Tri tajkuna koja su zaratila s Putinom danas su mrtvi
Nikolaj Gluškov, ruski emigrant, živio je sam u trošnoj kući u Južnom Londonu s starim psom i mačkom po imenu Braveheart. Bio je početak ožujka i on se pripremao na nešto veliko.
Bivši financijski direktor ruske vodeće zrakoplovne kompanije, spremao se za suđenje na londonskom sudu. Rekao je prijateljima da će ovdje dokazati svoju nevinost pred ruskim vlastima koje su ga optužile za financijske malverzacije, a također će prokazati Aeroflot - rusku državnu zrakoplovnu kompaniju, kao financijera ruske sigurnosne službe. Slučaj bi, kako je rekao, mogao biti vrlo neugodan za predsjednika Vladimira Putina jer bi se osvijetlio dio sovjetske povijesti koju je ruska vlada pokušala izbrisati.
Nakon što je potrošio novac za plaćanje vlastitih odvjetnika, 68-godišnji Gluškov planirao je sam sebe zastupati, te je proučio britanske zakone i forenzično računovodstvo.
Uoči preliminarne sudske rasprave, Gluškov se prestao javljati na telefon. Kad se njegova kćer odvezla do njegove kuće da provjeri što mu se dogodilo, našla ga je u kući kako leži zadavljen psećim povodcem. Kasnije te noći, deseci policajaca iz antiterorističke jedinice počeli su pretraživati i prekapati njegov vrt.
U Rusiji, mediji pod državnom kontrolom, njegovu su smrt prikazali kao homoseksualni eksperiment kojoi je krenuo po zlu. Britanska policija pak, vodi istragu kao ubojstvo. U kolovozu su objavili video snimke crnog kombija u blizini njegove kuće, baš tijekom noći kad je zadavljen, pa su tražili bilo koga tko bi mogao dati bilo kakve informacije, da im se javi.
Smrt Gluškova poslala je snažnu poruku emigracijskoj zajednici Rusije u Velikoj Britaniji. Bio je jedan od trojice nekadašnjih moćnih Rusa koji su, nakon prikupljanja bogatstva tijekom ruskih privatizacija, pomogli izgraditi politički sustav koji je Putina doveo do prvog čovjeka Rusije, na mjesto predsjednika. Nakon što su pali u Putinovu nemilost, trojac je pobjegao u Englesku i pokušavao se otamo suprotstaviti svom bivšem pulenu, ali su ih u tome spriječili tajanstvena ubojstva i skupe parnice.
Njihov čelnik Boris Berezovski pronađen je u kupaonici svoje kuće u Berkshireu u Engleskoj, 2013. godine, smrću koja je najprije prozvana samoubojstvom, no policija je u međuvremenu počela obnavljati slučaj i istragu. Dugogodišnji pomoćnik gospodina Berezovskog, bivši ruski časnik sigurnosti Aleksandar Litvinenko, ubijen je 2006. godine smrtonosnom dozom radioaktivnog izotopa polonija 210, za što je Velika Britanija optužila Rusiju. Drugi partner, Badri Patarkatsishvili, umro je od srčanog udara 2008. godine, što je smatrano prirodnom smrću.
Gospodin Gluškov, desna ruka Berzovskog bio je jedini koji je preživio.
Umro je tjedan dana nakon što su ruski špijun Sergei Skripal i njegova kćerka Julija otrovani novičokom nedaleko shopping centra u Salisburyju u Engleskoj, a što je prema britanskoj i američkoj vladi, bilo djelo ruskih agenata koji su se pretvarali da su obični turisti.
Središnje pitanje u slučaju Gluškov bila je tvrdnja Aeroflota da su ruski tajkun i njegovi partneri, otkako su stekli upravljačka prava nad zrakoplovnom kompanijom, tijekom privatizacije, iz tvrtke opljačkali 120 milijuna dolara.
U pismenim izjavama, glasnogovornik Aeroflota Andrey Sogrin izjavio je da Aeroflot "nije ni danas, niti je ikada bio, 'izvor financiranja ruskim sigurnosnim službama'.
Nazvao je Gluškova "prevarantom" koji je bio osuđen u Rusiji zbog "razrađene sheme za preusmjeravanje ogromnih iznosa Aeroflotovih deviza u švicarske banke na račune vlastitih tvrtki".
Gospodin Sogrin je rekao da Aeroflot nije imao nikakve veze s njegovom smrću, dodajući kako "ako je živio", Gluškov "bio bi suočen i s građanskom presudom u Engleskoj."
Gluškov je tvrdio da je Aeroflotova tužba protiv njega bila apsurdna i da je cijeli slučaj, koji je već godinama prolazio kroz kancelariju Londonskog Vrhovnog suda, bio izgovor ruskim vlastima da ga uznemiravaju.
U sudskim spisima je na 51 stranici, opširna izjava svjedoka, čime je Gluškov htio odgovoriti ponovnim otvaranjem poglavlja 20-godišnje ruske povijesti vrlo škakljive za Kremlj i ruske sigurnosne službe.
Tijekom godina, Kremlj je preoblikovao priču o načinu na koji je Putin došao na vlast, naglašavajući njegovu ulogu discipliniranog KGB karijerista koji je spasio zemlju od oligarhijskih milijardera koji su opljačkali nacionalno bogatstvo nakon što se Sovjetski Savez srušio.
Kroz strogo kontrolirane državne medije širile su se vijesti, fabricirali dokumentarni filmovi koji su u velikoj mjeri izbrisali iz kolektivnog sjećanja ideju da je Putin došao na vlast uz pomoć nekog tko je bio moćniji od njega, poput Berezovskog i njegovog poslovnog partnera Gluškova koji je pak osobno poznavao Putina.
Bivši matematičar, gospodin Berezovski sagradio je poslovno carstvo nekoliko godina prije raspada SSSR-a mrežom auto-prodavaonica imena 'Logovaz', a onda iskoristio svoje bogatstvo da stvori političku moć. Nakon raspada zemlje 1991. godine stekao je vlasništvo nad bivšim sovjetskim industrijskim divovima putem kriminalne privatizacije i zahvaljujući političkim vezama, šireći se financijski i na druge grane - osim automobila, na naftu, medije i Aeroflot.
Upravnu zgradu smjetio je u u Moskvi u palači sagrađenoj početkom prošlog stolječa, poznatijoj pod imenom 'palača Logovaz', gdje su se visoki dužnosnici vlasti s njim sastajali u tajnim prostorijama. Godine 1996. g. Berezovski se udružio s drugim oligarsima i financirao uspješnu kampanju tadašnjeg predsjednika Borisa Jeljcina kako bi se mogao suočiti s izazovom ruskih komunista. Godine 1999. kada je Jeljcin promovirao Putina kao svog nasljednika, Berezovski i njegovi saveznici pomagali su mu da ga uzdignu od virtualne opskurnosti do nacionalne važnosti pružajući podršku njegovoj predsjedničkoj kampanji putem ORT-a, televizijske mreže u vlasništvu Berezovskog, i spajajući jednu političku stranku, Jedinstvo, koja je služila Putinu kao odskočna daska.
Protivnici su optuživali Berezovskog da financira svoje političke projekte prelijevanjem milijardi dolara od tvrtki koje je stekao tijekom privatizacije, što je Berezovski stalno nijekao.
Kroz većinu devedesetih, g. Gluškov je bio poznat kao desna ruka Berezovskog u upravljanju tim tvrtkama, uključujući najvećeg proizvođača automobila u zemlji, AvtoVAZ i nacionalnog avio-prijevoznika Aeroflot. Putin se oslanjao na oligarha dok je gradio piramidalni politički sustav koji i danas dominira, udružujući snage sa sigurnostnim službama u preuzimanju ključnih poslova. Maria Litvinenko, udovica otrovanog Litvinenka, rekla je u intervjuu kako joj je suprug vjerovao da je preuzimanje Aereflota uništilo u konačnici i njega i Berezovskog jer je stvorio previše neprijatelja u sigurnosnom establišmentu.
Maria je također rekla da je suprug tvrdio da je zrakoplovna tvrtka bila glavni servis ruskih špijunskih službi, koji je još iz vremena SSSR-a koristila svoju globalnu mrežu ureda i zrakoplovnih ruta da osigura novac svojim agentima širom svijeta, ali i za dostavu tajnih tereta.
"Aeroflot je bio središte svega toga", rekla je Litvinenko a to je i Gluškov namjeravao ispričati na sudu. Gluškov je htio ispričati svoju stranu priče a to dokumentiraju i sudski spisi do kojih je došao Wall Street Journal.
U svojoj izjavi, g. Gluškov je rekao da ga je prijatelj upoznao s Berezovskim 1989. godine, tijekom perestrojke - politike bivšeg sovjetskog premijera Mihaela Gorbačova, kojom je prvi put ruskim građanima omogućio da poslovima ostvare profit. Gluškov, koji je radio u sovjetskom Ministarstvu vanjske trgovine, znao je birokratske zapreke osnivanja tvrtke. Gospodin Berezovski uvjerio ga je da se pridruži Logovazu.
Posao je brzo uvalio Gluškova u prve korporativne bitke. Godine 1991. imenovan je za zamjenika glavnog direktora AvtoVAZ-a, koji je od sovjetskih dana proizvodio oko 300.000 automobila godišnje, ali su imali desetljećima stari dizajn. Premjestio se iz Moskve u sjedište, u ruskom pokrajinskom gradu Tolyatti, gdje je rekao da se sukobio s pripadnicima ruskog sigurnosnog aparata ugrađenog u tvrtku. Tvrtka je, rekao je, prodavala jeftino automobile stranim tvrtkama pod kontrolom bivših sovjetskih dužnosnika kojima je bilo dopušteno preprodavati ih i stvarati dobit.
Godinama kasnije, ruski tužitelji teretili su Berezovskog da je zamračio novac tvrtke. Gluškov, koji je prekinuo takvu praksu poslovanja počeo je ubrzo primati prijetnje da će 'nestati' i da će se njegovoj obitelji nešto dogoditi. Stoga je ženu i djecu poslao u Švicarsku, a dvije godine kasnije, nakon što je primio vrlo ozbiljnu prijetnju jednog FSB-ovog pukovnika u Tolyatti, napustio je već idućeg dana tvrtku i vratio se u Moskvu. Kolege su rekli da je Gluškov izgledao blijed i umoran, a prijatelji su mislili da je alkohol i stres uzeo danak.
Kasnije će se saznati da pati od hemokromatoze, koja je dovela do prevelikog nakupljanja željeza u krvi, što je oštetilo njegove unutarnje organe i uzrokovalo do jakih artritičnih bolova.
Nastavak na sljedećoj stranici...
Nastavio je raditi za Berezovskog, a 1995. je dobio čelno mjesto u Aeroflotu. Gospodin Gluškov je imenovan za zamjenika ravnatelja za financije - i, rekao je, uskoro upao u sličnu borbu onoj u AvtoVAZ-u, samo u mnogo većem opsegu. Čim je počeo raditi počela su zastrašivanja. Njegova flota sovjetskih zrakoplova bila je previše bučna i previše je zagađivala za zapadne prijestolnice. Godinu dana ranije, jedan od Aeroflotovih pilota dopustio je svom 16-godišnjem sinu da sjedne za upravljač zrakoplova koji je letio Hong Kong, i srušio se u južnom Sibiru, kad su poginuli svi putnici i članovi posade.
Gluškov je pokrenuo pregled financijskih knjiga, te je, kao i u AvtoVAZ-u, sjedište imalo malo kontrole nad prihodima. Novac od prodaje karata odlijevao se na stotine bankovnih računa koje je kontroliralo 150 regionalnih ureda, tvrdio je Gluškov u iskazu kao svjedok. Čak 3.500 od ukupno 15.000 zaposlenika tvrtke radilo je pod pokroviteljstvom jedne od grana ruskih obavještajnih službi, kazao je.
Gospodin Shuppe, njegov bivši kolega, izjavio je da je Gluškov želio pretvoriti Aeroflot u nacionalnu zrakoplovnu kompaniju kakva je njemačka Lufthansa ili British Airways, s centraliziranim platnim uredom za plaćanje izvan Rusije, kako bi smanjio porezno opterećenje. Početkom 1996. godine sazvao je sastanak predstavnika Aeroflota iz cijelog svijeta s ciljem usmjeravanja prihoda u tvrtke u Švicarskoj.
Reakcija iz sigurnosnih službi bila je brza, rekao je u svjedočenju. U svom uredu, rekao je, svakodnevno je primio pozive preko posebnog telefona koji je bio postavljen za razgovor sa šefovima sigurnosnih službi. Jedan od njih, Aleksandar Koržakov, bivši general KGB-a i tjelohranitelj predsjednika Jeljcina, rekao je da će mi "odrezati glavu" i "staviti me u zatvor ... ako nastavim kršiti prava FSB-a", rekao je Gluškov u svjedočenju.
Gospodin Koržakov, kojeg su novinari Wall Street Journala kontaktirali telefonom u Rusiji, opovrgnuo je da je ikad prijetio Gluškovu, ali je bivšeg ravnatelja Aeroflota nazvao lopovom koji je ukrao "desetke milijuna" od tvrtke u ime gospodina Berezovskog.
G. Gluškov je nastavio s planom da preuzme kontrolu nad prihodima i napisao je pisma čelnim ljudima dviju glavnih ruskih špijunskih službi u kojima je napisao da su njihovi ljudi na Aeroflotovim plaćama, te izračunao koliko to košta tvrtku. Rekao je da se bilanca tvrtke odmah poboljšala.
1997. godine ruski tužitelji otvorili su kaznenu istragu zbog financijskih nepravilnosti u zrakoplovnoj tvrtki. Gospodin Berezovski je pobjegao iz zemlje nakon izbora predsjednika Putina 2000. godine, a tužitelji su rekli da je, također, bio sumnjiv u kaznenom predmetu u vezi Aeroflota. Gospodin Gluškov ostao je u Rusiji, ali je osjetio da bi uskoro mogao biti uhapšen, pa je dao intervju ruskim novinama u kojima je branio svoju ulogu u poslovanju kompanije.
"Ono što tužitelji kažu jednostavno je besmislica", kazao je, ističući kako su istražitelji rekli da je osumnjičen da je, dok je tamo radio, pronevjerio gotovo 700 milijuna dolara - što je više od polovice prihoda tvrtke.
U Švicarskoj su dužnosnici zamrznuli imovinu tvrtki koje je imao u vlasništvu, a s njih su vratili 52 milijuna dolara u Rusiju.
Gluškov je izjavio da su uvjeti u zatvoru bili strašni. Njegovo se zdravlje pogoršalo, a tijekom jednog sudskog ročišta se srušio na pod. Godine 2004. sudac ga je osudio, a nakon puštanja na slobodu Gluškov je otputovao u London, gdje se pridružio svojim starim partnerima koji se ovamo ranije preselili.
Smjestili su ga u vilu u predgrađu Berkshirea u Londonu s 11 hektara ribnjaka i slugama. Ali gospodin Gluškov je imao poteškoća prilagođavajući se novoj sredini, rekli su njegovi prijatelji.
Michael Cotlick, odvjetnik Berezovskog, izjavio je da je gospodin Gluškov htio opet raditi i upravljati nekom tvrtkom, a Berezovski mu nije imao što ponuditi. Također bio je sumnjičav prema ljudima kojima se tamo okružio Berezovski i koji su ga tamo posjećivali. Jedan od njih bio je Andrei Lugovoi koji je 2006. godine ubacio radioaktivni polonij u Litvinenkov čaj, u restoranu Mayfair, kaže londonska policija.
U intervjuu novinama nakon tog događaja Gluškov je rekao da nikada nije imao povjerenja u Lugovoia i pokušao upozoriti druge na njega. Optužio je Lugovoia da pomaže Rusima da ga zatvore, no Lugovoi je zanijekao bilo kakvu uključenost.
Aeroflot, pod kontrolom ruske vlade, angažirao je odvjetničko društvo Pinsent Masons i tužio Gluškova i Berezovskog londonsom sudu, tražeći od njih 120 milijuna dolara odštete. Berezovski je platio sudske troškove, ali je počeo ostajati bez novca. Njegov dugogodišnji partner, Patarkatsishvili, umro je iznenada zbog srčanog udara 2008. Berezovski je izgubio tužbu protiv drugog ruskog oligarha, ostavljajući ga u velikim odvjetničkim troškovima. Godine 2013. Berezovski je pronađen obješen u kupaonici u svom domu izvan Londona.
Gospodin Cotlick rekao je da je bogatstvo Gluškova potonulo zajedno s njegovim partnerima, a da bi uštedio novac preselio se iz svojeg imanja i završio u iznajmljenoj kući u kojoj se pripremao za pravnu bitku protiv Aeroflota.
Počeo se pojavljivati, usprkos vraćanju hemokromatoze koja ga je odvela u bolnicu i oštetila noge, rekla je Elizavita Berezovskaja, kćer njegova preminulog poslovnog partnera. Osjećao je kako pobjeđuje na sudu. Gospodin Gluškov i još jedan optuženik u tom slučaju prikupili su financijske podatke kojima je htio dokazati da Aeroflot pod njegovom upravom nije bio oštećen. Sutkinja koji je vodila slučaj, Dame Vivien Rose, odbila je prijedlog Aeroflotovih odvjetnika da se suđenje odgodi.
Među svjedocima Gluškov je želio unakrsno ispitivati: Koržakova, bivšeg generala KGB-a i drugo osoblje iz sigurnosne službe, koji su radili u Aeroflotu. Njegova susjeda Pat Browne pazila je na njegovu kuću kad je Gluškov bio hospitaliziran. Posljednji put ga je vidjela nekoliko dana prije njegove smrti.
"Čula sam ga da me zove! Kad sam podigla pogled, vidjela sam ga kako se smiješi i maše štapom. Htio se pohvaliti da može hodati ponovno bez štapova", rekla je susjeda. Browne je rekla i da nije čula nikakav zvuk borbe, a policija je rekla da nije naišla na tragove provale.
Sutra ujutro trebao se pojaviti na sudu, a prijepis postupka pokazuje da su sutkinja i odvjetnici bili zbunjeni zbog njegove odsutnosti. Odvjetnik Aeroflota rekao je sucu: "Očekujem Gluškova, ali ga ne vidim".
Sutkinja je poslala izvršitelja u hodnik da vikne "Aeroflot" i "G. Gluškov "da vidi je li netko odgovorio. Bila je tišina.
Gluškov je smrću dobio donekle potvrdu. Nakon što je Aeroflot odustao od slučaja u travnju, bez objašnjenja, sutkinja Rose zatražila je od Aeroflota da plati skoro 4.000.000 dolara naknade Gluškovu i ostalima kako bi namirili njihove sudske i odvjetničke troškove.
Rekla je da je nakon osam godina zrakoplovna tvrtka očigledno odustala jer su "Aeroflot i njegovi savjetnici shvatili su da je njihov slučaj osuđen na neuspjeh u cijelosti". Gospodin Gluškov, rekla je, "borilo se da se brani od onoga što je on vidio kao politički motiviranu kampanju progona od strane Aeroflota i ruske države".