Još prije dvadesetak godina danas 49-godišnjoj Blanci Livia Arcineigi dijagnosticirana je shizofrenija. Sve do prije godinu dana bez problema je kontrolirala svoju bolest. Još do nedavno bila je sasvim stabilna da honorarno radi kao sluškinja. Pomagala je i staroj majci u kuhinji. Spavale su obje u istom velikom bračnom krevetu.

Danas Blanca leži sama na prljavom madracu u mračnoj sobi. Njezina obitelj zatvorila ju je iza rešetkastih vratiju da bi ju spriječili da ih napada, piše Washington Post.

Budući da je Venezuela, ova socijalistička zemlja, pogođena sankcijama i još uvijek je u jednoj od najgorih ekonomskih kriza u modernoj povijesti ekonomije, Blanca je primjer kako društvena događanja za žrtve najprije uzmu najslabije.

Bobby Fischer Mračni život najvećeg šahovskog genija svih vremena

Dehumanizirajuća nuspojava teške ekonomske krize je upravo Blanka i tisuće drugih koji pate od mentalnog zdravlja. Venezuela bilježi zapanjujuću eskalaciju mentalno oboljelih.

"Blancino stanje naglo se pogoršalo u posljednjih osam mjeseci", govori njezina 81-godišnja majka Aurora Garcia Sanchez. Njezina obitelj ne može joj kupiti ni nabaviti lijekove koji su joj neophodni da bi održavali njezinu psihičku stabilnost. Od ukupno osam lijekova ona uzima samo jedan – antikonvulziv. Kao rezultat neadekvatnog liječenja Blanca se povukla i živi zatvorena.

Obitelj ima prihode od jedva 16 dolara mjesečno. Jedva su si mogli priuštiti da kupe stara željezna zatvorska vrata koja su montirali umjesto starih Blancinih vrata.

"Teško mi je zbog toga, ali moramo ju zaključati. I evo sad moje Blankite. Ne mogu ju takvu prepoznati", govori njezina tužna majka dok gleda u svoju kćer čiji je pak pogled sasvim odsutan.

Godine neuspješne socijalističke politike, ekonomsko loše upravljanje zemljom i korupcija odnijeli su svoj danak u Venezueli. Gotovo 99 posto stanovništva pati zbog hiperinflacije, nezaposlenosti, nedostatka vode i hrane. Život im se svodi na svakodnevnu borbu za opstanak. No, situacija sa zdravljem je najkritičnija.

Moćna obitelj Predsjednikov sin: Vlastitu je majku strpao u ludnicu

Nedostaju čak i obični lijekovi poput aspirina i antibiotika a naročito je teško doći do lijekova za liječenje raznih vrsta karcinoma, retrovirusnih lijekova za bolesnike oboljele od HIV-a, pa su se državne bolnice zapravo pretvorile u hospicije za umiruće i bolesnike bez ikakve nade u ozdravljenje.

Mentalno bolesni dva puta su ugroženiji jer stres pogoršava simptome mentalnog zdravlja a zdravstveni sustav je potpuno kolabirao. Liječnici kažu da nedostatak lijekova i pogoršanje uvjeta u javnim zdravstvenim ustanovama uzrokuju veliki broj smrtnih slučajeva koji bi se u normalnim situacijama uspješno liječili.

U glavnoj bolnici El Peñon od 20 pacijenata umrlo ih je 14 zbog loših uvjeta i nedostatka lijekova, kažu dvojica liječnika koji tamo rade i znaju situaciju. To su bili uglavnom stariji pacijenti u teškom fizičkom stanju koji su tu samo prebačeni iz drugih državnih ustanova koje su se zatvorile zbog nedostatka javnog novca.

Liječnici govore samo u anonimnosti jer se boje vladine odmazde i kazni, a rekli su da kronično nedostaje medicinskog osoblja i lijekova, uključujući i antipsihotike, pa je smrt često puta neizbježna.

"Imunološki sustav njihovih pacijenata je već slab, a bolnica je u lošem stanju bez lijekova i užasne hrane, pa se stanje brojnih pacijenata jako pogoršalo", kaže jedan od doktora. A vladini dužnosnici svjesni su toga i prestali su objavljivati podatke o stanju u zdravstvu i odgovarati na novinarske upite.

Krizni stres zbog situacije u državi pogoršalo je mentalne bolesti i porasla je stopa samoubojstava i ovisnosti.

Nek' ekonomija vrišti Sankcijama Venezueli SAD je pobio već 40.000 ljudi

Pedro Delgado, jedan od vodećih privatnih psihijatara u Venezueli rekao je da se zahtjev za liječenjem ovisnika na njegovoj klinici gotovo udvostručio. Broj pacijenata koje može liječiti neprestano se smanjuje. Zato je radio i s neprofitnom fondacijom koja pokriva skrb za mentalno zdravlje onih koji si ne mogu platiti liječenje.

"Najveći teret leži na obiteljima. Briga o bolesnim rođacima je definicija za noćnu moru", govori Delgado.

Prema Svjetskoj zdravstvenoj organizaciji, stopa samoubojstava u Venezueli smanjila se s 4,3 na 100 000 ljudi u 2010. na 3,7 u 2014., ali od tada više nema službenih podataka. No venecuelanska služba za opserviranje nasilja procjenjuje da se unazad četiri godine broj samoubojstava učetverostručio i sad je između 9 i 9,5 ljudi na 100.000 stanovnika, a u državi Merida je najstrašnije i iznosi čak 19 na 100.000 stanovnika.

"Gotovo je sigurno da ih je većina povezana s krizom", kažu stručnjaci.

IT tehničar iz Caracasa, 33-godišnji Luis Blanco, bori se s teškim bipolarnim poremećajem i depresijom svog 61-godišnjeg oca. Ne može mu kupiti lijekove, pa otac postaje agresivan. Često se vraća kući s modricama zbog tučnjave.

Obitelji se trude da svoje rođake s psihičkim poremećajima drže kod kuće i da se sami brinu o njima jer su psihijatrijske ustanove gotovo nestale, a one koje još rade su u katastrofalnom stanju.

Ona u Caracasu je na gradskom brežuljku s pogledom na gusto zbijene ulice. Većina bolnice je u mraku jer ne mogu kupiti žarulje. Nema ni dovoljno hrane za pacijente. Većina soba je u takvom stanju da umjesto 200 prima samo 20 pacijenata i liječnici svakodnevno odbijaju zahtjeve za bolničko liječenje.

Nema u prirodi Istraživači misle da znaju zašto ljudi počine samoubojstvo

U bolnici ne rade ni perilice za rublje, pa su pacijenti u prljavoj odjeći, nema ni materijala za čišćenje kupaonica, a nemaju ni pitku vodu.

Pacijenti jedu hranu koju im donosi rodbina, ili piju vodu iz odvoda.

"Ne možemo prihvatiti nove pacijente jer nemamo dovoljno lijekova i ne možemo im davati terapije, pa onda dovodimo u opasnost druge pacijente i medicinsko osoblje", govori Peter William Contreras, sindikalni dužnosnik u bolnici.

"Čitava je zemlja u krizi i mi smo usred nje, a Vlada ne mari puno za zdravstvo u cjelini, a kamo li za mentalno zdravlje, što je teško kršenje prava oboljelih od mentalnih bolesti", kaže Contreras.

Sestra Johana Hernandez ispričala je slučaj čovjeka kojeg su dovezli s ozlijeđenom nogom.

"Rana se inficirala a mi nismo imali lijekova kojima bi ga izliječili. Dobio je crve. Imao je shizofreniju i umro je prije mjesec dana od infekcije", kaže Hernandez.

Iza rešetaka zatvorenog dvorišta u kojem čuvaju pacijentice Dore Luz Diaz stalno ponavlja da ju je strah. Ova 38-godišnja žena ima bipolarni poremećaj.

Ovamo su ju doveli prije tri mjeseca i držali su ju u sobi sa ženom koja je bila nasilna shizofreničarka i osuđena za ubojstvo. Dok je Diaz pričala, njezina cimerica bacala je izmet kroz prozor u dvorište.

Diaz je nekoliko mjeseci živjela bez svojih lijekova, čak nije uzimala ni litij, a to potvrđuju i medicinske sestre.

Je li to kraj? Svi na nogama: Maduro spremio avione za krađu 20 tona zlata

U jednom dahu prepričala je kako ju je njezina nasilna cimerica jednu noć počela daviti:

"Vikala je da želi moju odjeću. Stvarno me jako davila i kad me konačno pustila bacila sam se na pod i plakala. Depresivna sam, stalno mi se plače. Želim vikati. Sad imam mjesečnicu a nemam ni uloške. Stalno sam prljava", govori Diaz.

Idući dan bila je još više uznemirena.

"Pokušala sam oprati plahte, ali nema ni sapuna. I gladna sam", rekla je dok je mrzovoljno gledala u rešetke.