Life
68098 prikaza

ZG krimos: Zvijeri su prolijevale krv za sitnu lovu

Arhivska snimka pokušaja ubojstva Vjeke Sliška
Željko Lukunić/Pixsell/History
Donosimo seriju feljtona nagrađivanog novinara Hajrudina Merdanovića i Vilima Cvoka o hrvatskoj mafiji i najgorim kriminalcima Balkana

Nema diktafona, nema telefona, nema svjedoka, nema spominjanja mjesta i konkretnih događaja što sam ili smo, kada, gdje i kako radili. Evo, sjedni i piši. Znam tko je “odradio” bankara na Jarunu, znam tko je pucao u ovog ili onog, ali nema imena ubijenih i ranjenih prijatelja, nema imena onih koju su pucali na mene jer ja sam to ionako rješavao na svoj način, bez policije koja je sve znala, ali nije poduzimala ništa. Nema ničeg prepoznatljivog gdje je tko stajao i što radio za tramakanja stotina kilograma “bijelog” ili za bilo čije likvidacije jer, vjerujte, ta “zvijer” koja je često za sitne novce prolijevala krv zagrebačkim i ulicama drugih hrvatskih gradova, još uvijek ne spava. Želim samo poručiti, ne ponovilo se i da moja ili bilo čija djeca ne krenu našim stopama te da više nitko ne strada samo zato što je nekoga krivo pogledao ili svratio na piće u kafić u koji nije smio. 

Naš sugovornik, razumljivo, oprezan zbog straha za sebe i svoje, miran, staložen, prodorna pogleda i stasa koji bez riječi ulijeva strahopoštovanje, priča svoju životnu priču kako se samo zbog tenisica koje nije imao našao u žiži opasnog zagrebačkog podzemlja koje mu je ubilo prijatelje, a umalo i njega. 

Miloš Simović Zemunci Life Mafija Balkana: Ubijali bez milosti i dok su bili u bijegu

- Jednog dana kao 17-ogodišnjak sam stajao ispred diskoteke i gledao prema drugoj diskoteci zapitavši se što ću raditi u životu. Sjetio sam se svoga oca koji je znao svirati tri instrumenta, školovan, znao je raditi sve i svašta i nije se bojao rada. Onda sam se upitao, a što to ja znam i što bih mogao raditi? Nisam znao niti svirati niti išta napraviti. Jedino što sam tada znao je hrvati se s ljudima poput svojih vršnjaka koji su trenirali neki borilački sport. Odlučio sam da ću to svoje jedino “znanje”, ma koliko bilo neprikladno, primijeniti radeći u diskotekama. Došavši na ulaz jedne zagrebačke diskoteke, mislio sam da me neće niti pustiti unutra jer sam premlad. Krupnog čovjeka na ulazu nisam poznavao. On me zazvao imenom i pitao želim li raditi? Imponiralo mi je da mi zna ime. To je bio moj prvi posao i danas se ne hvalim time. Odrastao sam u siromašnom dijelu grada.

Nisam imao nikoga tko bi me mogao pogurati. Tek poslije noćne smjene o meni je brinula samo majka, onoliko koliko je stizala. Pazio sam da mama ne stvori neku sliku o maloljetnom sinu koji stječe “staž” na ulici u raznim dokazivanjima pred društvom. Štiteći prijatelje gotovo uvijek sam bio ili morao biti u pravu. 

Grob Vjeke Sliška Vjeko Sliško Life Psiho iz Dubrave: Tukao ljude čekićem i šopao ih staklom

Zapravo, uvijek sam tražio neke sukobe da bio dokazao da više nisam mali i da bi dokazao da sam jači, bolji i da nešto vrijedim. Već sa 17-ak godina stvarali smo neka svoja pravila i svoje zakone. Roditelji svih nas iz kvarta bezgranično su se trudili da nas prehrane i da nam osiguraju krov nad glavom, međutim, nisu imali nikakvog utjecaja na nas. Sve smo radili po svome. Naši mladenački problemi njima su se činili nebitnima. Kada nismo mogli dobiti željene tenisice, e to je za nas u kvartu bio najveći problem. 

Od tenisica koje nismo imali je sve krenulo. Uvijek smo dobijali zamjenske, one jeftinije. Krov nad glavom tada nam nije bio bitan, već tensice i tako je krenula želja za više, za jaknom pa hlačama, motorom. Škola nam je bila nebitna i malo tko u kvartu je uopće završavao srednju školu. Neki su lijepo zarađivali i bez škole u kojoj nisu htjeli gubiti vrijeme. Mi koji smo išli u školu bili smo ljubomorni na njih. Oni su imali novca, a mi ne. Žicali smo i za sendvič sve dok ispred škole nismo počeli prijetiti mlađima da nam sljedećeg dana moraju donijeti neki novac. Maknuvši se samo iz kvarta, vidjeli smo razlike. Mi iz radničkih obitelji nismo imali ništa više od onoga što je bila potreba, a drugi su imali sve. Najednom smo dobili želju da imamo više, kako bismo mogli parirati vršnjacima u gradu. 

Nastavak pročitajte na idućoj stranici.

  • Stranica 1/3
  • Avatar kvasac40
    kvasac40 22:52 18.Travanj 2018.

    Pa koga zanimaju te priče o nepismenim kretenima sa ruba grada??Dajte Merdanoviću ,dosta s time!!