Prošlo je 30 godina otkako je u zagrebačkom zatvoru, nakon dvije godine robije, umro jedan od najviših dužnosnika NDH, dr. Andrija Artuković. Sudski proces ratnom zločincu, rođenom 19. studenog 1899. godine, bio je najvažniji sudski proces u bivšoj državi, koja je za njim tragala točno 40 godina. Detaljan opis i stenogram suđenja opisao je Jovo Popović u knjizi 'Suđenje Artukoviću i sve što nije rečeno" objavljenoj 1986. godine. U idućim danima objavljivat ćemo u nastavcima dijelove knjige i najvažnije detalje sa suđenja koje je trajalo točno 30 dana, od 14. travnja do 14. svibnja 1986., te završilo izricanjem smrtne kazne. Ovo je četvrti nastavak feljtona.
Već drugi dan suđenja, u utorak 15. travnja 1986. Andrija Artuković je konačno priznao da je pripadao ustaškom pokretu i da je položio ustašku zakletvu. Na pitanja suca Milka Gajskog o tome je li to bila diktatura i je li Pavelić bio diktator nedvosmisleno je odgovorio:
- Fašizam je bio blaži oblik diktature. Njemačka disciplina je čvršća. Nacizam je čvršći.
- Je li ustaški režim bio diktatura ?
- Točno, jedna vrsta diktature.
- A Pavelić, je li bio diktator?
- Zna se da je bio.
Tada se Gajski razgovorljivom Artukoviću, koji se zamjetno uzbudio govoreći o nacističkoj, fašističkoj, i ustaškoj diktaturi, obratio već pitanim: 'da li je optuženi pripadao ustaškom pokretu ?
- Jesam. Pripadao sam ustaškom pokretu.
- Jest li bili zakleti ustaša ?
- Jesam. To se zna! Položio sam zakletvu!
Na suđenju se još saznalo da je Artuković lagao kad je rekao da nije putovao izvan Zagreba tijekom službe. Sam je na kraju priznao da je putovao u Sarajevo, ali i da je taj put iskoristio za posjet obitelji u Klobuku. Priča se da ga je njegov 20 godina mlađi brat Stanko molio da iz zatvora pusti neke srpske porodice na što mu je Artuković ljutito odgovorio:“Ako to još jednom spomeneš i sam ćeš se naći među njima!“
U srijedu ujutro oko 8.45 sati počelo je ispitivanje o tome kako je jednom od mnogih naredbi Artuković prekršio pravila međunarodnog prava naredivši da se ratni zarobljenici muče i ubijaju, čime je - kako je to rečeno u optužnici »Neutvrđenog dana početkom 1943. godine, nalazeći se u pratnji Ante Pavelića u blizini dvorca kod Samobora, u namjeri da se na svirep način ubiju zarobljeni partizani, izdao nalog da se više stotina partizana zarobljenih na području Žumberka pobije, a što je učinjeno na način, da su zarobljenici stjerani na jednu livadu i tu pobijeni mitraljeskim rafalima i pregaženi tenkovima.“
Pročitavši te navode iz točke 2. optužnice Okružnog javnog tužilaštva, predsjednik krivičnog vijeća Milko Gajski je htio biti siguran:
- Optuženi Artukoviću, čujete li me dobro?
- Čujem, gospodine predsjedniče.
- Jeste li razumjeli ovu točku optužbe ?
- Jesam. To je najprostija laž! Najprostija laž! Ja sam tamo sudjelovao koliko i vi koji me danas ispitujete.
- Kad ste upoznali Antu Pavelića?
- U Sudbenom stolu u Zagrebu. Pavelić je tada bio advokat, a ja pripravnik kod dr Miloša Hajdića u Ilici, čini mi se u kući broj 14…
- Jeste li ostali u kontaktu s Pavelićem kad ste počeli raditi u Gospiću ?
- Ne. Posvetio sam se advokaturi... Sa starim Markom Došenom,.starinom u osamdesetoj, prešao sam u Italiju. Pavelića sam sreo u Veneciji.
Suvišno je dokazivati da su se sreli u Rijeci. Drugo sud želi utvrditi:
- Da li vam je Pavelić dao neku dužnost ?
Artuković se govorljivo, koliko je to moguće dosta oronulom 87-godišnjaku, raspričao o »ustaškoj organizaciji koja tada postoji u Europi«. Ante Pavelić je bio šef:
- Meni je dao zaduženje da pregledam ustaške logore u Italiji. Ja mu kažem: da ih najprije pregledam, pa da onda odlučim. Pregledam logore i onda preuzmem kontrolu nad logorima u kojima su živjeli Hrvati iz ustaškog pokreta. U svakome od tih logora bilo je 15 do 20 osoba. Ja sam kontrolirao njihovu disciplinu...
Gajski ga je pitao pamti li vrijeme nastajanja tzv. Nezavisne Države Hrvatske. A Artuković se ponaša kao da razmišlja, u dva navrata zausti da kaže, pa odustane, a onda bubne:
- Mislim da je proglašena 10. novembra!
Vi ste se tada vratili iz Berlina?
- Došao sam poslije proglašenja Nezavisne Države Hrvatske. Uključen sam u vodstvo hrvatske države. Bio sam i ministar unutrašnjih poslova, i ministar pravosuđa i bogoštovlja, i prabilježnik. Vratio sam se prije Ante Pavelića. On je došao kasnije, mislim petnaest ili dvadeset dana poslije proglašenje Nezavisne Države Hrvatske. Dočekao sam ga s ostalim ministrima u Karlovcu, dokud su ga dopratili Talijani.
- A tko je vas dopratio ?
- Ne razumijem.
- Kako ste vi doputovali iz Berlina u Zagreb ?
- Avionom... Mislim, civilnim avionom, njemačkim civilnim avionom.
- Nije bilo pratnje ?
- Mislim da je u avionu bio jedan njemački časnik.
No činjenice su bile nešto drugačije. Popović u knjizi piše:
„Treba tu reći nekoliko značajnih činjenica koje nisu utvrđene u procesu. Najprije:o Artukoviću u Njemačkoj. Kad je postalo jasno da su se jugoslavenski narodi 27.ožujka izjasnili protiv pristupanja Trojnom paktu, neovisno o tome što su namjeravale vlade – ona zbačena i ona novopostavljena na čelu sa Simovićem i Mačekom, Nijemci su u Berlinu povjerili Andriji Artukoviću i Branku Benzonu da organiziraju borbenu antijugoslavensku propagandu. Dobili su i radiostanicau, koja će emitirati ustaško- nacističke programe javljajući se pod imenom Radio- stanica »Velebit«.
Pomogao je Branku Benzonu u pisanju »memoranduma«, koji će 31. ožujka predati Ribbentropu. Pisali su kako je kucnuo čas, da u trenu rasula Jugoslavije »podiže hrvatski narod svoj glas i moli Velikonjemački Reich i njegova vođu Adolfa Hitlera da ga pomognu i podrže u cilju stvaranja nezavisne države Hrvatske«. Po njihovom planu »ta bi država obuhvaćala stare hrvatske pokrajine, i to Hrvatsku, Slavoniju, Dalmaciju, Bosnu i Hercegovinu sa Sandžakom (Novi Pazar) i Bačku (sa Suboticom)«.
U molbi su se »prisezali« da će - ne kažu: ustaše, nego - »hrvatski narod istupati odlučno protiv slobodnog zidarstva, Židovstva, međunarodnog kapitalizma i komunizma«. Šestog dana rata, kad je već Slavko Kvaternik progovorio na zagrebačkoj »krugovalnoj postaji« proglašavajući »krugovalno« Nezavisnu Državu Hrvatsku, Andrija Artuković je u specijalnom avionu Wehrmachta poletio iz Berlina u Zagreb. l prije leta se znalo da mu je u predstojećoj vladi namijenjeno mjesto ministra unutrašnjih poslova.
U Dugoj Resi Pavelića su od Talijana preuzeli Nijemci. S Nijemcima je pred poglavnika, kojeg su njemački generali oslovljavali onim pojmom kojeg će upotrebljavati u procesu Andruja Artuković – 'šef države' odnosno Staatschef, izišao i Slavko Kvaternik. 'Staatschef' je bio smješten u kuću Ante Nikšića, budućeg velikog župana. Tu su ga 14. svibnja posjetili Andrija Artuković, Mladen Lorković i Jozo Dumandžić, koji je upravo bio - kao novoimenovani gradonačelnik Zagreba - objavio proglas o tome kako je 'Pavelić stupio na sveto hrvatsko tlo' i kako 'uz poglavnika dolazi njegova slavom ovjenčana ustaška vojska'.
Ta 'slavom ovjenčana' vojska i njen poglavnik toliko su se junačili da su se - uza sve talijanske i njemačke snage, koje su im osiguravale povratak - plašili javno ući u Zagreb. Tek pred jutro 15. svibnja, Pavelić je ušao u banske dvore na Markovom trgu. Mijo Bzik, Pavelićev hvalopisac, žalit će da 'oduševljeno građanstvo Zagreba, koje je kroz tri dana neumorno po ulicama čekalo dolazak poglavnika i ustaša, nije nažalost, zog sticaja prilika, imalo sreće pozdraviti spasitelja'. S Kvaternikom, Artukovićem, Dumandžićem i Lorkovićem Pavlić se bio sakrio iza starih zidina na Markovom trgu, da bi tu potpisao svoj prvi ukaz po kojem je Andrija Artuković imenovan 'povjerenikom za cjelokupnu javnu sigurnost i unutarnju upravu u Nezavisnoj Državi Hrvatskoj'.
Na pitanje Gajskog je li bio samostalan u donošenju odluka, Artuković odgovara: „Jasno, bio sam samostalan“, no u svojoj samouvjerenosti potpuno je zaboravio što bi ova tvrdnja mogla značiti za daljnji tijek suđenja.
- Ja sam se držao moralnih zakona. Primjenjivao sam moralna načela. A načela koja sam ja potpisivao kao ministar, ta moralna načela nisu bila protivna ustaškim zakonima.
- Ako biste nam malo objasnili kakva su to vaša moralna načela koja se ne protive ustaškim zakonima ?
- To su moralni principi po principima katoličke crkve.
- Ima li razlike između vaših moralnih principa, to jest između principa ustaškog pokreta i principa katoličke crkve ?
- No!
Jeste li poznavali nekadašnjeg nadbiskupa Stepinca?
- Upoznao sam ga.
- Jesam.
- Kakav je bio odnos između vas dvojice ?
- Iskren odnos. Odnos punog povjerenja. Izgleda da nije bio odmah dobro primljen od šefa države. Dolazio ja k meni, kad je nešto trebao od šefa države. Povjerio bi to meni.
- Što to?
- Pa bilo je raznih pismenih zahtjeva. Bilo je i druge korespondencije.
- I sve je to donosio k vama. Zašto ?
- Ja bih to onda predao šefu države.
- Zašto to sam Stepinac nije učinio ?
- To ne znam.
- Pa niste vi, valjda, bili kurir između Stepinca i Pavelića – zaigrao je Gajski na taštinu optuženog. Ali Artuković ovoga puta ne odustaje od svoje drugorazrednosti:
- Moglo bi se reći da sam bio neke vrste kurira između Pavelića i Stepinca.
- Jeste li čuli za pokrštavanje?
- Čuo sam, kaže Artuković. Dok šuti ostavlja dojam čovjeka koji traži pravi izraz. Diže obje ruke, kao da se sprema na molitvu: - Nastojalo se da se pokrštavanje provede u granicama mogućnosti. Tako je odlučio šef države. Od njega je u vezi pokrštavanja upućeno pismo na župne urede.
- Koga je trebalo pokrštavati?
- One koji nisu katoličke vjere i koji su izrazili želju da se pokrste.
- Sjećate li se svog govora u Saboru, optuženi?
- Jasno da se sjećam.To je bio moj jedini govor. Kratak govor. Uglavnom, moje mišljenje u pogledu religioznih i moralnih načela. Govor nije bio duži od tri minute.
- Govorili ste, znači, samo o moralnim načelima?
- Tada se prvi put u Saboru čula hrvatska riječ. Ja sam naglasio svoje principijelno stanovište o moralnim načelima.
- Jeste li tada govorili o židovskom pitanju ?
- Postoji takva mogućnost.
Tekst tog govora pročitat će se Artukoviću 10-ak dana kasnije u dokaznom postupku. To je vatromet mržnje prema Židovima i komunistima čiji je pokret 'dijete židovstva'. Na pitanje o Mili Budaku i Mirku Puku,koji su 1941. godine, zajedno s Artukovićem, tvrdili: 'Srba i Židova niti može biti, niti će ih biti', Artuković kratko kaže:
- Pošteni ljudi, patrioti!
Artuković se ne sjeća prvog stava »ustaških načela«.
- U zapisniku o ispitivanju u prethodnom postupku rekli ste: »Na ljutu ranu ljuta trava!« Što ste time podrazumijevali?
- To su općepoznate fraze, više-manje u internacionalnom pogledu.
- Je li tu frazu upotrebljavao Pavelić?
- Da vam kažem iskreno, ja se ne sjećam. On bi danas ovako, sutra onako.
- Jeste li znali za prisilno pokrštavanje Srba ?
- No!
Milko Gajski je još jednom vratio razgovor na ćirilicu - na potpis Andrije Artukovića na odluci o zabrani toga pisma.
- Dopuštam mogućnost da sam to potpisao. Ali primjenu te odredbe, što se mene tiče, nisam dozvoljavao.
Opet ispituje Ivanka Pinter Gajer, ovoga puta o odnosima sa Stepincem, o njihovim razgovorima o pokrštavanju. Gajski pitanje pojednostavljuje:
- Da li je odnos Stepinca i vas bio intiman, bratski ?
- To je točno. Siguran sam da sam sa Stepincem ragovarao o pokrštavanju. U sporazumu s njim, jer on je bio specijalista za vjerska pitanja, prepustio sam mu tu funkciju. To je sve sto posto točno, to da sam u tom pogledu razgovarao sa Stepincem. Pošto sam ga poznavao još iz vremena kad sam bio advokat, povjerio sam sve to njemu, to u vezi s pokrštavanjem, da me odtereti. Jer ja sam bio vrlo zauzet. Znalo se dogoditi da dolazim kući iza ponoći. A za Stepinca sam bio siguran da će sve to rješavati po načelima katoličke crkve.
- Zašto je uopće bilo potrebno pokrštavanje?
- Teško je vama razumjeti kako je situacija bila teška, napeta. Teško je vama razumjeti probleme u državi koja je tek osnovana. Zato jer sam vjerovao u Stepinca kao svetog čovjeka, upućivao sam ljude k njemu. On je bio sveti čovjek, jedini koji će najbolje i najsavjesnije riješiti vjerske probleme.
- Jeste li znali za logore i lidvidacije ljudi?
- Dopuštam da je bilo takvih slučajeva. Ali tko je to provodio, i koliko je to činjeno, to ne znam.
- Jesu li nevini zatvarani ?
- Dopuštam mogućnost. Ja o tome nisam odlučivao.
- Je li židovsko pitanje kao problem raspravljan na sjednicama vlade ?
S ovim odgovorom Gajski je zaključio raspravu u 12 i 30. Idući dan, u četvrtak 17. travnja, sudnica se počela puniti već u 8 ujutro. Ubrzo je ispunjeno svih 128 mjesta.
Riječ ima okružni javni tužilac Ivanka Pintar Gajer, a zanima ju sjeća li se Artuković zakonske odredbe o državnoj vladi NDH od 25. 6. 1941. godine koja govori o nadležnosti pojedinih resora u vladi, pa je rasna politika u nadležnosti ministarstva unutarnjih poslova. Ustaše su među svojim prvim 'zakonskim odredbama' donijeli zakone kojima dopuštaju da Židovi, Srbi i Cigani mogu biti kao zečevi u vrijeme lovne sezone ubijeni, a da za to nitko ne odgovara. Među tim zakonima je bilo i takvih koji nisu samo dopuštali takva ubojstva, nego su ih i nalagali. Već 30. travnja 1941. godine na izričiti prijedlog ministra poslova Andrije Artukovića donesen je Zakon o rasnoj pripadnosti. U zakonskoj odredbi o zaštiti arijevske krvi i časti hrvatskog naroda zabranjen je brak arijevca sa Židovkom, a desi li se brak arijevke i Židova, bio bi to »zločin oskrvnuća rase«.
Tek što je bio izišao iz specijalnog njemačkog aviona, 11. aprila 1941. godine, Artuković je njemačke novinare uvjeravao ljubeći pištolj da će 'uskoro riješi židovsko pitanje na isti način kao što ga je riješila njemačka vlada'. Iz Artukovićevog ministarstva ovo je uputstvo odaslano 30. srpnja 1941. 'velikim župama - svima, redarstvenim ravnateljstvima: Zagreb, Banja Luka, Sarajevo'.
Na pitanje o istrebljivanju Cigana, Artuković hladnokrvno kaže da je 'možda bilo ali neznatno', no dokumenti iz vremena NDH ga kompromitiraju. Naime, u 'nadopuni zapovijedi o postupku s Ciganima od 20.svibnja 1942. piše:
»..U 16 sati proputovale je kroz Karlovac 9 vagona cigana koji su proslijeđeni put za Zagreb - Jasenovac...«
Da bi se prikrilo ono što se događa s tim »uhićenim« Ciganima, i sa svima drugima koji su bili u Jasenovcu, prilazi logoru su bili najstorže čuvani. Jasenovac je bio mračna tajna. General ustaštva Vladimir Kren, zapovjednik zračnih snaga, 6. juna je naredio:
»Letenje iznad Jasenovca zabranjuje se. U buduće, svaki zrakoplov, čiji bi itinerer obzirom na zadatak i cilj putovanja vodio preko ili pored Jasenovca, imade to mjesto obići na daljini od najmanje 10 kilometara.«
Artuković tvrdi da je čuo za Jasenovac, ali ne zna ni za Staru Gradišku, ni za Jadovno na Velebitu, ni za logor Slano na Pagu, ni logoru Jastrebarskom ni onaj u Loborgradu ni u Đakovu.
Ne sjeća se ni tko je Heinrich Himmler, ni da se s njim upoznao, no fotografije iz 1943. godine, s primanja kod Pavelića, govore drugačije.
Tužiteljica ga dalje rešeta:
- Tvrdite da je NDH bila izraz volje hrvatskog naroda. Kako onda objašnjavate činjenicu da je Dalmacija ustupljena Talijanima ?
- Bili smo dovedeni »fait accompli«.To je bila stvar šefa države i on nas je doveo pred svršenu činjenicu. Šef je organizirao ustaški pokret. Mora da je još u to vrijeme tako dogovorio s Talijanima.
- I vama je bilo sve to sasvim svejedno?
- Nije mi bilo svejedno. Mi smo bili stavljeni pred gotov čin. Ništa se nije dalo promjeniti. Nismo se mogli boriti protiv Talijana jer nismo imali ni revolvera, ni topova; ni municije nismo imali. Talijani su pak htjeli utvrditi svoj položaj.To je bila okupacija, oni su imali svoju vojsku, htjeli su veliku Italiju duž obje obale Jadrana.
- Bili su nam saveznici.
- Kako to onda da su vam oteli dio Hrvatske ?
- Uzeli su što su htjeli.
U petak, 18. travnja 1986. godine, bio je posljednji dan glavne rasprave. Nakon pet dana ispitivanja okrivljenog, taj petak obilježio je zapravo jedan događaj koji sa suđenjem nije imao nikakve veze. Odnosno, imao je ali posredne. Nakon što su Artukovića uveli u sudnicu odmah su ga počeli ispitivati o ustaškom pokretu i zašto mu se pridružio, te koliko ga je Pavelić usmjeravao u odlukama, a koliko je bio samostalan u radu. Uslijedila je pauza, a kad je u 10 sati ponovno uveden u sudnicu, Artuković je zamolio dopuštenje da se s pitnjem obrati predsjedniku krivičnog vijeća.
Trenutak kasnije čitava sudnica je bila uzbuđena. Najmanje uzbuđenje je pokazivao Milko Gajski, mada je ono što je uslijedilo trebalo njega posebno iznenaditi. No, ostao je dojam da je on sve to očekivao. Dakle, u 10 sati Andriji Artukoviću je bilo dopušteno da pita predsjednika vijeća:
- Gospodine predsjedniče, čujem da je moj sin ovdje?- ustreptao je, gotovo jecajući glas Andrije Artukovića:
Gajski je odmah odgovorio da je to točno, i ne samo da je sin optuženog u sudnici, nego da je u Zagreb stigla i njegova kćer.
- Fala, tiho kaže Artuković pokušavajući da ustane, a onda mu se otme glasan jecaj:
- Najljepša fala, gospodine predsjedniče!
Činilo se da će time nesporazum u vezi Artukovićeva sina biti zaključen, pa je Željko Olujić, uočljivo nervozan, nastavio ispitivanje prekinuto u 9.30 sati: htio je čuti optuženog što misli o fašizmu (»Za mene je to bila negacija slobode«, odgovorio je Artuković) i o nacizmu (»Ista stvar!«). A kad je Olujić rekao da više nema pitanja, obratio mu se Artuković:
- Jeste li razgovarali sa mojim sinom - ovoga puta je osamdesetogodišnji optuženik ostavljao dojam jadnog, nemoćnog, izgubljenog starca, čija su pitanja nalikovala vapajima. Nema suza u očima, ali glas mu je kao jecaj. Umjesto Olujića, razgovor je s optuženim nastavio predsjednik krivičnog vijeća. Rekao mu je da je Radoslav Artuković, tada 36-godišnji sin optuženog Artukovića, američki državljanin, pravnik po zanimanju, već dva dana ovdje:
- Ja sam odmah po njegovu dolasku odobrio da se može sastati s vama. Zašto on to nije učinio, ne znamo. Vjerovatno je imao posla, pa kad ga obavi, posjetit će vas. I vašoj kćeri ćemo odobriti da vas posjeti.
Artuković ponovo zahvaljuje:
- Kako to da nije došao k meni ?
- Možda vas nije htio ometati dok dajete obranu - smiruje optuženog predsjednik krivičnog vijeća. Kad se Olujić javio, Artuković je ponovno zajecao:
- Zašto mi niste javili za sina?
- Pa rekao sam vam prekjučer.
- Što vam je rekao ? Hoću da znam je li ovdje ?
- Tu je, rekao sam vam - opet se javlja Gajski.
- Može li se dići? - moli optuženi, kao da će moći da ga vidi ako ustane, no sin mu sjedi udaljen oko 6-7 metara, u šestom redu s desne strane sudnice, sjedalo 81, i Artuković ga, zbog slabog vida, ne može vidjeti. Olujić ipak pita:
- Vidite li sina, ustao je?
Jasno da ga Artuković ne vidi. Moli:
- Može li mi prići ?
I to je dopušteno. Kad je Radoslav Artuković prišao nepuna dva metra do oca, optuženi ga je prepoznao. Nije im dopušteno da se dodirima pozdrave. Zbog ove »potpuno nepotrebne scene«, predsjednik krivičnog vijeća je ukorio branitelje:
- To je od vas nehuman postupak! Izričito sam vas obavezao da obavijestite optuženog o dolasku sina. Jeste li to učinili?
Degen šuti, a Olujić i Popović uglas viču:
- Privilegirano pitanje! - što znači da nisu dužni odgovoriti. Trenutak kasnije predsjednik krivičnog vijeća nazvao 'potpuno nepotrebnom scenom', zbog čega je - što neće ući u zapisnik - dao advokatima vrlo lošu ocjenu iz humanosti, no bio je to očigledno njihov pokušaj da odigraju na ljudsku crtu svog branjenika, a cijelu scenu zabilježile su i kamere.
Silvije Degen traži da se zapisnički konstatira kako optuženi Artuković kojeg je Željko Olujić ispitivao od 8.35 do 9.30 sati, nije znao da li je takav advokat uopće u sudnici. To je prvi element u pokušaju dokazivanja staračkog ludila, odnosno u ovom slučaju u pokušaju dokazivanja optuženikovog nesnalaženja u vremenu i prostoru.
Cijela scena trajala je 27 minuta.
U nastavku suđeja Silvije Degen počeo je ispitivati svog branjenika, čiji odgovori su zbunili sve prisutne. Htio je znati gdje je sve optuženi bio poslije bijega iz Zagreba, gdje je sve bio zatvaran, jer je Artuković tvrdio da je 'išao iz zatvora u zatvor'.
Jeste li u SAD živjeli s djecom ?
- Živio sam sve dok nisam na ulici ugrabljen i strpan u avion, pa zatvoren. Bio sam hermetički zatvoren. Bio sam mučen.
-Tko vas je mučio ?
- Oni koji su me zatvorili.
- Kad ste ugrabljeni na ulici u Americi?
- Ne znam točno.
- Znate li gdje ste sada ?
- Kraj Zagreba.
- U kojoj zemlji?
- U Americi!
- Koja je godina ?
-1983. ili možda 1984.
- Koliko imate godina ?
- Imam 87 godina.
Predsjednik vijeća je htio biti siguran u očitovano nesnalaženje optuženog u vremenu i prostoru. Ponovio je pitanje o Zagrebu: gdje je Zagreb ?
- U Hrvatskoj... Tu sam u zatvoru.
- Vi ste pred sudom. Znate li koji je to sud ?
- Pred sudom koji je nadležan za ovaj sektor.
- Koji sektor?
- Ovaj dio zemlje...
- Koji je to dio zemlje ?
- U Americi.
- Najprije ste jasno rekli da znadete da ste u zatvoru kraj Zagreba, da znadete da je Zagreb u Hrvatskoj. A šta je sada s Amerikom? - opet je intervenirao predsjednik krivičnog vijeća.
- Radije ne bih odgovorio.
- Da li, doktore Artukoviću, znadete da vam sudi jugoslavenski sud ?
- Dopuštam mogućnost.
- Možete li čitati?
- Ne mogu čitati ni pisati,
- Zašto?
- Jer sam mučen.
- Tko vas je mučio ? Od koga ste mučeni ?
- U engleskom zatvoru. Mučile su me osobe namještene u engleskom zatvoru.
- Znate li njihova imena ?
- U početku nisam znao. Kasnije sam saznao. Ta osoba koja me je mučila bila je Milovan Đilas.
- Nakon sloma NDH, jeste li se sastajali s nekim iz vlade NDH ?
- No, no!
- A jeste li dolazili s nekim u kontakt ?
- Apsolutno nisam kroz čitavo ovo vrijeme u Engleskoj i Americi.
- A poslije ?
- Poslije nisam ni stigao u Ameriku.
- Znate li je li Pavelić živ, jeste li bili s njim u telefonskom kontaktu ? Gajski upozorava branitelja da ne pita nesuvislo.
Zatim je upitan o optužnici: zna li za što je optužen ?
- Optužen sam za sve što je na ovom svijetu!
- Je li vam pročitana optužnica ?
- Ne sjećam se - odgovorio je sporo, razmišljajući.
- A neke tačke optužnice, da li se sjećate?
- Znam samo da je sve to neka fantazija. Sva ta optužnica nema ničeg istinitog, osim moga imena i prezimena.
- Znate li svoje ime i prezime? - opet se javio Gajski.
- Andrija Artuković.
- Kako se zdravstveno osjećate ?
- Hvala bogu, osjećam se dosta dobro.
To je bilo posljednje pitanje u jednodnevnoj raspravi. Bilo je 11.30 sati. Bio je petak. U ponedjeljak, tri dana kasnije, počet će pred Artukovića izlaziti svjedoci koji su preživjeli najgore torture u NDH. Idućih 10-ak dana slušat će iz prve ruke kako su se njegove naredbe provodile na terenu.
