Čak 25 godina nakon genocida, afrička država Ruanda je i dalje svojevrsni misterij. Njezin je oporavak u ekonomskom, socijalnom i psihološkom smislu i dalje je tema o kojoj se debatira. Zašto je do genocida uopće došlo (započeo je nakon što su nepoznati ubojice srušili avion u kojem je bio predsjednik Ruande, Juvénal Habyarimana). Jesu li UN-ovci mogli zaustaviti pokolj?

Današnji predsjednik Paul Kagame, nekadašnji Tutsi zapovjednik koji je pod prijetnjom sile zaustavio genocid i od tada vlada - je li on uspio zaista zaliječiti rane, pita se Economist.

Ili on zapravo cinično eksploatira horor koji se desio kako bi legitimizirao autoritaran i predominantno Tutsi režim. Jesu li Hutui, i dalje velika većina, tiho odlučni u tome da opet jednoga dana preuzmu vlast, i ima li šanse da demokracija ikada opet pusti korijenje u Ruandi.

Ono što je sigurno jest da je ubijanje koje je započelo 7. travnja 1994. bio genocid. Vjerojatno su tri četvrtine svih Tutsija u Ruandi - žena, muškaraca, djece i staraca - ubijeno. Nitko ne zna točan broj. UN tvrdi kako je riječ o 800.000, ponajviše Tutsija, ali i 30.000 Hutua. Kagame se drži okrugle brojke od milijun.

Alison Des Forges iz Human Rights Watcha uspjela je potvrditi 500.000 smrti. Kasnije je izbačena uz Ruande jer je kritizirala Kagameov režim.

Pokolj je bio nevjerojatno brz, trajao je samo 100 dana. Vjerojatno je većina odraslih Hutua bila dio ili barem svjedoci ubijanja bez da su uložili prigovor. Hutui su tada bili 84 posto građana Ruande, pa Tutsiji naprosto nisu imali gdje pobjeći.

"Cijela Hutu populacija bila je pozvana da pobije cijelu Tutsi populaciju", napisao je novinar Philip Gourevitch.

Žene s djecom su ubijale žene s djecom. Hutu svećenici su nadgledali masakre u svojim kongregacijama, Hutu supruzi su ubijali svoje Tutsi žene. Ako nisu, i njima samima se prijetilo smrću. Ruandska je vojska često bacala granate u crkve i škole te pucala na skloništa Tutsija, većinu ubojstava "odradili" su civili sa mačetama i palicama.

I dalje se postavlja pitanje pravde. Godinu nakon pokolja oko 120.000 "okrivljenika" potrpano je u zatvore za 45.000. Naknadno je zatvoreno još 300.000 ljudi. Danas je u zatvoru oko 46.000 génocidaires, kako ih zovu.

S obzirom da sudovi nisu mogli procesuirati sve te slučajeve od 2002. do 2012. ustanovljeni su seoski sudovi nazvani "gacaca" (izgovara se "gačača"), u dvorištima škola ili na seoskim trgovima, gdje su svjedoci pred amaterskim sucima pričali svoje traume.

Rat u Bosni Ratna silovanja: "Hrvatice najmanje o tome govore"

"Nitko ne kaže da bi sud i pravda tako trebali izgledati, ali vrlo je malo sumnje u to da su spasili Ruandu", kaže Nick Johnson, britanski profesor prava.

"Nigdje danas nemate da oni koji su počinili takva zvjerstva žive tako blizu obitelji svojih žrtava", kaže Phil Clark, sa škole Orijentalnih i Afričkih studija u Londonu. 

Kagame pak tvrdi da nije bilo ozbiljnog nasilja unutar Ruande proteklih 24 godine. Clark, koji je napravio više od 1000 intervjua sa građanima Ruande kaže kako ljudi s kojima je razgovarao opisuju "mir, ali i nategnute odnose".

Ljudi su, argumentira Economist, na jedan način trampili političke slobode za mir i ekonomski razvoj. Ekonomija se relativno brzo oporavila. Smrtnost dojenčadi se prepolovila od 2000., uspjeh kojeg UNICEF naziva jednim "od najvažnijih u povijesti zemlje i najbržih ikada". Godine 1995., kada je država bila u ruinama, BDP po osobi bio je 125 dolara, danas je oko 800 dolara (iako neki ekonomisti propitkuju Ruandinu ružičastu statistiku).

No, slobode misli i riječi nema. Jedan lokalni novinar za Economist kaže kako "vam nitko nikada neće reći što stvarno misli". S time se slažu i diplomati. 

Kagame je možda malo popustio svoj elaborirani sustav špijuna i državne kontrole, no ima vrlo malo mjesta za političku kompeticiju.

Kagame je 2017. pobijedio sa 99 posto glasova. Zeleni su možda dobili mjesta u parlamentu prošle godine, ali njihovi se članovi prisjećaju kako je, 2010., netko odsjekao glavu njihovom potpredsjedniku. Dva su lidera opozicije koji su se htjeli kandidirati za predsjednika oslobođeni iz zatvora, uključujući Victoire Ingabire, Hutu koja je osuđena na 15 godina radi izmišljenih optužbi da je huškala Hutue i Tutsije. Njezin je glasnogovornik ubijen ovaj mjesec.

Kagame je popustio i sa svojim vojnim avanturama u inozemstvu. Inicijalno trebao je ganjati zločince iz ere genocida koji se skrivaju u šumama obližnjeg Konga, no to je preraslo u ratove za minerale kojima je Kongo bogat. 

Kagame se posvađao i s predsjednikom Ugande, Yoweri Musevenijem, nekada bliskim saveznikom, kojeg je optužio da skriva izdajnike iz Ruande.

Posebno prezire takozvani Rwandan National Congress, grupu kolega Tutsija koji su mu nekada bili bliski drugovi. Imaju suportere diljem dijaspore, uključujući Belgiju, Južnoafričku Republiku, Ugandu i SAD. Na mnoge su izvršeni atentati i to izvan Ruande.

Put u 21. stoljeće Zaboravljeni genocidi: Najveći zločini prošli su bez kazne

Punih 25 godina nakon što je preuzeo vlast, Kagame je suočen s dva testa. Prvi je hoće li moći glatko predati vlast nasljedniku. A drugi, kada on zaista ode, hoće li se ponovno otvoriti stare rane. Kagame tvrdi kako samo on ima autoritet na kupu držati tako krhku državu.

Argument je sve slabiji svake godine koja prođe. Petina populacije dovoljno je stara da su bili odrasli tijekom genocida. Većina djece odrastala je s idejom "bivanja građaninom Ruande" koju uče u kampovima za edukaciju znanim kao ingando, koji bi trebali etničke razlike svesti na minimum. Mladi će uskoro početi tražiti slobode koje imaju u drugim zemljama. Ako nema demokracije, može biti prosvjeda i bijesa koji opet može rasplamsati etničku netrpeljivost koje, navodno, zahvaljujući Kagameu, više nema.