Prošlo je 30 godina otkako je u zagrebačkom zatvoru, nakon dvije godine robije, umro jedan od najviših dužnosnika NDH, dr. Andrija Artuković. Sudski proces ratnom zločincu, rođenom 19. studenog 1899. godine, bio je najvažniji sudski proces u bivšoj državi, koja je za njim tragala točno 40 godina. Detaljan opis i stenogram suđenja opisao je Jovo Popović u knjizi 'Suđenje Artukoviću i sve što nije rečeno" objavljenoj 1986. godine. U idućim danima objavljivat ćemo u nastavcima dijelove knjige i najvažnije detalje sa suđenja koje je trajalo točno 30 dana, od 14. travnja do 14. svibnja 1986., te završilo izricanjem smrtne kazne. Ovo je prvi nastavak feljtona.
Rano, u samu zoru 14. studenoga 1984. štektanje helikoptera i brujanje moćnih brodskih motora policijskog glisera poremetilo je uobičajeni mir u Surfroad Avenue, koja vodi tik uz obalu Tihog oceana. U inače mirnoj četvrti obiteljskih kuća, smještenoj 30-ak kilometara južno od središta Los Angelesa, ovakve scene mogle su se dotad vidjeti samo na televiziji.
Ponad glavnog ulaza u kuću na broju 62, lebdjela je policijska letjelica, dok se gliser zaustavio ispred široke pješčane plaže sa stražnje strane dvokatnice u kojoj je tvrdim snom spavao stariji bračni par. Policajci su upali u kuću i za nekoliko sekundi iz nje su izvukli muškarca. Kako će se kasnije saznati, zbog pretrpljenog šoka, doživio je srčani udar. No, munjevita akcija uspješno je okončana, i ubrzo su u policijski automobil ugurali ratnog zločinca na čije je izručenje Jugoslavija u tom trenutku čekala 38 godina.
Tako je otprilike izgledalo uhićenje tada 85-godišnjeg dr. Andrije Artukovića, čovjeka koji je tijekom NDH bio desna ruka poglavnika Ante Pavelića, te uz ostale funkcije, bio i ministar unutrašnjih poslova i doslovno vladar života i smrti. Njegov sin Radoslav, danas 69-godišnji pravnik, tvrdio je da je u tom trenutku njegov otac već bolovao od uznapredovalog Alzheimera i Parkinsa, te da je takvo privođenje bilo sasvim neprimjereno. Ali, bio je to ujedno prvi znak da su SAD ovaj put napokon odlučile isporučiti osobu koju se teretilo za najmučnija ubojstva stotina nedužnih civila tijekom Drugog svjetskog rata.
I bez tih medicinskih peripetija, Artukovićevo izručenje nije išlo nimalo glatko. Bio je to drugi pokušaj da se Pavelićevog 'ministra smrti', kako su ga zvali, dovede pred lice pravde. Prvi put jugoslavenske vlasti Artukovića su, na temelju optužbi iz 1946., pokušale iz Amerike dovesti 1951. godine, ali je u to vrijeme u SAD-u vladala antikomunistička histerija. Stoga je Artuković, inače i sam odvjetnik s doktorskom titulom, sedam godina odugovlačio sudski proces i na kraju uvjerio američki sud da odbaci zahtjev za izručenjem.
Ovaj put izručenje je bilo vrlo izgledno, ali hrvatski organi gonjenja imat će još dovoljno vremena za pripremanje temeljite optužnice. Naime, Specijalni istražni sud Ministarstva pravosuđa SAD-a idućih 14 mjeseci raspravljao je o jugoslavenskom zahtjevu za ekstradiciju. Konačno, u noći između 11. i 12. veljače 1986. godine, redovnom linijom Jugoslavenskog aerotransporta, Artuković je iz New Yorka prebačen u Zagreb.
Nakon što se JAT-ov DC-10-30 zaustavio na pisti zagrebačkog aerodroma, s nestrpljenjem se očekivalo da iz njega, nakon 40 godina bezuspješne potjere, izađe 'Balkanski mesar', kako ga je nazvao američki tužitelj. Ali, umjesto vitalnog zločinca s lisičinama na rukama, trojica policajaca u civilu, niz strme avionske stepenice oprezno su na nosilima iznijeli oronulog starca umotanog u deku. Proći će još dva i pol mjeseca prije no što će se prvi put pojaviti u sudnici.
Kako piše u knjizi, u zgradu Okružnog suda na Zrinjevcu, Artuković je u pratnji dvojice pravosudnih policajaca ušao u ponedjeljak 14. travnja 1986., točno u 8:32. Kaže se da se počinitelj uvijek vraća na mjesto zločina. Izreka je naročito vrijedila u slučaju Andrije Artukovića. Možda se u tom trenutku prisjetio kako je 12. travnja 1941. godine, dakle točno 45 godina i tri dana ranije, u istu tu zgradu stupio nakon što je specijalnim njemačkim avionom sletio u Zagreb, da bi ušao u državno vodstvo NDH, i baš u toj zgradi potpisivao naredbe i zakone protivne svim normama čovječnosti. Popović opisuje sudnicu uoči prvog ročišta:
„Za središnjim stolom, za kojim će sjediti pet sudaca, je pet stolica. Slijeva, između stola obrane i sudskog stola, električni pisaći stroj daktilografkinje. Lijevo do stola obrane je stol sudskih vještaka - petoro liječnika. Desno od sudskog stola je stol Okružnog javnog tužioca Ivanke Pintar-Gajer i njenog zamjenika Ante Nobila.
Tu su i trojica Artukovićevih branitelja. Prvi je do suda Željko Olujić, do njega Silvije Degen, a njemu slijeva poznati beogradski odvjetnik Srđa Popović, koji je, ušavši u sudnicu s dosta teatralnosti raširio beogradsku »Politiku«, naoko više zainteresiran za njene vijesti, nego za prilike u vijećnici, gdje se očekuje ulazak Andrije Artukovića.
I, eto ga: u 8.37 sati kroz glavna od pet vrata velike vijećnice zagrebačkog Okružnog suda sudski stražari uvode desetljećima iščekivanog Artukovića.
"U tamnoplavom je odijelu; bijela košulja, plave čarape, crne, pomno ulaštene mokasine. Nema kravate. Gornje dugme na košulji raskopčano. Sporo se kreće. Dvojica sudskih stražara su mu stalna pratnja. Nikad nije bio visok, a sad je sitan, use urastao, jadna izgleda među ne baš posebno krupnim stražarima. Treći stražar je otvorio dvokrilna vrata, pa ih onda zaključava. A dvojica su stražara, zajedno s medicinskom sestrom, koja nosi veliku crnu torbu vjerojatno s lijekovima, iza optuženog i u korak ga prate. Optuženi i dvojica stražara su sjeli u kabinu od neprobojnog stakla, otvorenu samo s prednje strane, prema sudačkom stolu."
Umjesto optuženičke klupe, tri smeđe fotelje.
Suđenje je počelo u 8 sati i 40 minuta, ako se početkom suđenja računa trenutak kad je pet članova krivičnog vijeća Okružnog suda u Zagrebu sjelo za sudački stol.
Prvi od njih ušao je Milko Gajski, predsjednik Okružnog suda. S njegove lijeve sjedio je njegov zamjenik, cijenjeni stručnjak Božidar Rumenjak, a za njima su trojica sudaca porotnika – Nedjeljko Halilović, Katica Ilovar i Vasilj Dukić. Cijela dvorana ustaje, pa i Artuković, koji se tek malo oslonio na policajca. Zdravstveno djeluje mnogo bolje nego li kad je dopremljen u Zagreb.
- jer im nije pružena prava prilika za nesmetani kontakt, bez prisutnosti trećih lica, s optuženim (»Nismo bili sami s njim ni trideset minuta!«, tvrdili su odvjetnici, a Gajski je, ne prekidajući njihovo izlaganje, gotovo za sebe, mada čujno za sve, izjavio: »Imali ste vi i 300 minuta!«);
- jer je zdravstveno stanje optuženog takvo da nije sposoban pratiti tijek suđenja.“
Prvu primjedbu sudac Gajski nije uvažio, a zatim je tražio od dr. Karle Pospišl Završki da u ime liječnika vještaka, među kojima su bili i četvero psihijatara i jedan internist, na osnovu povijesti bolesti i posljednjeg jutarnjeg pregleda, iznese ocjenu o psihofizičkoj sposobnosti Andrije Artukovića. Dr. Završki konstatirala je da je optuženi sposoban za sudjelovanje u glavnoj raspravi, a to će Artuković tijekom suđenja itekako dokazati, iako isprva nije uopće ostavljao takav dojam.
„Gajski je od optuženog zatražio da ustane. Kasnije, u nekoliko navrata, optuženi će pokušati ustati, ali bi mu Gajski svaki put rekao:“Samo sjedite, optuženi Artukoviću, svi mi sjedimo!“ No, tog, 14. travnja u 8:48, Gajski je rekao:
- Ustanite, optuženi Andrija Artukoviću!
Glas Andrije Artukovića je hrapav, promukao, povremeno jedva razumljiv, ponekad progutanih vokala. O sebi je sve podatke iznosio jasno, osim što je na pitanje 'Što ste po zanimanju?' sasvim čujno rekao samo 'ad', a dodatak 'vokat' je kazao nečujno, pa su mnogi u sudnici shvatili da je odgovor na sljedeće pitanje 'Što imate od imovine', ujedno bio i odgovor o zanimanju:
- Ništa!
Još je rekao da je po nacionalnosti Hrvat i državljanin Hrvatske, te da nije nikad osuđivan. Zatim je sjeo. Mnogi su ostali iznenađeni da i nakon 40 godina izvan zemlje, izvanredno govori materinji jezik, bez ijednog pogrešnog naglaska.
"Odlukom Zemaljske komisije za utvrđivanje zločina okupatora i njihovih pomagača Federalne Države Hrvatske iz 1946. godine Artuković dr Andrija proglašen je zločincem, jer je u organizaciji oružane borbe protiv Saveznika i Narodnooslobodilačke vojske Jugoslavije i u svojstvu ustaškog "ministra unutrašnjih poslova", "ministra pravosuđa i bogoštovlja" i "državnog prabilježnika", a naročito kao člana "Hrvatskog državnog vodstva", bio začetnik, podstrekač, organizator i naredbodavac zločinačkog policijskog poretka, koji je sprovodio masovna ubistva, hapšenja, mučenja, prisilna iseljavanja, odvođenja u koncentracijske logore, internacije, na prisilan rad, te pljačku imovine stanovništva jednog dijela Jugoslavije. Toj odluci priložen je spisak od više hiljada žrtava, koje su bile ubijene po naređenju Artuković Andrije i kao posljedica režima koji je inaugurirao sistematski teror, pljačku i masovna ubijanja..."
Njezina početna trema ubrzo je splasnula, i vratilo joj se samopouzdanje. Optužnica koju su sastavili bila je ispisana na 33 stranice. Budući da je suđenje pratila i međunarodna javnost, bilo je važno da se ne stekne dojam kako je ovo tek odmazda komunističkih vlasti prema državniku bivšeg režima, nego da je doista riječ o naredbodavcu najtežih ratnih zločina i zločina protiv čovječnosti, za koje se sudilo i u Nirnberškom procesu. Ovo su tek neki dijelovi optužnice:
„Okrivljeni Artuković, prema činjeničnim utvrđenjima optužnice, je već u svibnju 1941. godine naredio svojim podčinjenima da liše slobode i pobiju tisuće i tisuće građana srpske nacionalnosti, od svećenika pravoslavne vjeroispovijesti pa do djece, žena i staraca, te da pale i ruše čitava naselja, zatim u svibnju mjesecu 1942. godine prišao sistematskom upućivanju u koncentracijske logore građana romskog porijekla i to sa teritorija Hrvatske, Bosne i Hercegovine, pa je tako u logor Jasenovac uputio preko 30.000 osoba s područja Osijeka, Dalja, Županje i drugih mjesta.
Od travnja 1941. godine do početka listopada 1942. godine naredio je i uzrokovao da se u koncentracijske logore Jasenovac, Stara Gradiška, Đakovo, Lobor, Jastrebarsko, Uštici i druge, prisilno odvedu i ubiju antifašisti Hrvati, Srbi i Židovi, među njima starci, djeca i žene, pa je na takav način ubijeno preko 200.000 ljudi. Od toga je ubijeno 2.000 djece otrovnim plinom ciklonom u koncentracijskom logoru u Staroj Gradišci, a 15.600 djece ubijeno je u logorima izgladnjivanjem, davanjem u hrani kaustične sode (natrijev hidroksid) i na druge okrutne načine.
Nakon uvodnog dijela, Pintar Gajer pročitala je i četiri točke optužnice po kojima se tereti Artukovića. Kako piše Jovo Popović, optužnica je sadržavala dio američkog Akta o izručenju Artukovića SFR Jugoslaviji, u kojem je Federalni sudac pri Okruženom sudu za centralni okrug Kalifornije taksativno nabrojio ubojstva:
1. dr. Ješe Vidića;
2. Od četiri stotine do pet stotina osoba ubijenih strojnicama nakon što su kamionima bili prebačeni sa Krešimirovog trga prema Kerestincu krajem 1941. godine;
3. velikog broja civilnog stanovništva iz nekoliko sela u blizini Vrginmosta, ubijenih u pokrajnjoj dolini strojnicama početkom 1942. godine; i
4. nekoliko stotina osoba uhvaćenih u predjelu Žumberka, koji su bili ubijeni vatrom iz strojnica ili su bili zgnječeni tenkovima u pokretu.
Drugim riječima, optužnica Okružnog javnog tužilaštva Zagreb bila je zasnovana na presudi, odnosno odluci o izručenju, suca Federalnog suda u Los Angelesu, Volneya Browna. Bio je to ujedno i najsigurniji način da će Artuković biti osuđen jer je riječ o zločinima koje bi osudili i u drugim državama, dakle i u SAD-u, odakle su pomno pratili zagrebačko suđenje. Autor knjige Jovo Popović tako piše:
"…prvih nekoliko dana suđenja, tu je bio i ugledni pravnik iz SAD, nekad član Odjela za ratne zločine američkog ministarstva pravde, Martin Mendelhson, koji je na lanjskom suđenju u Los Angelesu zastupao grupu oštećenih Židova. 'Večernji list' će sutradan objaviti kako je Mendelhson iznio mišljenje da "bez obzira na razliku u proceduri (zakonodavstvu) SAD i naše zemlje, suđenje teče u najboljem redu. Vrlo pozitivno je, prema njegovom mišljenju, što je organizirano suđenje na kojem Artuković ima sve mogućnosti da se brani."
U 'Večernjem listu' će također biti objavljena još jedna zanimljiva izjava u vezi s Amerikom: "Odvjetnik Slobodan Perović, opunomoćenik obitelji ubijenog dr. Ješe Vidića, preko američkog odvjetnika Filipa Lacovare - inače bivšeg Nixonova državnog tužioca - postavio je zahtjev da se pokrene postupak za blokadu Artukovićevih bankovnih računa u SAD, te zabranu prodaje nekretnina koje tamo posjeduje.“
Nakon što je prvi dan pročitana optužnica, glavna rasprava nastavila se idući dan, u utorak 15. travnja 1986. Popović piše: „Minutu poslije pola devet stražari u novim tamnomodrim uniformama uvode optuženog Andriju Artukovića. Dvojica su uza nj, prije bi se reklo da mu u hodu pomognu, ustreba li, nego da ga čuvaju.
Dvojica stražara ih prate, i zatvorska medicinska sestra. Tek što optuženi sjedne, jedan od stražara rukama i glasom daje znak prisutnima u sudnici da ustanu, trenutak kasnije kroz lijeva vrata, između stolova obrane i sudskih vještaka liječnika, ulazi krivično vijeće zagrebačkog Okružnog suda. Milko Gajski, i ovoga puta u tamnosivom odijelu, uspravan i žustar u hodu, ulazi prvi. Pri tome, i to će se gotovo neprestano ponavljati i idućih dana, kod svakog ulaska u sudnicu zakopčava srednje dugme kaputa.“
Iako vješto prikriva nervozu, Milko Gajski, iskusni predsjednik Okružnog suda u Zagrebu, također dobro zna da je ovakvo suđenje, prilika koja se pruža eventualno jednom u životu i da će ga cjelokupna javnost samo po njemu i pamtiti. Popović piše:
„Sjedite, molim“ govori svima u sudnici, pa uzima u ruke prethodno donesene spise; brzo lista. Čini se da je svaka njegova kretnja dobro proračunata, ali ipak predsjednik vijeća ne može prikriti nervozu nastalu, po svoj prilici, iz spoznaje da čini posao kojeg će mjeriti i povijest. Kod ostalih članova krivičnog vijeća ta je nervoza uočljivija, naročito kod Božidara Rumenjaka, što će se vidjeti u nekoliko navrata kad uzme riječ.
Ipak, prema stenogramu, drugi dan suđenja za Gajskog je bio doista mučan. Izgledalo je kao da će ga njegov kolega po struci, doktor pravnih znanosti, 85-godišnji sitni starac koji je sjedio preko puta njega, nadmudriti svojim upornim ponavljanjem da se ničeg ne sjeća. Nije to izgledalo tako nemoguće. Artuković je jedva stajao na nogama, neka pitanja Gajski mu je morao ponavljati i neprestano provjeravati je li razumio što se od njega traži.
Iako su liječnici svaki dan izvještavali o zdravstvenom stanju Andrije Artukovića, i tvrdili da je sposoban sudjelovati na raspravi i saslušanju, Artukovićevi odgovori bili su kratki i svodili se na „Ne znam“, „Ne sjećam se“ i „Moglo bi biti“. Također, Artuković suca nije ni vidio. Vid mu je bio tako slab da je dopirao tek na metar udaljenosti, a osim pravosudnih policajaca, nitko od ostalih u Velikoj vijećnici nije mu bio bliže.
Vjerojatno su taj dan svi bili razočarani razvojem događaja u sudnici. Jedino je Gajski strpljivo nastavljao s jednostavnim pitanjima. Da se kojim slučajem gledao boks-meč – bila bi to jedna od onih dosadnih prvih rundi u kojima boksači trčkaraju ringom, fingiraju i zamahuju sitnim potezima u prazno, te više djeluju kao dva magneta istog pola, koja netko pokušava silom spojiti. Na aperkate i krošee trebalo se strpljivo čekati, a ishod meča bio je sasvim neizvjestan.
Evo kako to opisuje Popović u knjizi:
„Milko Gajski, nagnut preko stola prema optuženom koji sve vrijeme sjedi mirno s rukama na koljenima, razgovijetno, izgovarajući didaktički riječ po riječ, upozorava optuženog na njegova prava u sudskom procesu: i da se ne mora izjašnjavati, i da ne mora odgovarati na pitanja, i da se ne mora braniti, pa pita:
- Optuženi Artukoviću, jeste li razumjeli optužnicu?
- Po prilici - kaže Artuković. Malo krklja, ali riječ mu je jasna.
- Da li ste spremni iznijeti svoju obranu?
Optuženi se nesigurno okreće, kao da nekoga traži. No, zna se da njegov pogled ne dopire dalje od dva metra. Najprije kaže »Ja ne znam«, a onda povisuje glas:
- Gdje su moji branitelji? - zapravo, ne kaže "gdje", nego "đe". Branitelji, nekoliko metara udesno od staklene kabine u kojoj je optuženi s dvojicom stražara, uglas se javljaju. I predsjednik vijeća kaže optuženom da su tu sva tri branitelja, pa pita:
- Hoće li se optuženi braniti, hoće li iznositi obranu ili će odgovarati na pitanja?
- Odgovarat ću. Ovisi o pitanjima.
- Pa da prijeđemo na pitanja, govori Gajski smireno, glas jedva zamjetno stišan, kao da spočetka govori za se, a onda se zagledao u optuženog pitajući ga, riječ po riječ, o onoj točki optužbe što je na drugoj stanici navedena pod točkom 1.a):
"Točno neutvrđenog dana početkom 1942. godine u blizini Vrginmosta u prisustvu Ante Pavelića, saznavši da je u borbi s partizanima likvidirana ustaška jedinica, radi odmazde naredio je da se pohvata i ubije sve civilno stanovništvo okolnih sela, pa su tako u obližnju dolinu dovedeni svi stanovnici tih sela, među kojima najviše žena i djece i tu pobijeni mitraljeskim rafalima."
- Možete li se izjasniti o tome što vam se stavlja na teret? Je li optuženom navod jasan ?
- Jeste - kaže Ijutito Artuković, a zatim s mnogo protesta pa nastavlja:“Niti sam tu bio, niti sam za to čuo. Prvi put što to čujem.“
- Da li ste ikad s Antom Pavelićem napuštali Zagreb ?
- Nikad.
- Da li ste uopće za vrijeme rata napuštali Zagreb ?
- Ne! - stenje muklo. Tu negaciju tad i kasnije izgovara engleskom intonacijom, a čujemo »nou« i »no«.
- Na kojoj dužnosti ste bili početkom 1942?
- Nisam razumio pitanje...
Gajski polako, riječ po riječ, ponavlja pitanje, ali prije nego što je i izgovorio sve što je htio reći, optuženi kaže da je shvatio i kaže da je bio ministar unutrašnjih poslova. Ruke drži na koljenima, uglavnom isprepletenih prstiju. Samo katkad gestikulira, obično kad nešto oštro poriče… Milko Gajski je pažljiv, čak po mjeri nekih u sudnici suviše uviđavan. Počesto naglašava: "Slušajte me dobro, optuženi!", prije nego što će izreći pitanje svaki put jednostavno, prostih rečenica, ali teške suštine. Gajski pušta optuženog da ostane na površnom odgovoru.
"Ni jednom ne inzistira na produbljavanju. Ne traži analizu. Artuković, naoko potpuno smiren, mada ne možemo ni naslutiti što se u duši tog starog čovjeka kovitla, dobrohotno raspoloženje predsjednika vijeća koristi u svakoj prilici, a iskustvo nekadašnjeg odvjetnika i zakonodavca začudo ga ne upozorava da će blagi, naoko dobrodušni sudac upravo tom pitomošću stvoriti splet zamki ne za lov Andrije Artukovića, nego za saplitanje optuženog u vlastite, zapravo naivno smišljene laži", opisuje autor knjige.
- Dakle, optuženi Artukoviću, niste putovali iz Zagreba. A jeste li nešto čuli o borbama protiv partizana na Kordunu, na Baniji ili u Lici, ili negdje drugdje u Hrvatskoj ?
- Čuo sam za borbe. Ne znam gdje su bile te borbe.
- A o ustanku, jeste li čuli ?
- Ne razumijem pitanje.
Predsjednik krivičnog vijeća je pažljiv:
- Slušajte me pažljivo, optuženi: sjećate li se barem tko je prisustvovao sjednicama vlade?
Artuković ni to ne zna. Svjestan je da bi za njega bilo vrlo opasno znanje o sjednicama na kojima je odlučivano o oblicima zločina. Upitan nisu li možda na vladinim sjednicama sudjelovali ministri, jedva zamjetno sliježe ramenima:
- Dopuštam mogućnost!
Gajski stoga pokušava iscijediti istinu zaobilaznim putem: ne pamti li, možda, optuženi da su na ministarske sjednice dolazili vojni rukovodioci:
- Možda se sjećate nekih njihovih izjava o borbama ?
- Ne sjećam se - kaže najprije, a kako Gajski šuti i čeka, Artuković se počeo prisjećati…
Sukladno članku 94. Zakona o elektroničkim medijima, komentiranje članaka na web portalu Express.hr dopušteno je samo registriranim korisnicima. Svaki korisnik koji želi komentirati članke obvezan je prethodno se upoznati s Pravilima komentiranja na web portalu Express.hr te sa zabranama propisanim stavkom 2. članka 94. Zakona.
neću čitati članak jer je to već prožvakana tema,ali se sječam što je artukovič u ono vrjeme poručivao državi doslovno je bio vidovit pa je kazao"još čete vi mene nositi na rukama" što se vidi iz priložene slike a tako je i bilo.
pobjednici pišu povjest , tuže i sude zločince mada se zna desiti da pobjednici u ovom slučaju titovi partizani naprave više zločina odnosno poubijaju više nevinih ljudi i to sve "u ime naroda". da , pobjednici pišu povjest osim nas ... prikaži još!s hrvata koji su se branili i odbranili od poludjelih četnika koji nekom čarolijom postadoše nejač i deca prvom granatom kad je pala na knin..
i argentinci znaju napraviti cirkus od hapsenja dedice koj jedva hoda. mogli su pozvati amere sa jedno 2-3 nosaca, pa seal tim da cirkus bude veci a mogli su poslati jednog agenta da ga dovede u policiju