Sve do 1972. godine tadašnji SSSR dominirao je svjetskim prvenstvima u šahu skoro četvrt stoljeća. Tvrdili su da je to dokaz intelektualne superiornosti nad Zapadom. A onda se u SAD-u pojavio Bobby Fischer. Prvi put nakon dugo godina jedan Amerikanac pobijedio je ruskog genijalca Borisa Spaskog.
Neki govore da ni jedan šahist do tada nije bio dobar kao Bobby Fischer, a njegovi se potezi čak i danas proučavaju. Uspoređivali su ga s kompjutorom, govorili da je on šahovski Ahil bez Ahilove pete. No, za razliku od mnogih šahista iz Sovjetskog saveza, Fischer je imao izrazito krhku psihu.
Tko mu je zapravo otac?
Kako mnogi tvrde, razlozi se mogu pronaći u njegovom djetinjstvu. Rođen je 1943. godine i bio je sin dvoje nevjerojatno inteligentnih ljudi. Njegova majka Regina Fischer rođeno Pustan, bila je Židovka i tečno je govorila šest jezika, te je doktorirala medicinu.
Vjeruje se da je Bobby Fischer bio rezultat afere između njegove majke - koja je bila u braku s Hans-Gerhardtom Fischerom u vrijeme njegovog rođenja - i uglednog mađarskog znanstvenika židovskog porijekla, Paula Nemenyija.
Nemenyi je napisao veliki udžbenik iz mehanike, a jedno je vrijeme radio i sa sinom Alberta Einsteina, Hansom-Albertom Einsteinom u njegovom laboratoriju za hidrologiju na Sveučilištu u Iowi.
Ipak, tadašnji suprug Regine Pustan, Hans-Gerhardt Fischer naveden je u rodnom listu Bobbyja Fischera kao biološki otac, iako mu je, tijekom Drugog svjetskog rata bio zabranjen ulazak u SAD zbog njemačkog državljanstva. Vjeruje se zato da su Regina Pustan i Nemenyi vjerojatno u to vrijeme začeli Bobbyja Fischera.
Iako je Nemenyi bio sjajan znanstvenik, imao je i problema s mentalnim zdravljem. Fischerov biograf dr. Joseph Ponterott piše da "postoji također i neka povezanost između neurološkog funkcioniranja kreativnog genija i mentalnih bolesti. To nije izravna povezanost ili uzrok i posljedica ... ali uključeni su neki od istih neurotransmitera." Pustan i Fischer krajem rata 1945. više nisu bili zajedno, pa je ona morala sama brinuti o novorođenom sinu i kćerki Joan Fischer.
Fischerova dječačka disfunkcija nije ga omela da zavoli šah. Dok je odrastao u Brooklynu, Fischer se ovom igrom počeo baviti već u dobi od šest godina. Njegov prirodni talent i sposobnost da se fokusira na igru doveli su ga na prvi turnir kad je imao samo devet godina. Do 11. rođendana bio je redoviti član šahovskih klubova u New Yorku.
Život mu je bio šah. Fischer je bio odlučan postati svjetski prvak u ovoj igri. Prijatelj iz tih dana, Allen Kaufman jednom je rekao:
"Bobby je bio poput spužve. Ušao bi u sobu u kojoj su bili šahisti, osvrnuo bi se oko sebe i samo tražio knjige i časopise o šahu. Sjeo bi i 'gutao' svaku stranicu, a imao je nevjerojatnu memoriju – sve bi upamtio."
Fischer je ubrzo počeo dominirati američkim šahom. S 13 postao je juniorski prvak, a na američkom otvorenom šahovskom prvenstvu iste godine, igrao je protiv najboljih šahista u SAD-u.
Najmlađi prvak
Njegova zadivljujuća igra protiv međunarodnog majstora Donalda Byrnea prva je obilježila Fischera kao jednog od velikana. Fischer ga je pobijedio u meču žrtvujući svoju kraljicu da napadne Byrne, a pobjeda je hvaljena kao "jedan od najboljih u povijesti šahovskih mečeva".
Samo godinu dana kasnije postao je najmlađi američki prvak u povijesti, a s 15 su ga uvrstili u najvećeg na svijetu i postao je najmlađi šahovski velemajstor u povijesti ove igre. S 14 godina postao je najmlađi američki prvak u povijesti. I s 15 godina Fischer se ubrao u najvećeg šahista na svijetu postajući najmlađi šahovski velemajstor u povijesti.
Budući da je postao najbolji u Americi, došlo je vrijeme da se okuša s najboljima iz svijeta, a to su bili igrači SSSR-a.
Godine 1958. Bobbyjeva majka, koja je uvijek podržavala svog sina, pisala je izravno sovjetskom vođi Nikiti Hruščovu koji je odmah pozvao Fischera da se natječe na Svjetskom festivalu mladih i studenata.
No Fischeru je poziv stigao prekasno za događaj, niti mu je njegova majka mogla priuštiti avionske karte. Međutim, Fischerova želja da tamo igra ostvarena je sljedeće godine, kada su mu producenti TV emisije "Imam tajnu" darovali dvije avionske povratne karte za Rusiju.
U Moskvi je Fischer tražio da ga odmah odvedu u Centralni šahovski klub gdje se suočio s dvojicom mladih majstora SSSR-a i pobijedio ih. Međutim nije bio zadovoljan pobjedom nad vršnjacima pa je želio meč protiv tadašnjeg svjetskog prvaka Mihaila Botvinika. Sovjeti su ga odbili, što je silno naljutilo Fischera. Bilo je to prvi put da je javno napao nekoga zbog odbijanja svog zahtjeva. Takvih ispada bit će uskoro još.
No već i taj put izazvao je prilično veliki skandal kad je pred domaćinima na engleskom izjavio da mu je dojadilo 's tim ruskim svinjama'.
Izjava je uslijedila nakon što su Sovjeti presreli njegovu razglednicu koju je htio poslati u New York i na kojoj je napisao:
"Ne volim rusku gostoljubivost, kao ni ove ljude." Nakon toga odbijena mu je produžena viza i otkopana ratna sjekira između Fischera i SSSR-a.
U dobi od 16 godina napustio je srednju školu Erasmus da bi se koncentrirao na šah. Sve drugo mu je odvraćalo pažnju. Kad se njegova vlastita majka iselila iz stana kako bi nastavila medicinsko usavršavanje u Washingtonu, Fischer joj je jasno dao do znanja da je sad bez nje puno sretniji.
"Ona i ja se jednostavno ne gledamo u oči. Ona gleda u moju kosu, a ja ne volim ljude koji gledaju u moju kosu, pa sam sretan da sam je se riješio", rekao je hladnokrvno u jednom intervjuu. I od tada se počeo sve više izolirati.
Kako je jačala njegova šahovska vještina, tako je mentalno počeo sve više propadati. Već u to vrijeme Fischer je novinarima zna izgovarati niz antisemitskih komentara. U razgovoru iz 1962. za 'Harper's Magazine' rekao je da je 'previše Židova u šahu'.
"Čini se da su oduzeli kvaliteti ove igre. Čini se da se ne odijevaju tako lijepo, znate, to mi se ne sviđa'.
Dodao je da žene nemaju što tražiti u šahovskim klubovima jer ih pretvaraju u ludnicu.
"Žene su slabe. U usporedbi s muškarcima, one su glupe. Ne bi trebale igrati šah. One su poput početnika i uvijek gube protiv muškaraca. Ne postoji na svijetu šahistica koja bi me mogla pobijediti da joj ne znam koliko puštam."
Fischer je u vrijeme intervjua imao 19 godina.
Od 1957. do 1967. godine Fischer je osvojio osam prvenstava u SAD-u, a tijekom turnira ostvario je najbolji rezultat u povijesti rezultatom 11:0.
Počeo s ispadima
No kako se njegov uspjeh povećavao, tako je rastao i njegov ego, pa i njegovo prijezir prema Rusima i Židovima.
Možda je prvo razumljivo. Ruski velemajstor Aleksandar Kotov, pohvalio je Fischerovu vještinu, rekavši da je njegova "besprijekorna tehnika u dobi od 19 godina prava rijetkost."
No 1962. godine Fischer je napisao tekst za 'Sports Illustrated' pod naslovom: "Rusi su popravili svjetski šah." U njemu je optužio tri sovjetska velikana da su odbili igrati međusobne mečeve prije turnira. Optužba je bila zapravo točna.
Fischer im se ipak osvetio. Osam godina kasnije napao je jednog od tih sovjetskih velemajstora, Tigrana Petrosiana na turniru nazvanom 'Šahisti SSSR-a protiv ostatka svijeta'. A onda je to ponovio i nekoliko tjedana kasnije na neslužbenom Svjetskom prvenstvu brzopoteznog šaha u Herceg Novom u tadašnjoj Jugoslaviji.
Tijekom sljedeće godine Fischer je uništio svoju konkurenciju u inozemstvu, uključujući i sovjetskog velikana Marka Taimanova, koji je bio uvjeren da će pobijediti Fischera nakon što je proučio ruski dosje sastavljen od svih Fischerovih mečeva protiv ruskih igrača. Taimanov je izgubio 6:0. Ovo je bio najrazorniji gubitak na natjecanju od 1876. godine.
Fischerov jedini značajan gubitak za to vrijeme bio je protiv tada 36-godišnjeg svjetskog prvaka Borisa Spaskog i to tijekom 9. šahovske olimpijade u njemačkom Siegenu.
Ali svojim neusporedivim pobjedničkim nizom u posljednjih godinu dana, Fischer je dobio drugu priliku za susret sa Spaskim.
Budući da Petrosian dvaput nije uspio pobijediti Fischera, Sovjetski Savez se bojao da bi njihov intelektualni ugled mogao biti ugrožen. Unatoč tome, ostali su uvjereni da bi njihov svjetski prvak, Spaski mogao trijumfirati nad američkim velemajstorom. Uistinu, čak su i SAD znale da su ulozi veliki. Na ovom turniru i jedni i drugi imali su priliku pobijediti smrtnog neprijatelja.
Ova partija šaha zapravo je simbolizirala hladni rat između dvije države. Preko šahovske ploče komunizam i demokracija borili bi se za nadmoć.
Koliko god je Fischer želio poniziti komuniste, više ga je zabrinulo to što su organizatori turnira udovoljili njegovim zahtjevima. Tek nakon što se nagradni fond povisio na 250 000 USD - što bi danas bio iznos od 1,4 milijuna dolara - što je bila najveća nagrada ikad ponuđena do tada – dobio je i poziv Henryja Kissingera da uvjeri Fischera da sudjeluje u natjecanju.
Povrh toga, Fischer je tražio da se uklone prvi redovi stolica na natjecanju, da dobije novu šahovsku ploču i da organizator promijeni rasvjetu.
Organizatori su mu dali sve što je tražio.
Prva igra započela je 11. srpnja 1972. No Fischer je krenuo loše. Izgubio je vrlo brzo lovca i Spaski je pobijedio.
Fischer je za poraz okrivio kamermane i kamere i rekao da su mu one poremetile koncentraciju. No organizatori su odbili ukloniti kamere. U znak protesta, Fischer se nije pojavio na drugom meču i Spaski je poveo s 2-0.
U trećem meču Fischer je počeo dominirati i na kraju je osvojio 6.5 od osam mečeva. Io je toliko izvrstan da su se Sovjeti počeli pitati je li CA otrovala Spaskog. Analizirali su uzorke njegovog sakoa, provjeravani su stolci na kojima su sjedili, uzeti su i uzorci soka od naranče koji je Spaski pio, pa su čak mjerili vrijednosti čestica u zraku koji je ulazio u prostoriju.
Spaski je vratio kontrolu igre tek u 11. susretu ali je to bila posljednja koju je Fischer izgubio. Dobio je i idućih sedam, pa je konačno u 21. susretu Spaski čestitao Fischeru.
Izgnan iz SAD-a
Fischerov meč uništio je sovjetsku sliku intelektualne nadmoći. U SAD-u mečevi su se izravno prenosili i gledali su ih milijuni Amerikanaca, pa čak i na Times Squareu. Fischer je postao nacionalni heroj.
Ali slava Bobbyja Fischera bila bi kratkotrajna. Čim je utakmica završila, ukrcao se u avion i odletio kući. Nije držao govore, nije potpisao autograme. Odbio je milijune dolara u sponzorskim ponudama i isključio se iz fokusa javnosti, živeći se iz očiju javnosti, živeći u potpunoj anonimnosti.
U sljedećih 20 godina nije odigrao ni jedan meč. Samo u iduće tri odbio je 179 izazova. Na kraju izgubio je titulu najboljeg a da više nije povukao niti jedan potez.
Međutim, 1992. godine je vratio dio svoje nekadašnje slave nakon što je u neslužbenom revanšu u Jugoslaviji ipak pobijedio još jednom Spaskog. Zbog tog meča optužili su ga da krši sankcije koje he SAD nametnuo Jugoslaviji. Stoga je bio prisiljen živjeti u inozemstvu da ga ne bi uhapsili i priveli.
Dok su bili u egzilu, Fischerova majka i sestra umrle su, a on nije mogao otputovati na njihove sprovode.
Pohvalio je terorističke napade 11. rujna 2001. godine, rekavši da "želim vidjeti kako su SAD izbrisane s lica zemlje". Uhićen je 2004. godine na putu u Japan i oduzeta mu je američka putovnica. Zato je 2005. zatražio islandsko državljanstvo i dobio ga.
Posljednje godine života proveo je na Islandu i sve više padao u potpuno ludilo.
Neki nagađaju da je imao Aspergerov sindrom, drugi tvrde da je imao poremećaj ličnosti. Možda je ludost naslijedio iz gena svog biološkog oca. Bez obzira na razloge njegovog ludila, Fischer je umro od zatajenja bubrega 2008. godine u stranoj zemlji, daleko od svog doma. Imao je 64 godine – točno toliko koliko ima polja na šahovskoj ploči.
