Prošlo je 30 godina otkako je u zagrebačkom zatvoru, nakon dvije godine robije, umro jedan od najviših dužnosnika NDH, dr. Andrija Artuković. Sudski proces ratnom zločincu, rođenom 19. studenog 1899. godine, bio je najvažniji sudski proces u bivšoj državi, koja je za njim tragala točno 40 godina. Detaljan opis i stenogram suđenja opisao je Jovo Popović u knjizi 'Suđenje Artukoviću i sve što nije rečeno" objavljenoj 1986. godine. U idućim danima objavljivat ćemo u nastavcima dijelove knjige i najvažnije detalje sa suđenja koje je trajalo točno 30 dana, od 14. travnja do 14. svibnja 1986., te završilo izricanjem smrtne kazne. Ovo je posljednji nastavak feljtona.

Dokazni postupak počeo je u ponedjeljak, 21. travnja, ali sa zakašnjenjem zbog pravnog manevra Artukovićeve obrane. Kako piše Jovo Popović, od 9 i 25 do 11 sati čekalo se s ispitivanjem prvog od 58 najavljenih svjedoka. Tijekom procesa, javni tužitelji odustat će od 32 najavljena svjedoka jer su ocijenili da je optužnica dokazana iskazima svjedoka koji su već svjedočili. Također odustalo se i od čitanja 43 iskaza svjedoka koji su u međuvremenu umrli ili teško oboljeli, što je znatno skratilo dokazni postupak, koji je unatoč svemu, trajao još idućih 20-ak dana. 

Svi oni koji su se pojavili pred sudom u ta tri tjedna sjedili su tek koji metar  udaljeni od Artukovića koji bi, kad bi njihova svjedočanstva bila posebno mučna za slušanje, jednostavno zabacio glavu na naslon fotelje i djelovao kao da spava. Artukovićeva obrana odmah bi takvu situaciju koristila za traženje prekida suđenja i liječničkog nadvještačenja.

Predsjednik sudskog vijeća Milko Gajski svaki put bi dozivao Artukovića i pitao ga spava li, pa je to već izgledalo kao neki dobro uvježbani igrokaz. Artuković bi svaki put odgovarao 'Nou, nou', a Gajski bi ga zamolio da to više ne radi, neka se ne pretvara da spava. 

Prva svjedokinja koja je došla u sudnicu bila je tad 74-godišnja profesorica Ruža Rubčić, supruga revolucionara Nine Rubčića. Jovo Popović u knjizi piše:

"Opširno, s mnogo dramatičnih detalja ispričala je kako je mučena u zagrebačkim ustaškim zatvorima i kako je u logoru Stara Gradiška bila svjedok najstrašnijih umiranja ljudi, žena i sitne djece. Spominjala je i kako su ustaše mučile heroine Nadu Dimić i manje čuvenu Ivku Kljaić Seku, koja je uoči streljanja nekim tajanstvenim kanalima ilegale doturila drugovima na slobodi pismo za zaručnika, budućeg partizanskog generala Srđana Brujića:

"Danas idem u smrt i pruža mi se prilika da ti se javim. Drži se dobro, budi hrabar. Na mene se nemoj ljutiti, sve mi oprosti kao i svi drugovi. Kad se sjetiš mene napiši kartu mojoj seki, to će za nju biti utjeha. Mnogo mnogo pozdravi drugove, nek mi oproste ako sam koga uvrijedila. Mnogo te pozdravlja i čvrsto grli tvoja Seka. Pozdravi sve."

Iznosi sjećanje na kozaračke žene kojima su ustaše u Staroj Gradiški otimali djecu. »Samo Dante je mogao takav pakao opisati!« S nekim drugim logorašicama imala je zadatak da neko vrijeme dežura kod te djece mlađe od 4 godine. »Djeca leže na podu. Nabacani jedni na druge. Gomila jadne, bespomoćne, pregladnjele djece. Mili dijete po djetetu, pužu u krug živi po mrtvima. Lica u izmetu. Ponekom ispalo crijevo, visi čitav metar crijeva, a po njemu muhe...

Dosta te djece je u nekim logorskim sobama pobijeno cijanidom. Pomrla djeca kao cjepanice bila su nabacana jedno na drugo. Vidjela sam kako jedno dijete bacaju o zid: mozak mu se rasuo uokolo... - Trenutak šuti. Potreban joj je predah: - Dvadesetak desetogodišnjaka su odvojili, sašili su im male ustaške uniforme. Luburić likuje: to su, veli, moji janjičari...

Na kraju ispitivanja, Gajski je želio čuti Artukovića: i kao poslije svakog svjedoka, pitat će ga najprije da li je razumio iskaz svjedoka, a zatim:

-Imate li kakvu primjedbu ili pitanje ?

-No, poriče Artuković, i ponavlja nešto glasnije: - No!

U sudnici svjedočenja prate i Artukovićeva djeca – kćer Nada i sin Radoslav - sve vrijeme nešto zapisuju, povremeno šapću, nerijetko se osmjehuju. Koliko je njima jasno, može li im uopće biti jasno ovo o čemu se govori ? Misle li oni zaista ono što će Radoslav Artuković nekom prilikom izjaviti: kako je sve to montirano, i kako je njihov otac nevin. Ili misli, što će reći nekim novinarima za vrijeme pauze:

-Nije moj otac mogao ubijati. Ja znam da on nije mogao ubijati. Ali mogle su ubijati njegove zapovijesti!

Među svjedocima je i Franjo Truhar koji je u NDH bio šef kvislinške policije u Zemunu, a potom u Sremskoj Mitrovici. Njegovo svjedočenje posebno će teško teretiti Artukovića. Truhar je, pored ostalog, svjedočio o ubojstvu Ješe Vidića, što je bila i jedna točka optužnice. Truhar kaže: 

"1. lipnja 1941. kazao mi je: 'Kolji sve Srbe odreda, kao i Židove i Cigane, samo pazi, nemoj glupo raditi kao oni u Slavonskom Brodu...' Bio mi je taj slučaj poznat: tamo je baš po Artukovićevom nalogu, jedan ustaša izvršio strašan pokolj nad Srbima, sve leševe je bacio u Savu, što je čak i Nijemce razljutilo, pa su ga smijenili i zatvorili, ali ga je Artuković u Zagrebu oslobodio i poslao ga natrag da nastavi istrebljivati Srbe... Kad sam ja preuzeo u Sremskoj Mitrovici dužnost šefa policije, uništenje Srba bilo je u punom toku. Tim progonima i pokoljima je rukovodio dotadašnji šef policije Ferdo Knez, veliki ustaša... Dao mi je do znanja da i ja moram biti nemilosrdan u istrebljivanju Srba, a pričao mi je i o mnogobrojnim pokoljima u kojima je osobno sudjelovao. Pri tome se pozivao na lično naređenje ministra unutrašnjih poslova...

Proces stoljeća 4 Suđenje Artukoviću: Kako su skrivali logor Jasenovac

Artuković mu je naredio da ni jednom Srbinu ne smije izdati propusnicu za Srbiju, već da ga jednostavno treba ubiti. Također mi je rekao kako mu je Artuković naredio da pojedine osobe treba zatvoriti. Tako je bio zatvoren i Ješo Vidić, bivši narodni poslanik, pa je na zahtjev Artukovića otpremljen u logor 'Danica'. Meni je došla njegova žena Olga Vidić s molbom na Artukovića: nudila je 150 jutara zemlje ako dozvoli njenom mužu da iseli u Srbiju. Osobno sam ovu molbu odnio Artukoviću, a on mi je odgovorio: '..Ja ću ga ubiti i uzeti ne 150 jutara, nego svih 300!' Kasnije je sam Artuković izdao naredbu da se Ješo Vidić ubije, što je i učinjeno, a sva zemlja je oduzeta i dana ustaši Stjepanu Vineku..." 

Svjedok je još govorio o Artukovićevim okružnicama u vezi s progonom i istrebljenjem Srba, Židova i Cigana, o masovnim pokrštavanjima, o tome kako su ustaše ponekad pravili iznimke i spašavali one imućnije, i kako je sve to »u smrti izjednačio« Viktor Tomić 1942. godine. 

"Njega, toga Tomića, po tom poslu je poslao upravo Artuković. Ubio je na desetke hiljada Srba, Židova i Cigana na području  Srijema..."

Truharovo svjedočenje silno je uzrujalo Artukovića. Na pitanje suca Gajskog je li razumio iskaze i što ima za reći, ljutito je počeo vikati da ništa ne može reći, a onda je odmahnuo rukom: 

- Sve same laži i izmišljotine!

- Sjećate li se Franje Truhara ? Jeste li ga poznavali?

- Ja mislim da je bio kod mene. Mislim, ali nisam siguran.

Uslijedila je pauza, i Artukovića su izveli iz sudnice. Nije nimalo davao do znanja koliko ga je Truharovo svjedočenje potreslo. Budući da vrijeme pauze Artuković provodi u sudskom zatvoru, tamo je pokazao koliko je zapravo bijesan. Jovo Popović u knjizi piše:
"Bio se 'gospodin ministar' toliko razgoropadio da je, nakon polusatnog predaha, odbio izaći u sudsku vijećnicu. Sabrao se tek nakon razgovora s liječnicima i shvatio da o njemu ne ovisi izlazak pred sud. Tako je, zbog Artukovićevog inata i srdžbe rasprava nastavljena tek poslije sat i šest minuta pauze, u 10.40 sati."

Sljedeća svjedokinja bila je Jelena Rašković, umirovljenica iz Sremske Mitrovice, supruga odvjetnika Laže Raškovića, kojeg su ustaše uhapsile i zatvorile u koprivnički logor 'Danica' u proljeće 1941. godine. 

"Uhvatili su ga u brijačnici i odveli', govori starica o davnim danima:

"Kad sam mu govorila, mom Laži, da bježimo preko Save, rekao je da nama neće nitko ništa:'Nikome mi ništa ružno nismo učinili...' A utrpali su ih u vagone kao stoku."

Nakon nje svjedočio je i nećak dr. Ješe Vidića, Srboljub Mirković. Kako piše Popović u knjizi, malo je mogao reći, ali dobro je pamtio:

"Sestra moje mame, tetka Olga Vidić, pričala nam je kako je bila u Zagrebu, pamtim da je rekla kako je bila primljena ili kod Pavelića, ili kod Artukovića, i kako im je nudila pola imanja...

Mirković je ispričao kako je Artuković odbio ponudu Olge Vidić da im da pola svog imanja i kako joj je odbrusio da on može uzeti koliko hoće. "Ja ću ga ubiti i uzeti ne 150 jutara, nego svih 300!" Kasnije je sam Artuković izdao naredbu da se Ješo Vidić ubije, što je i učinjeno, a sva zemlja je oduzeta i dodijeljena ustaši Stjepanu Vineku..."

Suđenje se nastavilo i u srijedu 23. travnja. Na redu je bio 62-godišnji Splićanin Ivo Senjanović, sindikalni vođa, koji je uhićen 15. veljače 1941., a zatim kako je rekao zajedno sa svim drugim političkim zatvorenicima u Lepoglavi predan Nijemcima i ustašama. Čitava njihova grupa je u srpnju 1941. prevezena u Gospić:

Proces stoljeća 3 Artuković: Nakon rasula ustaša bježali smo u tri grupe

"Punih dvadeset dana, koliko smo zadržani u Gospiću, iz dijela zatvora gdje su bili utamničeni Srbi čuo sam strašna zapomaganja i bolne vriskove. Ustaše su na prijevaru pohvatali Srbe seljake i uglavnom ih sve pobili. Sa sigurnošću mogu reći da ih je u vrijeme dok sam ja bio zatvoren u Gospiću, dnevno odvođeno na stratište na Velebitu, u Jadovno, 800 do 850."

Senjanović se prisjetio i krvavog zatvoreničkog puta Lepoglava - Gospić - Koprivnica – logor 'Danica' - Zagreb - Jasenovac - Stara Gradiška. Najprije, Jasenovac:

"...Grupa Židova, strašno! Sve sami živi kosturi, aveti. Jedva se drže na nogama... A vidio sam i ustaše kako noževima bodu Srbe. Vidio sam kako je ustaša krvavo mučio, a onda dotukao jednog jadnika, koji se vratio u baraku s grobišta..."
Nastavio je svjedočenjem o Staroj Gradiški:

"Harao je pjegavi tifus i dizenterija. Mi bez ikakve liječničke pomoći... Jedna grupa zatočenika bila je danima mučena glađu, a zatim su im ustaše dale tešku hranu vjerujući da će svi navaliti na jelo i naglo pomrijeti. Međutim, zatočenici nisu bili tako ludi. Hranu su pažljivo uzimali i živjeli su još 40 dana, a onda su počeli umirati u jezivim mukama. Njihova užasna zapomaganja su me progonila duže od petnaest godina poslije rata..."

Nakon potresnog Senjanovićevog svjedočenja u sudnicu je ušao Egon Berger: 

"Moja braća, Hugo i Leon, odvedeni su u Jadovno, a šogorica sa kćerkom u Jastrebarsko... Stotinjak djece je iz Jaske odvedeno u Liku i tamo bačeno u jamu... Mene hapse 9. rujna 1941. s još nekoliko stotina Židova. Ubrzo smo odvedeni u Jasenovac. Logor je još bio u osnivanju: u dvije barake natrpani Srbi, u jednu Židovi... Tko nije mogao raditi, bio je zatučen... Malo nas je preživjelo. U prosincu su dovedene velike grupe ljudi iz Okučana, Rajića, Medare, Draganića i drugih sela.

Nismo vjerovali da je tamo itko živ mogao ostati... Mi koji smo mogli hodati, kopali smo rake u zamrznutoj zemlji. Odvojeni za ubijanje, dovođeni su na rub tih raka i ubijani maljem u glavu. Pamtim 26. prosinca 1941. Toga su dana iz Stare Gradiške dovedeni moj otac i brat Leon. Pred na smrt iscrpljenu kolonu izašli su Miloš, Luburić, fra Majstorović, Šakić; cinično pitaju ima li nekoga tko se žali na postupak? Jave se trojica, gostioničar iz Nove Gradiške i braća Šenhajt. Kažu da su isprebijani. Izveli su ih ispred kolone: fra Majstorović tu, pred svima, zakolje gostioničara, a Šakić braću Šenhajt..."

Berger ne prestaje nabrajati stravične prizore: 

"Krajem januara 1942. dolazi iz Zagreba inž. Dominik Piccili. Projektira krematorij u bivšim ložištima ciglane. Tu su najprije zapaljene žene s djecom iz Đakova.Tek kad se logorom počeo širiti užasni smrad zapaljenih ljudi, svi su shvatili što se događa u ciglani... U ljeto 1942. u logor su dovedene tisuće seljaka s Kozare. Za njih je iskopano četrdeset raka. Poslije njih u logor su dovedeni su Cigani... A kad je palo Sarajevo, u travnju 1945., Luburić je u Jasenovac dotjerao masu domobrana; većina je pobijena..."

Proces stoljeća 2 Artuković na sudu: "Samo smo čistili teritorij NDH"

Kako je rekao, od 186 logoraša s kojima je Berger bio u proljeće 1945. godine u »kožari« i s kojima je išao u proboj iz logora, samo su sedmorica preživjela. Deveti dan suđenja svjedočio je Radovan Trivunčić, rođen u Jasenovcu i, kako je rekao, iznosi ono što je osobno doživio. Iz njegove porodice ustaše su ubile 22 ljudi. Kako je rekao, 20 godina istraživao je masovne grobnice, pa je u jednom trenutku pitao suca Gajskog može li on Radoslava Artukovića odvesti u Jasenovac i pokazati mu grobnice? 

Nastavak na sljedećoj stranici...

U utorak 29. travnja u 9 sati počeo je svjedočiti Bajro Avdić koji je izlagao i odgovarao na pitanja sve do 13 i 40. Pored ostalog, ovaj 61-godišnjak, koji je tvrdio da je bio u motoriziranoj pratnji Artukovića i Pavelića, je ispričao:

"Uglavnom, pratimo poglavnika, i to najčešće do Šestina. A pratili smo i Artukovića na Krešimirov trg. Tamo je, na trgu, bilo po mojoj procjeni 500 do 600 Židova i Srba. Nisam siguran u brojku. Nisam ih brojio. Gospodin Artuković je naredio da ih sve tovarimo u kamione. Bili su svezani, svi. Potrpamo ih u 30 kamiona. Mislim: 30. A moguće je da ih je bilo i više. Nisam brojio, kažem otprilike. Tu smo grupu otpratili iza Savskog mosta. Pratio ih je i jedan kamion pun ustaša. Mi smo se onda vratili, prateći gospodina Artukovića, a oni su otišli, valjda prema Jasenovcu. Onda je na Krešimirovu trgu u kamione natovarena druga grupa Srba i Židova. Njih smo otpratili za Kerestinec. Nisu svi mogli stati u dvorac, toliko mnogo ih je bilo.

Gospodin Artuković je naredio da moramo jedan dio odvojiti i da ih se likvidira. Bilo je tu i žena, i djece, a i partizana. Tu je bila neka satnija, mislim podoficirska škola. Uzeli mitraljeze i kosi po narodu. Nešto je pregaženo tenkovima. Mi motorbiciklisti iz pratnje Andrije Artukovića sve to smo sa strane gledali. Poslije smo svratili u Podsused. Tamo je Artuković naredio komandantu podoficirske škole Zvonku Pezelju da pokopa ubijene. Zatim: ima ovaj slučaj.

Krajem 1941. godine stradala je jedna naša satnija na Kordunu. Tamo se narod pobunio. Otišli smo tamo preko Petrinje, Gline i Topuskog. Išli smo u Vrginmost. Vidimo: stradala naša satnija. U Vrginmostu mnogo uhvaćenog naroda, ali nema partizana, uglavnom starci, žene, djeca. Ante Pavelić i  gospodin Artuković saslušaju izvještaj. Narede da se kuće u kojima je bio narod pregaze tenkovima. Nešto naroda je pobijeno, nešto od tenkova pregaženo. A ustaše iz naše nastradale satnije su pokopani na Mirogoju.

Dakle, poslije likvidiranja onog naroda u Vrginmostu, pohvatano je još naroda. Taj narod je doveden u jednu udolinu. Tu su Pavelić i Artuković naredili da ih ustaše pokose rafalima. Bio sam od tog stratišta udaljen svojih trideset - četrdeset metara. I gospodin Artuković je nadzirao kako ih ubijaju. Broj ubijenih ne znam. Nisam ih brojao. A bit će da ih je bilo do 450..."

Svjedok je ispričao kako je u dva navrata pratio optuženog u Jasenovac i Staru Gradišku, da su više puta odlazili u Kerestinec, a također u Varaždin, Ludbreg i Koprivnicu, gdje je bio neki logor s puno zatvorenih seljaka. Obrana će kasnije najviše argumenata iznositi protiv svjedokove izjave o jednom posjetu Kerestincu, kad su Artukovića pratili Dido Kvaternik, Maks Luburić, Ljubo Miloš i Jure Francetić, koji je baš bio stigao iz Sarajeva. Svjedok tvrdi da je to bilo početkom 1943. godine. I optužnica u 2. tački navodi to vrijeme. Evo tog svjedočenja:

"Posjetili smo tamo neku špiritaru. Pripremili su nam pečenje. Onda smo otišli u Samobor. Sjećam se, prije Samobora, ima neki dvorac. Ispred nas su išli tenkovi, a kod tog dvorca već je bilo tenkova. Tu su bili zarobljeni partizani, bilo ih je mnogo, a bilo je i žena i djece. S nama je išao i jedan njemački oficir. Kada je komandant logora saopćio da su to partizani pohapšeni u Žumberku, da među njima ima i Slovenaca i partizana iz okolice Karlovca, i odsvuda, oni su pozvali jednog partizana u boljoj uniformi. Razgovarali su neko vrijeme s njim. Poslije je izdano naređenje da se čitav logor likvidira. Mislim da je tu bilo između 400 i 500 ljudi. Nisam siguran. Pobijeni su mitraljezima, a onda su tenkovi prešli preko njih... Kad smo se vraćali u Zagreb, svratili smo u gostionicu kod nekog Aralice i tu nas je sve gospodin Artuković častio..."

Bajro Avdić sjetio se i kad je kod Maksimira ubijeno devet komunista. Kako je rekao ' u njih su pucali, osim Artukovića, neki dr Šercer, Luburić, Miloš, Sertić i Moškov. Bila je tamo neka satnija, ali vojnici nisu pucali. Nije bilo potrebe..'

Proces stoljeća 1 Hvatanje Artukovića: U zoru su mu kuću okružili gliserima

Iznošenja dokaznih postupaka nastavila su se i idućih dana, no nakon svjedočenja o tisućama i desecima tisuća civila, među kojima podjednako i žena i djece, u završnoj riječi poentirao je odvjetnik Slobodan Perović koji je zastupao obitelj ubijenog dr. Ješe Vidića. Podsjetio je na ponašanje dr. Mareka Edelmana, poljskog Židova, jednog od vođa ustanka u varšavskom Getu 1943. godine, i jednog od stotinjak preživjelih nakon masakra. Perović kaže:

"Edelman čitave 32 godine nije želio izgovoriti ni jednu riječ o sudbini ubijenih Židova u Varšavi za vrijeme fašističke okupacije. Zašto? Osnovni razlog njegove šutnje je bojazan od moguće greške u broju žrtava, makar to bila greška samo u jednom jedinom čovjeku. Za Edelmana jedan broj znači dramu jednog čovjeka, a drama jednog čovjeka teže pogađa nego drama deset ljudi. Ukoliko se ovaj broj povećava, to je ljudskom biću teže shvatljiva smrt jer, smatra Edleman, smrt deset tisuća ljudi pojmljiva je više nego smrt 50.000. Zvuči apsurdno, ali preko tog broja ljudskom umu je nemoguće konkretno i jednovremeno poimanje smrti, već je može primiti samo i jedino kao apstraktni pojam." 

Nakon ovog govora, u idućim danima uslijedila su izlaganja obrane i tužitelja, no više ništa nije moglo tako dojmljivo, kao Perovićev govor, opisati sve strahote koje su izgovorene tijekom mjesec dana suđenja Andriji Artukoviću.

Bio je 14. svibanj 1986. kad je Andrija Artuković posljednji put izveden pred sudsko vijeće. Sudnica se opet vrlo brzo ispunila do posljednjeg mjesta. S nestrpljenjem se čekalo da predsjednik vijeća, sudac Milko Gajski počne čitati presudu. Mirno i staloženo obrazlagao je točku po točku optužnice, čitajući po članke Krivičnog zakona SFRJ i kazne koje nisu zastarijevale, budući da je bila riječ o ratnim zločinima. 

Posljednjih pet minuta izgledalo je ovako: 

Optuženik je svojini djelovanjem počinio zločin protiv čovječnosti i međunarodnog prava. On je u svom djelovanju primjenjivao zakone koji su predstavljali imitaciju zakona trećeg Reicha protiv nearijevaca, Jevreja i Roma, a također nehumano i bestijalno postupao sa Srbima u Hrvatskoj od kojih je na stotine tisuća stradalo u sabirnim, koncentracionim i drugim logorima, te drugim stratištima. On nije birao sredstva da uništi Srbe, Hrvate koji nisu prihvatili ustašku ideologiju Jevreje, komuniste, Rome, antifašiste, pripadnike drugih naroda. Aparat preko kojeg je sve to činjeno u tzv. NDH je strahoviti aparat nasilja i takav mehanizam organizacije koja planira, priprema, izvršava i sistematski sprovodi takve zločine kao što su zločin protiv čovječnosti, a koji je značio masovno uništavanje ljudskog bića.

Koncentracioni, radni i drugi logori, bili su mučilišta nevinih ljudi, tvornice smrti i mjesta bestijalnih, brutalnih ponašanja i zvjerstava bez presedana u povijesti civiliziranih naroda. Takvom vidu nasilja mora biti uvijek suprotstavljen organizirani represivni mehanizam za sprečavanje i kažnjavanje takvih situacija. Optuženik u svojoj obrani na pitanje što su ta načela u svom sadržaju nosila, najbolje ocrtava iskazom: na ljutu ranu - ljuta trava, silu silom suzbiti svima je dopušteno, upotreba svih dozvoljenih i nedozvoljenih sredstava. Ovaj iskaz u dovoljnoj je mjeri odredio smjer kojim je krenuo.

Na primjer, 10. travnja 1941. godine po njemačkoj okupaciji on se kao vjerni sluga vraća u domovinu i potpuno je prihvatio nacifašističku doktrinu koja je u sebi sadržavala rasne, nacionalne i vjerske predrasude. Optuženi Andrija Artuković se svojim nacifašističkim prijateljima odmah po dolasku na vlast dokazao djelom, sprovodeći svoju ideologiju, ne ostajući na riječima. Optuženi Andrija Artuković potpuno je prihvatio ideju nacizma i fašizma.

Takva ideologija ocjenjena je već davno kao neprihvatljiva ljudskoj zajednici, mračna, uživala je oslonac kod pojedinaca koji su u njoj našli mogućnost da iskažu svoju animalnu svijest. Svim svojim postupcima optuženik je pokazao da je prihvatio te mračne ideje. Civilizirana zajednica se nastoji odreći primjene kazne, ali za ubijanja, klanja i mučenja i zločine nad tisućama ljudi, pri tome žena i djece, a za što je optuženi proglašen krivim u ovom krivičnom postupku, što ima za posljedicu oduzimanje života stotina i stotina tisuće ljudi i to zbog opisanih zločina nužno za sobom povlači izricanje najteže kazne smrti.

Stoga sud optuženom za krivična djela iz člana 142. i 144. KZ SFRJ, činjenično i pravno izriče kaznu smrti.

Ovime obvjavljujem da je prvostepeni krivični postupak protiv optuženog Andrije Artukovića završen.«

U 11.45 sati 14. maja, pročitavši objašnjenje presude velikog krivičnog vijeća Okružnog suda Zagreb, Milko Gajski je zamolio sudionike procesa da ostanu na svojim mjestima. Od stražara je zatražio:

"Izvedite optuženog!"

Zbog životne dobi optuženog i njegovog zdravstvenog stanja, kazna nije nikad izvršena. Andrija Artuković umro je u zatvorskoj bolnici u siječnju 1988. godine. Postoji nekoliko verzija gdje je sahranjen, no najizglednije je da je kremiran, a posmrtni ostaci položeni su na zatvrosko groblje u Lepoglavi.