Istočno krilo Europe posljednjih je godina postalo velika građevinska zona Sjevernoatlantskog saveza. Beton se lije, piste se produžuju, hangari niču kao gljive poslije kiše, a generali režu vrpce uz fanfare i zastave. Dok su drugi lobirali, gurali, pregovarali i računali geopolitičke bodove, Hrvatska je uglavnom stajala po strani, zadovoljna titulom “lojalne članice”, ali bez stvarnog strateškoga kapitala na terenu, piše ekspertni tim za Express.

U Poljskoj je, u Redzikowu, smještena američka proturaketna baza s raketama presretačima SM3, a Rumunjska u Deveselu čuva isto takvu infrastrukturu. Te baze nisu samo tehnički objekti - one su znak da savezničke sile vide ozbiljnu geopolitičku vrijednost tih zemalja. Omogućuju stalnu američku prisutnost, vježbe interoperabilnosti i brzu reakciju u slučaju krize. Poljska i Rumunjska tako dobivaju vojne prednosti: infrastrukturu, modernu tehnologiju i saveznički nadzor zračnog prostora, a politički kapital u NATO-u im raste. Svaka raketa, svaki radar, šalju poruku Moskvi i ostatku regije. A i ekonomski se osjeti - lokalna ulaganja, radna mjesta, logistika.

UZBUNA OKO ŽELJAVE Tajna ličkog Objekta 505: Koštao je milijarde, sad tamo niče grad migranata

Čak je i Mađarska, unatoč povremenim trzavicama s Bruxellesom, uspjela zadržati NATO-ove centre integracije i ojačati vojnu infrastrukturu. NFIU u Székesfehérváru djeluje kao logistička i zapovjedna točka NATO-a, omogućujući koordinaciju rotacija trupa i skladištenje opreme za savezničke snage. Jer sigurnosna arhitektura ne trpi prazninu.

A onda dolazimo do Albanije. Nekad sinonim za postsocijalističku periferiju, danas domaćin modernizirane baze Kuçova, rekonstruirane sredstvima NATO-ova investicijskog programa. Pedesetak milijuna eura uloženo je u obnovu piste, kontrolnih sustava i logistike. Tirana je shvatila jednostavnu računicu: ako si pouzdan partner, Savez će investirati. Baza je postala simbol transformacije - od izolirane zemlje do čvorišta savezništva. Osim svega pobrojenog, U Poljskoj po licenciji proizvode helikoptere UH-60 Blackhawk, južnokorejske oklopne sustave K2 i K9 te dijelove za tenkove Abrams i topničke sustave. Rumunjska održava i servisira zrakoplove F-16 i helikoptere Blackhawk te sudjeluje u obuci pilota i održavanju transportnih zrakoplova C-130 i C-27J Spartan. Češka proizvodi dijelove za Blackhawk i opremu za NATO zrakoplove, a sa Slovačkom je specijalizirana za obuku pilota helikoptera, uključujući buduće operatere Blackhawka. Mađarska održava helikoptere te proizvodi vojnu elektroniku i komunikacijske sustave kompatibilne sa zapadnim standardima. Bugarska također drži centar za održavanje transportnih aviona C-27J Spartan.

I naposljetku, Hrvatska. Članica od 2009., uredni platiša članarine, sudionica u misijama, ali bez otvorenih NATO-ovih centara, borbenih skupina i velikih investicija Saveza. Hrvatska je sama proglasila Centar za obuku pilota helikoptera na Zemuniku, međunarodni i “NATO-kompatibilni”, ali prođe slabo - gotovo nitko ga ne spominje u stvarnoj mreži savezničke logistike.

A dok se razmišlja o strateškim mogućnostima Hrvatske, teško je ne primijetiti potencijal podzemne baze Željava. Smještena duboko u unutrašnjosti, na granici s Bosnom i Hercegovinom, mogla bi ponuditi NATO-u alternativnu lokaciju uz Aviano, s dodatnom sigurnosnom dubinom i zaštitom od neposrednih prijetnji. Obnovom piste i podzemnih kapaciteta (što nije mali projekt nego kapitalni zahvat), baza bi mogla služiti za borbenu, transportnu ili pomorsku obuku, povezujući Jadran i unutrašnjost. Takav potez dao bi Hrvatskoj stvarni strateški i politički kapital u Savezu, pokazujući inicijativu i spremnost. To su prilike koje se ne čekaju - one se stvaraju, pregovaraju i lobiraju. Dok su druge regije koristile geopolitičku dinamiku i savezničke prioritete, Hrvatska je uglavnom bila promatrač. Razlika nije u simpatijama Saveza nego u političkoj inicijativi. NATO ne nameće investicije protiv volje domaćina; on reagira na strateške prijedloge, sigurnosne argumente i političku dosljednost. Baltik je iskoristio osjećaj ugroze. Poljska je iskoristila ambiciju. Rumunjska je iskoristila Crno more. Albanija je iskoristila priliku. Hrvatska je, zasad, iskoristila tek članstvo i poneki deklarativni projekt.

U svijetu u kojem se granice sigurnosti pomiču infrastruktura znači utjecaj. Pista znači poruku. Zapovjedništvo znači moć. Države istočne Europe to su shvatile i pretvorile geopolitičku napetost u investicijski ciklus. Hrvatska još traži svoju rečenicu u toj priči. Pitanje nije zašto NATO nije došao. Pitanje glasi: je li ga itko ozbiljno pozvao.

Cijeli tekst o Željavi i NATO-u pročitajte OVDJE.