Poslije izlaska se zaposlila i nabavila odvjetnicu te tražila svakodnevno viđanje. Kada bi išla u njihovu kuću nije joj, kaže, bilo svejedno posebno zbog oružja. Bivši i njegova majka bi je slijedili, snimali i provocirali pa je zatražila da susrete netko nadgleda.

- Sigurna sam da on nije pod povećalom institucija da bi on mene ubio samo tako – kaže Tea i ponavlja kako je jako lukav otkad su se uključile institucije te jako pazi što šalje porukama i kako se ponaša. U sigurnoj kući su Tei osigurali prvu psihološku i pravu pomoć, ali tamo je, kaže, svašta vidjela.

- Bili su ok prema meni. Nije bilo razloga da ne budu. Pružili su mi prvu psihološku pomoć koja mi je bila najpotrebnija, pružili su mi pravnu pomoć, jedino što mi se nije svidjelo jest što nisu našli nikakav način da stupimo u kontakt s djetetom. Vidjela sam tamo svašta, ne znam kako bih to opisala. Bila sam prisutna kada je majka tukla svoje dijete i nitko na to nije reagirao, cijeli stručni tim na to šuti. Na kraju ona je sa svojom djecom otišla doma, a ja koja nisam napravila ništa tako osim što sam cijelu sebe dala za svoje dijete – meni je moje dijete oduzeto – kaže Tea koja ponavlja kako bi htjela zajedničku skrb jer misli da djetetu trebaju oba roditelja i kakav god on bio on će biti njegov otac cijeli život, no misli da je kćeri mjesto uz majku.

- Pitanje je kakav će biti ishod mog slučaja. Izuzeće centra 1 je teško dobiti jer time država priznaje da nešto nije u redu, a to ne žele. Potpuno sam nezaštićena. Slala sam svoj slučaj i u ured za ravnopravnost spolova, i na Ministarstvo. Uložim prigovor na rad socijalnih radnica, a meni te institucije kažu da je sve po pravilima, i da nema propusta, a to im pošalju iz centra 1 kojeg sam prijavila. To je zatvoreni krug, a ja imam osjećaj da je to jedna zločinačka organizacija koja sjedi i zagorčava nekome život i dobiva plaću time što ja lomim kičmu – kaže Tea koja kada pogleda unatrag gotovo misli da je bivšem poslužila kao surogat majka.

- On nema argumente zašto je dijete s njime. On ima zahtjeve. Zahtjeva da dijete živi s njim. Da može mene viđati, ali ni u kojem slučaju mu nije prihvatljivo da dijete ide u moju kuću, da ide vikendom kod mene, jer smatra da mora svaku noć spavati u svojem krevetu, da može ići samo tamo gdje on ide. Kad smo bili na sudu za donošenje privremene mjere argument njima je bio da dijete ne treba ići sa mnom na vikend jer bi odvajanje od oca bilo traumatično s obzirom na to da dijete nije imalo kontakta sa mnom tri mjeseca. Što je istina jer sam ja tri mjeseca bila u sigurnoj kući radi njegovog maltretiranja. Zanimljivo je da u pet mjeseci koliko sam ja bila sama s djetetom tog oca nije bilo, ali to očigledno nije problem. I nije bio problem kada me i trudnu bacao van. Na moje plakanje su mi rekli da sam emotivno nestabilna, oni to nisu gledali kao zlostavljanje nego kao da sam ja tužna. Ja ne znam kakva bi trebala biti majka kojoj oduzimaju dijete i žena koja doživljava takvo nasilje – kaže ogorčeno Tea o sustavu ali evidentno i svjetonazoru onih koji njezinu, ali i sudbinu njezine kćeri, drže u svojim rukama.

KONVENCIJA Sudstvo primjenjuje predrasude, a Istanbulska će tu pomoći

Njezin bivši, kaže, ima brdo veza i poznanstava, posebno po političkoj osnovi.

- Na ročištima za privremenu mjeru njezin bivši imao je i svesrdnu pomoć psihologice s centra 1 koja je govorila njegovo ime. Ja sam se sudu obratila jako kratko i jako malo, ja sam tada došlo bez odvjetnika jer ga nisam imala s čime platiti. Došla sam sama – kaže Tea kojoj je ubrzo bilo jasno da s njime neće dijeliti starost i čitav život.

- Uvijek je pričao o tome kako ćemo se odseliti od njegovih, ja sam čak mislila da je on pod dodatnim stresom jer živi s njima. Pričao je o tome kako ćemo se odseliti iz Hrvatske. Ubrzo sam shvatila da se on neće promijeniti i da vjerojatno neće biti neke budućnosti, posebno na duže staze. Ja sebe nisam vidjela u starosti s njim. Išla sam na to da dijete malo ojača i da odem – kaže Tea koja ipak niti u najgorim noćnim morama nije očekivala ovakav rasplet situacije.

Kaže kako je jasno da joj dijete pune mržnjom prema majci, a nakon susreta otac djeteta piše joj poruke u kojima stoji kako kći nakon toga ima noćne more.

- On se o djetetu ne brine, to radi njegova mama. Dijete je počelo pokazivati da me odbija. Govori mi 'odi, makni se, idi svojoj kući' – to je utjecaj njega i njegovih roditelja. On meni piše poruke da dijete nakon susreta sa mnom ima noćne more. Ja sam pisala na centar i tražila pomoć od centra jer nema smisla da dvogodišnje dijete ima noćne more. Onda se priča utišala i zaključilo se da je to manipulacija oca. Ali nisu to stavili napismeno – kaže Tea koja je uvjerena da joj kćeri ispiru mozak.

Nastavak na sljedećoj stranici...

Ogorčena je na sustav koji je, tvrdi, spor, nakaradan i besmislen.

- Socijalne službe imaju previše ovlasti, a sudovi imaju premalo vremena i sredstava. U centrima ima previše gamadi koja nema gdje raditi koji su zasjeli na pozicije i glume boga. Oni su potkupljiva institucija koja na civilima liječe svoje frustracije, a pritom žele što manje raditi. Bila sam prisutna kada je psihologica s centra koja mu glumi odvjetnika pila kavu u njegovoj kući, ja mislim da to nije u redu ako smo mi stranke u postupku – kaže Tea koja više ne želi šutjeti, a najteže joj pada šikaniranje i ignoriranje službi.

- Kad nedjeljom izlazimo van onda mi javlja svaki puta da ja sam kriva jer se dijete razboljelo. Ja ga ugrožavam. Presuda je takva jer je psihologica s centra predložila da druženja budu prvo u jednom shopping centru pa u drugom shopping centru na drugom kraju grada. Ne znam i ne mogu shvatiti što da dijete tamo radi, premalena je za igraonice, međutim ona nije odustala i sud je to odobrio, a potpuno im je svejedno i da mi je kći necijepljena. Mogu se samo moliti da se ne razboli – kaže Tea koja je pisala i predsjednici ali evo i dva mjeseca kasnije još nema odgovora.

Famozna "Istanbulskom ugrožavamo samo nasilnike u obitelji"

- Kada je u pitanju centar 1 mislim da je riječ o mitu, čula sam da su mnogi pisali prigovore za tu psihologicu koja je meni kamen spoticanja, te da je sklona da uzima mito – to je svima poznato no njoj nitko ništa ne može. Apsurd je da su oni nas poslali u školu za roditelje, i moram stalno ići u centar 1. Sve je prilagođeno njemu, zašto ja ne bih to odradila u centru 2. Centar 1 je lagao i uredu za ravnopravnost spolova kada su rekli da ja nisam došla posjetiti dijete te da se nisam niti javila, a jesam – poslala sam mail da sam dobila streptokok – kaže Tea od koje bivši traži i 1.200 kuna alimentacije.

Sud još nije donio nikakvu presudu, a Tea svaki mjesec uplaćuje koliko može za dijete.

- Meni je jedino važno da ona dođe živjeti sa mnom. Ako se donese mjera da dijete živi kod mene on će poludjeti i biti agresivan, sigurna sam. A ja nikakve zaštite nemam – kaže Tea i prisjeća se kako su se jednom iz centra sprdali s njome kada im je bijesna s mobitela poslala mail jer nisu ozbiljno shvatili njezinu zabrinutost radi oružja u obiteljskoj kući.

- Iz centra su mi rekli da će mi pokušati odgovoriti bez obzira na pravopisne greške i nedostatak dijakritičkih znakova. I da sam potpuno nepismena ja imam prava. Centar je to prijavio policiji, on je bio na Državnom odvjetništvu. Dobio je u međuvremenu nekakvu dozvolu za nešto, to je tamo odnio i rekao da je to to. Kupio je drugačiji pištolj i donio dozvolu. Zašto netko nije primijetio diskrepanciju u vremenu – ja to ne znam – kaže mlada žena koja danas kada pogleda unatrag ne može vjerovati u kakvu se obitelj dala uvući.

- Žene ne rade, nose odjeću koju muškarci kupe, nema šminke jer se šminkaju kurve. Moj bivši je poremećeni lik koji želi udovoljiti i sebi i svojima jer on ne živi niti po jednom zakonu vjere. Za njega su sve žene kurve, nakaze, nismo normalne i trebamo šutjeti i biti kod kuće – kaže Tea kojoj je posebno žao žene koja se udala za njegovo brat ate trpi isti tip terora.

Tea je, kaže, prijavila i da su ta djeca zlostavljana ni nitko nije ništa napravio. Prisjeća se kako bivši zapravo nakon početnog oduševljenja uopće nije bio sretan oko trudnoće, nije znao kako da to kaže roditeljima.

- U jednom trenutku sam predložila da napravim abortus ali onda je počeo mahnitati, rekao mi da sam ubojica, poruke odnio kasnije na centar i rekao kako se sad borim za skrbništvo a htjela sam ubiti dijete – kaže Tea koju država i institucije smatraju lošijim roditeljem od čovjeka koji je majku svog djeteta bacao na cestu, prijetio oružjem, slijedio, snimao i psihički zlostavljao, a necijepljenjem i svojim ponašanjem ugrožava i život kćeri.

- Da, to je naša Hrvatska. Strašno se bojim, znam da ne mogu živjeti bez djeteta ali znam i da me nitko neće i ne može zaštititi – zaključuje na kraju.

Posjeti Express