Zagrepčanka Tea (pravo ime poznato redakciji) u kratko je vrijeme prošla psihičko nasilje, izolaciju, izbacivanja na cestu, oduzimanje i borbu za dijete. U svemu tome, kaže, susrela se kao žena, žrtva zlostavljanja i majka s nefunkcionalnim institucijama te nedostatkom zaštite i razumijevanja. Ova mlada majka sada dvogodišnje djevojčice započela je vezu s muškarcem iz okolice Zagreba.
- Mi nikada nismo bili u braku, samo u kratkoj izvanbračnoj zajednici u kojoj se rodilo dijete, naša cjelokupna veza je bila dosta turbulentna, on je bio jako ljubomoran, predstavljao se kao jako tradicionalan, a ja sam iskakala iz tih nekih njegovih pogleda jer sam uvijek radila, voljela sam otići s prijateljicama na kavu što je njemu jako smetalo. Zanimljivo je da kada smo se upoznali njemu nije smetalo što se šminkam, imam svoje grupe na Viberu i prijateljice, no vrlo brzo se pokazao kao ljubomoran. Sve mu je smetalo, od mojeg dodatnog obrazovanja do toga da imam e-mail – kaže Tea koja je na početku mislila da će to moći držati pod kontrolom te da su stvari koje on govori, poput toga da ženi nije mjesto na poslu, pretjerivanja koja su rezultat stresa njegovog posla.
Kada se dijete rodilo Tea je s njime stanovala u njegovoj obiteljskoj kući u gradu kraj Zagreba. Iako to nije bilo, kaže, stanovanje u pravom smislu te riječi jer je njezin bivši Teu stalno izbacivao na cestu, čak i kada je bila trudna.
- Ja sam prva zvala njegov lokalni centar za socijalnu skrb za pomoć jer je on mene baca iz kuće van. Tjedan dana prije poroda izbacio me izbacio na cestu. U kontaktu s centrom ja sam im rekla da ne znam gdje sam, da nemam auto i da su mi kretnje ograničene, te da ne smijem ići nigdje. Nisam se smjela družiti sa susjedima ili sama izaći iz kuće. Centar mi je na to rekao neka dođem, socijalna radnica je čula da je on iza mene i da ne mogu pričati, ona je čula i da je on agresivan i da me vrijeđa. On je na kraju pristao da odemo u centar, tamo je on ispričao svoju priču, a ja sam samo plakala – prepričava Tea svoj prvi susret s centrom početkom 2016. godine.
Ne može, kaže, zaboraviti kako su je natjerali da cijeli iskaz da dok je on bio kraj nje.
- Tad ne znate što će biti kad se vratite kući, hoće li me ubiti ili samo ostaviti vani – kaže Tea koja je tražila da bude nasamo no ta je molba odbijena. Njezin bivši partner, priča Tea, često radi van Hrvatske na što se socijalna radnica potrudila da on ode što dalje, a Tea da ostane u kući s djetetom.
- To je njemu naravno pasalo. On je išao na teren, a ja sam bila sam s djetetom u kući bez da nam je on ikada ostavio kune novaca. Ostavio me osuđenu samu na sebe, ja sam zvala centar i rekla sve što se dešava ali sada kad se osvrnem moja je najveća greška što ja nisam znala lagati i možda reći da me udario, jer bi onda cijela ova priča možda imala drugačiji rasplet – kaže Tea i prisjeća se kako kada njega ne bi bilo onda bi njegova majka preuzela ulogu ‘policajca’ i špijunirala te kontrolirala mladu ženu.
- Živjela sam u kućnom pritvoru, to je patologija. Kad sam išla u park ona je išla sa mnom, u jednom sam trenutku htjela otići po kavu u kafić. Ona je rekla u redu ali se izmaknula 300 metara jer žena nema što raditi u kafiću, tako smo živjeli – kaže Tea o obitelji bivšeg partnera koji su vrlo cijenjeni u mjestu gdje stanuju, dok im je kuća premrežena kamerama.
Sva su, kaže Tea, iskustva s centrom u tom mjestu bila izrazito negativna. Nikada nisam imala nasamo susret s centrom, već uvijek s njim i uvijek je on vodio glavnu riječ, uvijek se njega sve pitalo, mene se samo ucjenjivalo. Rekli bi mi da imam minutu da odlučim hoću li dijete dati u dom ili ga pustiti da živi s ocem. Imate minutu, odlučite. To je retoričko pitanje iz pakla, doslovno mučenje – kaže Tea koja je bez djeteta ostala kada je djevojčica imala pet mjeseci.
Sjeća se i prvog incidenta kada je zvala policiju umjesto centra.
- Policiju sam zvala prvi puta kada je dijete imalo mjesec i pol no oni kada su vidjeli adresu nisu htjeli izaći na teren. Nekoliko tjedana kasnije opet je kulminiralo i ja sam sestri poslala poruku da ne mogu više. Tek kada je ona nazvala policiju u Zagrebu i dobrano se zaprijetila onda su oni došli, no nisu napravili zapisnik. Rekli su da mogu otići sa sestrama no ako uzmem svoje dijete, to je otmica. Nije ih brinulo da dijete ostane sa zlostavljačem – kaže Tea i tvrdi da je srž problema u tome što je dijete prijavljeno na tu adresu.
Kada ju je nevjenčani supružnik napokon izbacio iz kuće Tea je bila šokirana ponašanjem centra iz mjesta (centar 1), u usporedbi s njezinim centrom u Zagrebu (centar 2). Centar 1 trebao je centru 2 poslati dopis da se obavi razgovor sa svim Teinim sustanarima i bližom obitelji, no centar 1 to nikada nije napravio.
Tea je u svom centru četiri sata pričala o svim vrstama nasilja kojima je bila izložena, o prekopavanju mailova i telefona, o ljubomornim ispadima i urlanjima koja bi se desila ako bi se ona udaljila par metara, o prijetnjama i izbacivanjima. Tijekom trudnoće Tea se obraćala psihijatru jer se, kako kaže, “nisam osjećala dobro, on je mene uvjerio da sam luda, da nisam normalna, da sam nesposobna, da će on mene uništiti.”
Vraćala mu se, danas zaključuje, jer se bojala i smatrala je da djetetu treba otac. Njezin je psihijatar u vještačenju rekao kako nema patologije ili odstupanja, već samo pokazatelja da je bila izložena nasilju. Prijavila je u centru 1, kaže, i kako je kuća obitelji oca njezinog djeteta prepuna neregistriranog oružja.
- Rekli su mi da se bespotrebno bojim, iako je on meni prijetio oružjem. Moj centar, centar 2, procijenio da je rizik tako veliki da mi nisu dali da idem svojima na vikendicu, već su me spremili u sigurnu kuću u Zagrebu, te rekli da je preopasno da sama idem po dijete, već da će mi ga dovesti – kaže Tea i ne skriva suze. To se , naime, nikada nije dogodilo.
Nastavak na sljedećoj stranici...
