NATO dao 50 milijuna € za albansku bazu. Zašto im nismo ponudili Željavu?

Istočno krilo Europe posljednjih je godina postalo velika građevinska zona Sjevernoatlantskog saveza. Beton se lije, piste se produžuju, hangari niču kao gljive poslije kiše, a generali režu vrpce uz fanfare i zastave. Dok su drugi lobirali, gurali, pregovarali i računali geopolitičke bodove, Hrvatska je uglavnom stajala po strani, zadovoljna titulom “lojalne članice”, ali bez stvarnog strateškoga kapitala na terenu, piše ekspertni tim za Express.

U Poljskoj je, u Redzikowu, smještena američka proturaketna baza s raketama presretačima SM3, a Rumunjska u Deveselu čuva isto takvu infrastrukturu. Te baze nisu samo tehnički objekti - one su znak da savezničke sile vide ozbiljnu geopolitičku vrijednost tih zemalja. Omogućuju stalnu američku prisutnost, vježbe interoperabilnosti i brzu reakciju u slučaju krize. Poljska i Rumunjska tako dobivaju vojne prednosti: infrastrukturu, modernu tehnologiju i saveznički nadzor zračnog prostora, a politički kapital u NATO-u im raste. Svaka raketa, svaki radar, šalju poruku Moskvi i ostatku regije. A i ekonomski se osjeti - lokalna ulaganja, radna mjesta, logistika.

UZBUNA OKO ŽELJAVE 360° Tajna ličkog Objekta 505: Koštao je milijarde, sad tamo niče grad migranata

Čak je i Mađarska, unatoč povremenim trzavicama s Bruxellesom, uspjela zadržati NATO-ove centre integracije i ojačati vojnu infrastrukturu. NFIU u Székesfehérváru djeluje kao logistička i zapovjedna točka NATO-a, omogućujući koordinaciju rotacija trupa i skladištenje opreme za savezničke snage. Jer sigurnosna arhitektura ne trpi prazninu.

A onda dolazimo do Albanije. Nekad sinonim za postsocijalističku periferiju, danas domaćin modernizirane baze Kuçova, rekonstruirane sredstvima NATO-ova investicijskog programa. Pedesetak milijuna eura uloženo je u obnovu piste, kontrolnih sustava i logistike. Tirana je shvatila jednostavnu računicu: ako si pouzdan partner, Savez će investirati. Baza je postala simbol transformacije - od izolirane zemlje do čvorišta savezništva. Osim svega pobrojenog, U Poljskoj po licenciji proizvode helikoptere UH-60 Blackhawk, južnokorejske oklopne sustave K2 i K9 te dijelove za tenkove Abrams i topničke sustave. Rumunjska održava i servisira zrakoplove F-16 i helikoptere Blackhawk te sudjeluje u obuci pilota i održavanju transportnih zrakoplova C-130 i C-27J Spartan. Češka proizvodi dijelove za Blackhawk i opremu za NATO zrakoplove, a sa Slovačkom je specijalizirana za obuku pilota helikoptera, uključujući buduće operatere Blackhawka. Mađarska održava helikoptere te proizvodi vojnu elektroniku i komunikacijske sustave kompatibilne sa zapadnim standardima. Bugarska također drži centar za održavanje transportnih aviona C-27J Spartan.

Kristina Stedul Fabac/PIXSELL

I naposljetku, Hrvatska. Članica od 2009., uredni platiša članarine, sudionica u misijama, ali bez otvorenih NATO-ovih centara, borbenih skupina i velikih investicija Saveza. Hrvatska je sama proglasila Centar za obuku pilota helikoptera na Zemuniku, međunarodni i “NATO-kompatibilni”, ali prođe slabo - gotovo nitko ga ne spominje u stvarnoj mreži savezničke logistike.

A dok se razmišlja o strateškim mogućnostima Hrvatske, teško je ne primijetiti potencijal podzemne baze Željava. Smještena duboko u unutrašnjosti, na granici s Bosnom i Hercegovinom, mogla bi ponuditi NATO-u alternativnu lokaciju uz Aviano, s dodatnom sigurnosnom dubinom i zaštitom od neposrednih prijetnji. Obnovom piste i podzemnih kapaciteta (što nije mali projekt nego kapitalni zahvat), baza bi mogla služiti za borbenu, transportnu ili pomorsku obuku, povezujući Jadran i unutrašnjost. Takav potez dao bi Hrvatskoj stvarni strateški i politički kapital u Savezu, pokazujući inicijativu i spremnost. To su prilike koje se ne čekaju - one se stvaraju, pregovaraju i lobiraju. Dok su druge regije koristile geopolitičku dinamiku i savezničke prioritete, Hrvatska je uglavnom bila promatrač. Razlika nije u simpatijama Saveza nego u političkoj inicijativi. NATO ne nameće investicije protiv volje domaćina; on reagira na strateške prijedloge, sigurnosne argumente i političku dosljednost. Baltik je iskoristio osjećaj ugroze. Poljska je iskoristila ambiciju. Rumunjska je iskoristila Crno more. Albanija je iskoristila priliku. Hrvatska je, zasad, iskoristila tek članstvo i poneki deklarativni projekt.

U svijetu u kojem se granice sigurnosti pomiču infrastruktura znači utjecaj. Pista znači poruku. Zapovjedništvo znači moć. Države istočne Europe to su shvatile i pretvorile geopolitičku napetost u investicijski ciklus. Hrvatska još traži svoju rečenicu u toj priči. Pitanje nije zašto NATO nije došao. Pitanje glasi: je li ga itko ozbiljno pozvao.

Cijeli tekst o Željavi i NATO-u pročitajte OVDJE.