Rudare namjerno izložili radijaciji kako bi dobili rak
Detalji o okrutnoj vladavini rumunjskog diktatora Nicolaea Ceausescua i njegove supruge već imaju svoje mjesto u povijesnim knjigama, ali neke njihove okrutnosti i danas su predmet istraživanja brojnih povjesničara.
Ceausescu je Rumunjskom i tamošnjom komunističkom partijom vladao od 1965. do 1989. godine, kada je osuđen na smrt i javno pogubljen. Zajedno s njim pogubljena je i njegova korumpirana supruga Elena. Njihovo pogubljenje prenosila je televizija, a za sve koje je to sablaznilo, Vintage News otkriva šokantne detalje koji su uslijedili nakon štrajka rudara 1977. godine.
Gotovo od samog početka vladavine Ceausescu i njegova obitelj kontrolirali su sve: medije, vojsku, tajne službe i financije.
Iako je tvrdio da je Rumunjska komunistička zemlja, Ceausescu je zapravo uveo kapitalistički sustav koji je počivao isključivo na njegovim odlukama. U stvari, bio je šef mafije koji je od svega uzimao profit.
Najvidljiviji simbol njegove pohlepe i moći bila je palača u kojoj je živio, a koju su ironično zvali “palačom ljudi”.
Palača postoji i danas kao podsjetnik na vladavinu diktatora Nicolaea Ceausescua, veća je od Pentagona, a prema podacima koje je objavio CNN u njoj se nalazi 239.220 kvadratnih metara tepiha, milijuni toni mramora i tri i pol tone kristala.
Iako Rumunjska nije bila bogata država, palača je bila samo jedna od Ceausescuovih rezidencija.
Za diktatorovu obitelj, suradnike i tadašnji birokratski aparat zemlje, radnici su postojali samo kako bi im omogućili raskošni stil života.
U isto su vrijeme najsiromašniji radnici (oni kojima je komunizam najviše trebao pomoći) živjeli u iluziji radničke države.
Začudno, Ceausescu je jedno vrijeme bio čak i vrlo popularan. Poput Tita i on se nije bojao suprotstaviti Sovjetskom Savezu pa je često posjećivao Zapad i s njim trgovao suprotno stavovima SSSR-a.
Rumunjska je 1984. bila jedna od tri komunističke države (uz Jugoslaviju i Kinu) koje su prisustvovale Olimpijskim igrama u Los Angelesu.
Popularnost mu je značajnije počela opadati 1977. godine, nakon što su u štrajk stupili rudari iz doline Jiu, a pridružili su im se i rudari iz ostatka zemlje.
Ugljen je za Rumunjsku bio jako važan, bio je jedna od sirovina koje su izvozili, no sigurnost rudara bila je ugrožena. Radili su na strojevima starim više od 10 godina, pa su tražili bolju opremu i zdravstveno osiguranje.
Štrajk je bio i izraz nezadovoljstva netom uvedenim promjenama koje su išle na štetu rudara, kao što su produžetak radnog dana na osam sati, ukidanje invalidskih mirovina i podizanje dobne granice za mirovinu s 50 na 55 godina (ako mislite da to nije tako strašno, sjetite se da je većina rumunjskih rudara počela raditi još u tinejdžerskoj dobi pa bi do 55. godine života neki od njih u rudnicima morali provesti više od 30 godina).
Rudare je brinulo i to što su im plaće bile niže no u drugim komunističkim zemljama, radili su nedjeljom, nisu im bile isplaćene obećane naknade za prekovremeni rad… Sve u svemu imali su jako loš životni standard.
Štrajk je počeo 1. kolovoza 1977. godine, a u njemu su sudjelovali deseci tisuća rudara.
Političare koji su obišli štrajkaše rudari su zadržali kao taoce. Tražili su da ih posjeti osobno Ceausescu, no rečeno im je da se Ceausescu zbog hitnih državnih i vladinih obveza nalazi izvan države. Zapravo, Ceausescu uje vrijeme štrajka s obitelji bio na odmoru.
Tijekom prva dva dana štrajka, tajna služba infiltrirala se u skupinu štrajkaša. Pretvarajući se da su rudari, uzimali su imena i fotografije štrajkaša. U dolinu Jiu Ceausescu je došao 3. kolovoza, a do tada se već desetak agenata infiltriralo među štrajkaše. Lokalna skladišta oružja bila su zaključana iz straha da će rudari pokušati uzeti oružje i započeti revoluciju.
Ceausescu je očekivao da će ga ljudi dočekati s veseljem, no to se nije dogodilo. Dok se približavao mikrofonu dali su mu listu zahtjeva koje je izvikivalo nešto više od 30 000 rudara.
Bio je zbunjen jer nije bio navikao na takav tretman. Govorio je punih pet sati, a njegov je govor bio vrlo mlak. Na kraju je obećao da će razmotriti zahtjeve rudara. Stalno je ponavljao: “Ovo nije rat!” i “… ovo je sramota za državu!”.
Kako je ispričao Constantin Dobra, jedan od vođa štrajka, Ceausescu im je obećao da će za rudare uvesti šestosatni radni dan sati, ali da će se prije konzultirati s ostalim političarima, što je evidentno bila laž.
Rudari su vikali: “Radni dan od šest sati, sutra!” Kako je vrijeme odmicalo, Ceausescu je postajao sve nesigurniji. Na prijetnje je odgovarao prijetnjama: “Ako se ne vratite na posao, prestat ćemo okolišati!”, vikao je. No, ni to nije upalilo.
Vidno premoren od atmosfere počeo je verbalno prihvaćati zahtjeve rudara. Obećao je da će smanjiti broj obveznih radnih sati i poboljšati uvjete rada. Rekao je i kako će ukinuti rad subotom i nedjeljom te da će stvoriti poslove za obitelji rudara.
Nakon što je dao prazna obećanja napustio je pozornicu. Govorio je punih pet sati, a dok je silazio s pozornice morao se nasloniti na ogradu koliko je bio iscrpljen.
Što se dogodilo kasnije? Neki od zahtjeva rudara bili su ispunjeni. Nisu trebali raditi nedjeljom i poboljšana im je zdravstvena njega. I to je bilo otprilike to.
Što je bilo s vođama štrajka? Danima poslije, većina njih bila je uhićena. Neki su dobili druge poslove na drugim krajevima zemlje, daleko od svojih obitelji.
Oni su bili sretnici. Dio rudara poslan je u rumunjsku psihijatrijsku bolnicu gdje su bili zlostavljani. Dio ih je poslan u radni logor koji se nalazio u kanalu Crnog mora, dok je 4000 rudara bilo otpušteno. Mnogi od njih bili su pretučeni i stalno im se prijetilo.
Najgora kazna otkrivena je nakon revolucije 1989. kada su u javnost izašli dokumenti tajnih službi.
U knjizi, koju je objavio 1997. godine pod nazivom “Eastern Europe in the 20th Century”, Richard Crampton, profesor povijesti na Oxfordu, naveo je da dokumenti pokazuju da je nekoliko vođa štrajka odvedeno na “medicinsko liječenje” na kojem ih se svakodnevno podvrgavalo petminutnom zračenju pa su mnogi od njih na kraju oboljeli od raka i umrli.