Nema diktafona, nema telefona, nema svjedoka, nema spominjanja mjesta i konkretnih događaja što sam ili smo, kada, gdje i kako radili. Evo, sjedni i piši. Znam tko je “odradio” bankara na Jarunu, znam tko je pucao u ovog ili onog, ali nema imena ubijenih i ranjenih prijatelja, nema imena onih koju su pucali na mene jer ja sam to ionako rješavao na svoj način, bez policije koja je sve znala, ali nije poduzimala ništa. Nema ničeg prepoznatljivog gdje je tko stajao i što radio za tramakanja stotina kilograma “bijelog” ili za bilo čije likvidacije jer, vjerujte, ta “zvijer” koja je često za sitne novce prolijevala krv zagrebačkim i ulicama drugih hrvatskih gradova, još uvijek ne spava. Želim samo poručiti, ne ponovilo se i da moja ili bilo čija djeca ne krenu našim stopama te da više nitko ne strada samo zato što je nekoga krivo pogledao ili svratio na piće u kafić u koji nije smio. 

Naš sugovornik, razumljivo, oprezan zbog straha za sebe i svoje, miran, staložen, prodorna pogleda i stasa koji bez riječi ulijeva strahopoštovanje, priča svoju životnu priču kako se samo zbog tenisica koje nije imao našao u žiži opasnog zagrebačkog podzemlja koje mu je ubilo prijatelje, a umalo i njega. 

Zemunci Mafija Balkana: Ubijali bez milosti i dok su bili u bijegu

- Jednog dana kao 17-ogodišnjak sam stajao ispred diskoteke i gledao prema drugoj diskoteci zapitavši se što ću raditi u životu. Sjetio sam se svoga oca koji je znao svirati tri instrumenta, školovan, znao je raditi sve i svašta i nije se bojao rada. Onda sam se upitao, a što to ja znam i što bih mogao raditi? Nisam znao niti svirati niti išta napraviti. Jedino što sam tada znao je hrvati se s ljudima poput svojih vršnjaka koji su trenirali neki borilački sport. Odlučio sam da ću to svoje jedino “znanje”, ma koliko bilo neprikladno, primijeniti radeći u diskotekama. Došavši na ulaz jedne zagrebačke diskoteke, mislio sam da me neće niti pustiti unutra jer sam premlad. Krupnog čovjeka na ulazu nisam poznavao. On me zazvao imenom i pitao želim li raditi? Imponiralo mi je da mi zna ime. To je bio moj prvi posao i danas se ne hvalim time. Odrastao sam u siromašnom dijelu grada.

Nisam imao nikoga tko bi me mogao pogurati. Tek poslije noćne smjene o meni je brinula samo majka, onoliko koliko je stizala. Pazio sam da mama ne stvori neku sliku o maloljetnom sinu koji stječe “staž” na ulici u raznim dokazivanjima pred društvom. Štiteći prijatelje gotovo uvijek sam bio ili morao biti u pravu. 

Vjeko Sliško Psiho iz Dubrave: Tukao ljude čekićem i šopao ih staklom

Zapravo, uvijek sam tražio neke sukobe da bio dokazao da više nisam mali i da bi dokazao da sam jači, bolji i da nešto vrijedim. Već sa 17-ak godina stvarali smo neka svoja pravila i svoje zakone. Roditelji svih nas iz kvarta bezgranično su se trudili da nas prehrane i da nam osiguraju krov nad glavom, međutim, nisu imali nikakvog utjecaja na nas. Sve smo radili po svome. Naši mladenački problemi njima su se činili nebitnima. Kada nismo mogli dobiti željene tenisice, e to je za nas u kvartu bio najveći problem. 

Od tenisica koje nismo imali je sve krenulo. Uvijek smo dobijali zamjenske, one jeftinije. Krov nad glavom tada nam nije bio bitan, već tensice i tako je krenula želja za više, za jaknom pa hlačama, motorom. Škola nam je bila nebitna i malo tko u kvartu je uopće završavao srednju školu. Neki su lijepo zarađivali i bez škole u kojoj nisu htjeli gubiti vrijeme. Mi koji smo išli u školu bili smo ljubomorni na njih. Oni su imali novca, a mi ne. Žicali smo i za sendvič sve dok ispred škole nismo počeli prijetiti mlađima da nam sljedećeg dana moraju donijeti neki novac. Maknuvši se samo iz kvarta, vidjeli smo razlike. Mi iz radničkih obitelji nismo imali ništa više od onoga što je bila potreba, a drugi su imali sve. Najednom smo dobili želju da imamo više, kako bismo mogli parirati vršnjacima u gradu. 

Nastavak pročitajte na idućoj stranici.

Bio sam ponosan na svoje naselje, ali me ljutilo da su se naše cure sramile od kuda su. Pred onima iz centra grada, lagali smo da živimo negdje drugdje, a ne u tom radničkom kvartu. Među nama se tako u toj neimaštini stvorila neka veća prisnost, brinuli smo se jedan za drugoga i štitili se. Valjda je to proizašlo iz te neke muke jer smo bili isti. Braneći čast svoga kvarta, ulazili smo u sukobe s grupama iz ostalih kvartova. Mi smo bili mi, oni su bili oni. Smatrali smo da nam je to dužnost da pokrivamo jedan drugoga i tako smo nesvjesno stvorili grupu ili klan. 

Tako je krenulo. Kao u svakoj grupi, postoji netko tko vodi grupu i tko donosi neku odluku. I sam sam se pokušao nametnuti kao vođa u tome krugu, ali kako nisam bio sam, počelo je dolaziti do verbalnih konflikata i razmi- moilaženja mišljenja u funkcioniranju klana u nekim frkama ili što i kako ćemo napraviti u sitnim nepodopštinama. U početku “stasanja” odlazili smo u robnu kuću koja se nalazila blizu naselja. Počeli smo sa sitnim krađama. Stare jakne zamjenjivali smo novima. Iz hira smo krali udice za pecanje, šunku, kobasice. Niti ne sluteći što će se u budućnosti desiti, razvijali smo tu svoju inteligenciju, ali izgleda u krivom smjeru. Sve više krećući se gradom, noćnim životom, upoznavajući nove i druge ljude, izlazeći iz tog geta, spoznavali smo i neko drugo razmišljanje, ponašanje i sve nam je to tada bilo jako čudno što je izlazilo iz naših spoznaja i načina života. 

Organizirani kriminal Dosje: Kako je hrvatska mafija reketarila bogataše

Najčešće osuđujući u sebi, potajno se divili tim ljudima koji su bili nekako iznad nas. Smatrali smo da puno ozbiljnije prilazimo nekim stvarima, nego naši vršnjaci iz centra grada. Razvijala se ljubomora i jal prema njima. Kako god se jal razvijao prema njima, kompleks manje vrijednosti razvijao se u nama, što je potpomugnuto viđenjem naših cura koje su se ljubile s njima a ne s nama. 

Pa kako mogu s “pederima” odlaziti, bubnjalo je u svima nama? Bilo nam je krivo i nazivali smo ih pogrdnim imenima osuđujući svoje roditelje zašto nisu bogati i zašto i mi nemamo dobru garderobu koja privlači cure? Godilo nam je kada smo bili s njima u društvu, ali smo ih prezirali jer smo mi htjeli biti oni. Oni su vozili razne motoriće, 15-ice i neke automatike koje smo mi samo sanjali. I mi smo postali kao i oni. Počeli smo i mi voziti motoriće, samo s jednom razlikom; što smo ih mi morali ukrasti da bi se vozili. Kada bismo otišli van, uvijek bismo se vratili s ukradenim motorom. Nakon nekoliko dana, morali smo ih bacati da nas ne uhvate ili smo na njima divljali dok ne riknu. Svatko od nas bio je ogorčen našom neimaštinom. I roditelji su bili potišteni zbog nemogućnost zarade i napredovanja. 

Sukob klanova Rat balkanske mafije: Objavili snimke na Youtubeu

Dolazilo je do problema u obitelji pa je svaki drugi od nas imao probleme kod kuće. Najčešće kroz alkohol. Migracijama u to vrijeme dolazili su nam ljudi iz raznih krajeva tada zajedničke zemlje. Često su dolazili na ništa, spavajući po barakama, nastojali su napraviti budućnost u velikom gradu. Stvorivši obitelj i djecu bez doma gdje se cijeli teret života sručio na njihova leđa, ne mogavši podnijeti takav teret, nalazili su utjehu u alkoholu koji je napravio svoje. Maltretiranjem u cijeloj obitelji, nekom kroz majku, nekme kroz oca, sve se pretvaralo u tugu i tragediju. Gledajući tada iz očiju djeteta, ne razumijevajući zašto to rade, jer dijete koje to gleda smatra da ono nema pravo na svoj život.

Tada smo trebali samo malo i roditelje blizu sebe koji se vole. Izgubivši tu roditeljsku ljubav jako rano, sve sam nalazio u svojim vršnjacima. U brizi jedan za drugoga stvorila se jedna zamjenska ljubav, gdje smo jedni drugima bili i brat i sestra i tata i mama, koja se održala sve do kasnih godina. Radeći po diskotekama, sticao sam neželjeno iskustvo koje se proteglo godinama. Osjetivši prve zarađene novce kroz taj posao u meni se stvorila euforija što ću s tolikim novcima? 

Nastavak pročitajte na idućoj stranici.

Moja prva plaća za vikend bila je veća od plaće mojih roditelja za cijeli mjesec što me je zaprepastilo jer sam ja ustvari tada bio još 17-ogodišnje dijete. Kada sam počeo raditi, bilo mi je bitno samo da radim bez obzira na iznos. Imponiralo mi je samo da radim pa i za džabe, samo da me vide tamo na ulazu. Kada danas gledam što je to bilo, što mi je pasalo, shvatio sam da je to bila moć. Ja sam određivao tko će moći unutra, a tko ne i vjerojatno je ta strast i presudila onome čime sam se kasnije počeo baviti, da imam moć. Trošio sam taj lako zarađeni novac. Kupovao sve ono čega sam bio željan. Ispunjavao sam ustvari sve svoje želje. Zadovoljavao sam svoju “glad” za luksuznim stvarima. 

Išlo se po drugim mjestima da bi se pokazalo da se ima para, ne uviđajući da sam još uvijek dijete. Kako sam radio po diskotekama, na ta mjesta sam prikupljao svoje prijatelje koji nisu plaćali ulaz. Častio sam ih pićem i to mi je odgovaralo jer sam uz njih bio sigurniji. Ako je bio neki problem znao sam da su oni tu blizu mene uvijek spremni da skoče. Osjećao sam se kao netko i nešto kada sam bio tamo na ulazu. Imponiralo mi je to da sam “odskočio”. Postao sam im bitan da bi mogli ući unutra, neki za džabe, a neki samo da uđu. 

Obiteljski geni Sinovi balkanskih mafijaša: Brutalnije ubojice od očeva

Svi su htjeli biti moji prijatelji. Stvarao sam jedan svoj svijet izvan svoga kvarta tako da sam se morao naučiti različitim ponašanjima, onom u gradu i onom kada sam u kvartu. Nisam htio da mi u gradu kažu da sam seljačina. Bilo je teško održavati takvo stanje, grad i kvart. Nešto sam htio prihvatiti, a nečega se odreći. Pribojavao sam se tog balansiranja između jedne i druge okoline. Na samom početku 90-ih godina, euforije prvih slobodnih izbora, uživao sam uopće ne prepoznavajući što se dešava oko mene. Stvarao sam ilozorni svijet oko sebe koji mi je pasao.

U to doba započinju prve trzavice po gradu. Počinju prva mahanja pištoljima i zveckanje oružjem. Tada je bilo poznato da su ti redari koji su se međusobno poznavali, koji su se kasnije iznjedrili u imućne ljude, imali neku vrstu poštovanja i strahopoštovanja barem toga dijela publike koja je zalazila u određene klubove kroz taj noćni život. Kada im je zatrebala neka pomoć, jedni drugima su pomagali, dolazili, traži i nudili posao.

Feljton Kralj kocke: "Stavio mu je pištolj na čelo, je*** mu mater"

Stvarao se jedan zatvoreni krug između njih. Stvarala se neka osovina, neki kostur nečega što će biti u budućnosti. Situacija u zemlji se počela odvijati na najgori mogući način. Sve je mirisalo i spremalo se da će u državi doći do rasula. Počeo je rat koji je učinio svoje. Grupacije kroz kvartove i doseljavanje ljudi uslijed ratnih strahota razvijala se jedna nova struktura. Tadašnja djelovanja, druženja i povezivanja nisu bila ograničena samo na kvartove. Među klanovima je zavladala pohlepa, netolerancija. U grad su stigli ljudi s nekom drugom “kulturom” koju nisam mogao razumjeti.

Osjetivši sve te crne događaje u svojoj blizini, u meni i drugima su stvarali određeni stres. Nisam mogao vjerovati što se to događa u mom gradu. Pitao sam se tko su ti ljudi, prateći dnevni tisak i davao sam svoje komentare u društvu i čudio se. Lažući sam sebe, pretvarao sam se kao da sve to razumijem i kako sam ja jedan od “tvrdih”, kako kažu, ne pokazujući strahove koje sam proživljavao. U to vrijeme nisam niti uvidio da sam odjednom, preko noći, izgubio svoje djetinjstvo i svoj osmjeh. Postao sam jedan od mnogih koji su tražili mjesto u takvom društvu, između dobra i zla.