Prošlo je 30 godina otkako je u zagrebačkom zatvoru, nakon dvije godine robije, umro jedan od najviših dužnosnika NDH, dr. Andrija Artuković. Sudski proces ratnom zločincu, rođenom 19. studenog 1899. godine, bio je najvažniji sudski proces u bivšoj državi, koja je za njim tragala točno 40 godina. Detaljan opis i stenogram suđenja opisao je Jovo Popović u knjizi 'Suđenje Artukoviću i sve što nije rečeno" objavljenoj 1986. godine. U idućim danima objavljivat ćemo u nastavcima dijelove knjige i najvažnije detalje sa suđenja koje je trajalo točno 30 dana, od 14. travnja do 14. svibnja 1986., te završilo izricanjem smrtne kazne. Ovo je posljednji nastavak feljtona.
Dokazni postupak počeo je u ponedjeljak, 21. travnja, ali sa zakašnjenjem zbog pravnog manevra Artukovićeve obrane. Kako piše Jovo Popović, od 9 i 25 do 11 sati čekalo se s ispitivanjem prvog od 58 najavljenih svjedoka. Tijekom procesa, javni tužitelji odustat će od 32 najavljena svjedoka jer su ocijenili da je optužnica dokazana iskazima svjedoka koji su već svjedočili. Također odustalo se i od čitanja 43 iskaza svjedoka koji su u međuvremenu umrli ili teško oboljeli, što je znatno skratilo dokazni postupak, koji je unatoč svemu, trajao još idućih 20-ak dana.
Svi oni koji su se pojavili pred sudom u ta tri tjedna sjedili su tek koji metar udaljeni od Artukovića koji bi, kad bi njihova svjedočanstva bila posebno mučna za slušanje, jednostavno zabacio glavu na naslon fotelje i djelovao kao da spava. Artukovićeva obrana odmah bi takvu situaciju koristila za traženje prekida suđenja i liječničkog nadvještačenja.
Predsjednik sudskog vijeća Milko Gajski svaki put bi dozivao Artukovića i pitao ga spava li, pa je to već izgledalo kao neki dobro uvježbani igrokaz. Artuković bi svaki put odgovarao 'Nou, nou', a Gajski bi ga zamolio da to više ne radi, neka se ne pretvara da spava.
Prva svjedokinja koja je došla u sudnicu bila je tad 74-godišnja profesorica Ruža Rubčić, supruga revolucionara Nine Rubčića. Jovo Popović u knjizi piše:
"Danas idem u smrt i pruža mi se prilika da ti se javim. Drži se dobro, budi hrabar. Na mene se nemoj ljutiti, sve mi oprosti kao i svi drugovi. Kad se sjetiš mene napiši kartu mojoj seki, to će za nju biti utjeha. Mnogo mnogo pozdravi drugove, nek mi oproste ako sam koga uvrijedila. Mnogo te pozdravlja i čvrsto grli tvoja Seka. Pozdravi sve."
Iznosi sjećanje na kozaračke žene kojima su ustaše u Staroj Gradiški otimali djecu. »Samo Dante je mogao takav pakao opisati!« S nekim drugim logorašicama imala je zadatak da neko vrijeme dežura kod te djece mlađe od 4 godine. »Djeca leže na podu. Nabacani jedni na druge. Gomila jadne, bespomoćne, pregladnjele djece. Mili dijete po djetetu, pužu u krug živi po mrtvima. Lica u izmetu. Ponekom ispalo crijevo, visi čitav metar crijeva, a po njemu muhe...
Dosta te djece je u nekim logorskim sobama pobijeno cijanidom. Pomrla djeca kao cjepanice bila su nabacana jedno na drugo. Vidjela sam kako jedno dijete bacaju o zid: mozak mu se rasuo uokolo... - Trenutak šuti. Potreban joj je predah: - Dvadesetak desetogodišnjaka su odvojili, sašili su im male ustaške uniforme. Luburić likuje: to su, veli, moji janjičari...
Na kraju ispitivanja, Gajski je želio čuti Artukovića: i kao poslije svakog svjedoka, pitat će ga najprije da li je razumio iskaz svjedoka, a zatim:
-Imate li kakvu primjedbu ili pitanje ?
-No, poriče Artuković, i ponavlja nešto glasnije: - No!
-Nije moj otac mogao ubijati. Ja znam da on nije mogao ubijati. Ali mogle su ubijati njegove zapovijesti!
Među svjedocima je i Franjo Truhar koji je u NDH bio šef kvislinške policije u Zemunu, a potom u Sremskoj Mitrovici. Njegovo svjedočenje posebno će teško teretiti Artukovića. Truhar je, pored ostalog, svjedočio o ubojstvu Ješe Vidića, što je bila i jedna točka optužnice. Truhar kaže:
"1. lipnja 1941. kazao mi je: 'Kolji sve Srbe odreda, kao i Židove i Cigane, samo pazi, nemoj glupo raditi kao oni u Slavonskom Brodu...' Bio mi je taj slučaj poznat: tamo je baš po Artukovićevom nalogu, jedan ustaša izvršio strašan pokolj nad Srbima, sve leševe je bacio u Savu, što je čak i Nijemce razljutilo, pa su ga smijenili i zatvorili, ali ga je Artuković u Zagrebu oslobodio i poslao ga natrag da nastavi istrebljivati Srbe... Kad sam ja preuzeo u Sremskoj Mitrovici dužnost šefa policije, uništenje Srba bilo je u punom toku. Tim progonima i pokoljima je rukovodio dotadašnji šef policije Ferdo Knez, veliki ustaša... Dao mi je do znanja da i ja moram biti nemilosrdan u istrebljivanju Srba, a pričao mi je i o mnogobrojnim pokoljima u kojima je osobno sudjelovao. Pri tome se pozivao na lično naređenje ministra unutrašnjih poslova...
Artuković mu je naredio da ni jednom Srbinu ne smije izdati propusnicu za Srbiju, već da ga jednostavno treba ubiti. Također mi je rekao kako mu je Artuković naredio da pojedine osobe treba zatvoriti. Tako je bio zatvoren i Ješo Vidić, bivši narodni poslanik, pa je na zahtjev Artukovića otpremljen u logor 'Danica'. Meni je došla njegova žena Olga Vidić s molbom na Artukovića: nudila je 150 jutara zemlje ako dozvoli njenom mužu da iseli u Srbiju. Osobno sam ovu molbu odnio Artukoviću, a on mi je odgovorio: '..Ja ću ga ubiti i uzeti ne 150 jutara, nego svih 300!' Kasnije je sam Artuković izdao naredbu da se Ješo Vidić ubije, što je i učinjeno, a sva zemlja je oduzeta i dana ustaši Stjepanu Vineku..."
Svjedok je još govorio o Artukovićevim okružnicama u vezi s progonom i istrebljenjem Srba, Židova i Cigana, o masovnim pokrštavanjima, o tome kako su ustaše ponekad pravili iznimke i spašavali one imućnije, i kako je sve to »u smrti izjednačio« Viktor Tomić 1942. godine.
"Njega, toga Tomića, po tom poslu je poslao upravo Artuković. Ubio je na desetke hiljada Srba, Židova i Cigana na području Srijema..."
Truharovo svjedočenje silno je uzrujalo Artukovića. Na pitanje suca Gajskog je li razumio iskaze i što ima za reći, ljutito je počeo vikati da ništa ne može reći, a onda je odmahnuo rukom:
- Sve same laži i izmišljotine!
- Sjećate li se Franje Truhara ? Jeste li ga poznavali?
- Ja mislim da je bio kod mene. Mislim, ali nisam siguran.
Uslijedila je pauza, i Artukovića su izveli iz sudnice. Nije nimalo davao do znanja koliko ga je Truharovo svjedočenje potreslo. Budući da vrijeme pauze Artuković provodi u sudskom zatvoru, tamo je pokazao koliko je zapravo bijesan. Jovo Popović u knjizi piše:
"Bio se 'gospodin ministar' toliko razgoropadio da je, nakon polusatnog predaha, odbio izaći u sudsku vijećnicu. Sabrao se tek nakon razgovora s liječnicima i shvatio da o njemu ne ovisi izlazak pred sud. Tako je, zbog Artukovićevog inata i srdžbe rasprava nastavljena tek poslije sat i šest minuta pauze, u 10.40 sati."
"Uhvatili su ga u brijačnici i odveli', govori starica o davnim danima:
"Kad sam mu govorila, mom Laži, da bježimo preko Save, rekao je da nama neće nitko ništa:'Nikome mi ništa ružno nismo učinili...' A utrpali su ih u vagone kao stoku."
Nakon nje svjedočio je i nećak dr. Ješe Vidića, Srboljub Mirković. Kako piše Popović u knjizi, malo je mogao reći, ali dobro je pamtio:
"Sestra moje mame, tetka Olga Vidić, pričala nam je kako je bila u Zagrebu, pamtim da je rekla kako je bila primljena ili kod Pavelića, ili kod Artukovića, i kako im je nudila pola imanja...
Mirković je ispričao kako je Artuković odbio ponudu Olge Vidić da im da pola svog imanja i kako joj je odbrusio da on može uzeti koliko hoće. "Ja ću ga ubiti i uzeti ne 150 jutara, nego svih 300!" Kasnije je sam Artuković izdao naredbu da se Ješo Vidić ubije, što je i učinjeno, a sva zemlja je oduzeta i dodijeljena ustaši Stjepanu Vineku..."
Suđenje se nastavilo i u srijedu 23. travnja. Na redu je bio 62-godišnji Splićanin Ivo Senjanović, sindikalni vođa, koji je uhićen 15. veljače 1941., a zatim kako je rekao zajedno sa svim drugim političkim zatvorenicima u Lepoglavi predan Nijemcima i ustašama. Čitava njihova grupa je u srpnju 1941. prevezena u Gospić:
"Punih dvadeset dana, koliko smo zadržani u Gospiću, iz dijela zatvora gdje su bili utamničeni Srbi čuo sam strašna zapomaganja i bolne vriskove. Ustaše su na prijevaru pohvatali Srbe seljake i uglavnom ih sve pobili. Sa sigurnošću mogu reći da ih je u vrijeme dok sam ja bio zatvoren u Gospiću, dnevno odvođeno na stratište na Velebitu, u Jadovno, 800 do 850."
Senjanović se prisjetio i krvavog zatvoreničkog puta Lepoglava - Gospić - Koprivnica – logor 'Danica' - Zagreb - Jasenovac - Stara Gradiška. Najprije, Jasenovac:
"...Grupa Židova, strašno! Sve sami živi kosturi, aveti. Jedva se drže na nogama... A vidio sam i ustaše kako noževima bodu Srbe. Vidio sam kako je ustaša krvavo mučio, a onda dotukao jednog jadnika, koji se vratio u baraku s grobišta..."
Nastavio je svjedočenjem o Staroj Gradiški:
"Harao je pjegavi tifus i dizenterija. Mi bez ikakve liječničke pomoći... Jedna grupa zatočenika bila je danima mučena glađu, a zatim su im ustaše dale tešku hranu vjerujući da će svi navaliti na jelo i naglo pomrijeti. Međutim, zatočenici nisu bili tako ludi. Hranu su pažljivo uzimali i živjeli su još 40 dana, a onda su počeli umirati u jezivim mukama. Njihova užasna zapomaganja su me progonila duže od petnaest godina poslije rata..."
"Moja braća, Hugo i Leon, odvedeni su u Jadovno, a šogorica sa kćerkom u Jastrebarsko... Stotinjak djece je iz Jaske odvedeno u Liku i tamo bačeno u jamu... Mene hapse 9. rujna 1941. s još nekoliko stotina Židova. Ubrzo smo odvedeni u Jasenovac. Logor je još bio u osnivanju: u dvije barake natrpani Srbi, u jednu Židovi... Tko nije mogao raditi, bio je zatučen... Malo nas je preživjelo. U prosincu su dovedene velike grupe ljudi iz Okučana, Rajića, Medare, Draganića i drugih sela.
Nismo vjerovali da je tamo itko živ mogao ostati... Mi koji smo mogli hodati, kopali smo rake u zamrznutoj zemlji. Odvojeni za ubijanje, dovođeni su na rub tih raka i ubijani maljem u glavu. Pamtim 26. prosinca 1941. Toga su dana iz Stare Gradiške dovedeni moj otac i brat Leon. Pred na smrt iscrpljenu kolonu izašli su Miloš, Luburić, fra Majstorović, Šakić; cinično pitaju ima li nekoga tko se žali na postupak? Jave se trojica, gostioničar iz Nove Gradiške i braća Šenhajt. Kažu da su isprebijani. Izveli su ih ispred kolone: fra Majstorović tu, pred svima, zakolje gostioničara, a Šakić braću Šenhajt..."
Berger ne prestaje nabrajati stravične prizore:
"Krajem januara 1942. dolazi iz Zagreba inž. Dominik Piccili. Projektira krematorij u bivšim ložištima ciglane. Tu su najprije zapaljene žene s djecom iz Đakova.Tek kad se logorom počeo širiti užasni smrad zapaljenih ljudi, svi su shvatili što se događa u ciglani... U ljeto 1942. u logor su dovedene tisuće seljaka s Kozare. Za njih je iskopano četrdeset raka. Poslije njih u logor su dovedeni su Cigani... A kad je palo Sarajevo, u travnju 1945., Luburić je u Jasenovac dotjerao masu domobrana; većina je pobijena..."
Kako je rekao, od 186 logoraša s kojima je Berger bio u proljeće 1945. godine u »kožari« i s kojima je išao u proboj iz logora, samo su sedmorica preživjela. Deveti dan suđenja svjedočio je Radovan Trivunčić, rođen u Jasenovcu i, kako je rekao, iznosi ono što je osobno doživio. Iz njegove porodice ustaše su ubile 22 ljudi. Kako je rekao, 20 godina istraživao je masovne grobnice, pa je u jednom trenutku pitao suca Gajskog može li on Radoslava Artukovića odvesti u Jasenovac i pokazati mu grobnice?
Nastavak na sljedećoj stranici...
